Razgovor

Nikša Sviličić o novoj knjizi: “Zadnja postaja Ljubav” začeta je za vrijeme prvog lockdowna

Marinko Krmpotić

Nikša Sviličić

Nikša Sviličić

Siguran sam da je Ljubav početak i kraj svega. Ona poput vode uvijek nađe put do najzabačenijih, mračnih i skrovitih kutaka naših duša, a situacije kao što je pandemija COVID-19 dodatno redefiniraju prioritete



Pod naslovom »Zadnja postaja Ljubav« nedavno se pojavila nova knjiga uglednog hrvatskog znanstvenika i umjetnika Nikše Sviličića, čovjeka koji je završio dvije srednje škole i tri fakulteta (Filozofski fakultet, Akademiju dramske umjetnosti i Fakultet političkih znanosti) te stekao tri doktorata (muzeologija, komunikologija i filmologija).


Sviličić je i autor više desetaka originalnih znanstvenih radova, sedam sveučilišnih udžbenika, kao i dobitnik brojnih nagrada u različitim područjima znanosti i umjetnosti.


Njegov film »Vjerujem u anđele« višestruko je nagradila publika na međunarodnim filmskim festivalima, a za istoimenu naslovnu pjesmu filma dobio je, zajedno s Oliverom Dragojevićem, nagradu Porin 2010. godine.




Prije ove knjige objavio je 2018. godine roman »Druga strana slutnje«, koji je u izboru portala »Čitaj knjigu« proglašen hrvatskim romanom godine. Zbog takvog »backgrounda« razgovor sa Sviličićem počinjemo pitanjem što ga motivira u tome da jedno od brojnih područja na kojima se ističe bude i književnost:


– Još od malih nogu imao sam afinitet prema pisanoj riječi i uživao sam pretakajući misli u pero, tako da moj ljubavnički odnos s književnosti tinja već jako dugo, još od osnovne škole. S druge strane, život me odveo na nekoliko paralelnih, interdisciplinarnih kolosijeka; od filma do glazbe, ali sve su to discipline u kojima je pisana riječ često jednakovrijedna izgovorenoj.


Interesantno je tako primjerice da su čitatelji moje prve knjige »Druga strana slutnje« gotovo uglas primijetili metonimijske elemente filmske naracije, koji su tiho prerasli u tzv. »scenaristički način pisanja proze«.


Radi se o stilu koji je s jedne strane rigidan i odrješit, a s druge prepun vizualne lirske poetike u koju se čitatelj vrlo lako unese i na kresti tog vala lako poistovijeti s radnjom.
Naravno, ne radim to svjesno, jednostavno se prepustim i sve nekako krene samo od sebe.


Vrlo sličnim načinom pisanja nastala je i nova knjiga »Zadnja postaja Ljubav«. Drugim riječima, dok pišem, vidim mnoštvo slika, zvukova, situacija, likova… Doslovno čujem glasove, pa čak i specifične naglaske mojih junaka i potpuno uživam u tome.


Slatka bol pisanja


Koliko vam vremena uzme rad na djelu kakva je »Zadnja postaja Ljubav«? Pate li zbog toga druga područja vaše djelatnosti?


– Knjiga »Zadnja postaja Ljubav« začeta je za vrijeme prvog lockdowna, dakle koncem ožujka 2020., a stvarana je točno 73 dana koji su mi prošli neshvatljivo brzo, kroz brojne ushite i krize pisanja s kojima se svaki pisac nužno susreće.


Nazvao bih to »slatkom boli pisanja«, mislim da je sve rečeno tom frazom… Naravno, dok sam pisao, bio sam potpuno posvećen narativu knjige i tome što će se dogoditi mojim glavnim junacima. Tako bih s njima lijegao navečer i budio se jutrima, nerijetko sanjajući rješenja nekog dramskog zapleta koje me frustriralo i za koje još sinoć nisam imao dobro rješenje…


»Zadnja postaja Ljubav« bila je doista žustro i zahtjevno dijete koje, ako samo na tren zaboravite na njega, izjuri na cestu ili se popne visoko na stablo, ljuljačku ili tobogan s kojega ne može sići, a onda krenu vrisak i užas zapričanog roditelja…


S obzirom na to da se radi o vrlo aktualnoj temi, morao sam duboko ući u materiju i cijelo vrijeme pisanja biti maksimalno fokusiran na nju. Ipak, to me nije poremetilo u drugim stvarima koje radim, pa sam istovremeno napisao nekoliko novih pjesama, izdao svoj kantautorski album u izdanju Aquarius recordsa i bio proaktivan na brojnim drugim područjima svojih interesa.


Mislim da mogu reći da, bez obzira na to što me »Zadnja postaja Ljubav« potpuno opčinila i uvukla u svoj svijet, nemam dojam da je bilo koji dio mene patio zbog njezine zahtjevnosti.


Recept za dobar roman


Na koji način stvarate? Polazite li od neke temeljne ideje pa onda prikupljate materijal, slažete priču… Ili tekstu prilazite na neki drugi način?


– Stvaram tako da uvijek razmišljam što to moj junak mora napraviti, da bi iznenadio čitatelje, skrenuo njihovu percepciju i očekivanja od teksta na drugi kolosijek. Na taj način »kupite« njihov interes za nastavak čitanja knjige i onda su, ako to dobro izvedete, vaši…


Volim prepoznati onaj osjećaj finog, potmulog ushita u grudima dok pišem i kažem sebi – e ovdje ću ih sigurno odvesti na krivi trag! A onda idu strogi probni čitatelji, mahom frendovi i rodbina, pa strepite što će reći…


Taj je osjećaj usporediv onom kad s ugodnom bojazni čekaš rezultate kontrolnog testa u školi, a siguran si da si ga dobro napisao, e sad dok učiteljica čita ocjene, strepiš jel’ četvorka ili petica…


Dakle, prvo čitatelje upoznam s likovima i njihovim mikrosvjetovima, potom ih »anesteziram« uobičajenim postavkama njihovih karaktera, a kad »anestetik« proradi, slijedi šok i obavezni »last minute twist« – odnosno neočekivani rasplet priče, onda kad to čitatelji najmanje očekuju.


Shvatio sam da moram tako završiti priču da čitatelji osjete zadovoljstvo i blagi nemir nakon čitanja, mislim da je to recept za dobar roman. Usporedio bih to sa slaganjem lego kocki, primjerice imate shemu npr. robota koji sastavljate i sad nervozno, s dozom uzbuđenja tražite u kutiji sastavne dijelove; noge, ruke, monitore, antene…


Međutim najbolje složeni roboti su oni kod kojih se iskoristila neka neočekivana kocka za neki dio njegovog tijela, koja još bolje estetski ili tematski »igra« nego da ste uzeli originalni dio.


Na tom tragu pisanje je izvanredno zanimljiv i kreativan posao u kojem su glavne poluge: snažna vizualizacija, ljubav prema junacima koje ste stvorili i vaša strast u pomaganju da sami riješe probleme koje ste im nametnuli fabulom.


Slažete li se s tumačenjem vaše posljednje knjige kao djela kojim se ljude upozorava i upućuje na to da se, zbog iskustva s koronom, moraju okrenuti puno pozitivnijem odnosu prema svijetu, odnosu koji proizlazi iz ljubavi koja je temelj svake pozitive?


– Apsolutno! Siguran sam da je Ljubav početak i kraj svega. Ona poput vode uvijek nađe put do najzabačenijih, mračnih i skrovitih kutaka naših duša, a situacije kao što je pandemija COVID-19 dodatno redefiniraju prioritete i tako ubrzaju Njeno kapilarno širenje po našim nadama i strahovima.


U situacijama kada maske pokrivaju lica, a otkrivaju srca, strune naše naravi drukčije se poslože nego inače, a radari srca tada otpočnu svoj valcer. Knjiga »Zadnja postaja Ljubav« zapravo je himna Ljubavi i stremljenjima dolaska do Nje.


Ditiramb je to onom moćnom udaru u prsa, kad se sučeljavamo s vlastitim demonima i nemogućim okolnostima, a sve samo za ljepotu Njezine milosti.



Ljubav i pandemija


Znači li naslov »Zadnja postaja Ljubav« da smo u poziciji »ili-ili«. Odnosno, ili se tome okrenimo, ili sve skupa ide u…


– Naslov »Zadnja postaja Ljubav« znači da svi oni putnici koji su do tada možda čekali ili kalkulirali na ovoj postaji moraju izaći jer – nema dalje od Ljubavi. Ušulja se damski i na prstima u kazneni prostor života, pa nas natjera da preispitamo sebe i druge, ali kako god bilo – na kraju svi izlaze na Njezinoj stanici, pa čak i oni koji su malo zakunjali tijekom vožnje, glave naslonjene na prozor…


Ljubav je vrhunaravna gospodarica naših života, ma koliko se mi opirali tome i stavljali život u kontekst profanih neminovnosti.


Što osobno mislite o pandemiji? Može li se sve što nam se događa smatrati »žutim kartonom« koji nam dodjeluje priroda, odnosno, »božjim upozorenjem« kako bi to možda nazvali oni skloni religiji.


– Pa prije bih rekao da je pandemija, govoreći rukometnim žargonom, isključenje igrača na dvije minute. Utakmica se i dalje igra, ali momčad bez igrača je u značajno inferiornijem položaju i postoji velika šansa da primi gol.


Najteže je onom isključenom, jer ne može pomoći svom timu, osjeća se krivim, a svaka sekunda mu je dugačka kao vječnost, dok istječu one dvije kaznene minute. Premalo poznajem religijske prekognicije da bih mogao govoriti o »božjim upozorenjima«, ali mislim da je svatko od nas pomislio – pa je li moguće da nam se ovo događa?


Vjerujem da će ipak nova razina kolektivne svijesti na posredan način ipak napraviti ljude boljima. Uvijek se sve na zemlji i Nebu događa s nekim razlogom, o tome na svoj način uostalom govore i Stari i Novi zavjet…


Knjigu posvećujete Andreji i Lovri, »kao putokaz na njihovu putu prema mudrosti, snazi i ljepoti«. Koliko su mudrost, snaga i ljepota bitni za svakog čovjeka, odnosno čovječanstvo općenito?


– Mudrost, snaga i ljepota u simboličkom kontekstu predstavljaju smisao postojanja čovjeka i njegovog rada na vlastitoj izvrsnosti, koja se potom širi na sve ljude. Utemeljena mudrost priziva snagu izvršenja volje, a Ljubav na kraju svojim čarobnim dodirom oplemeni učinjeno.


Na tim postavkama, koje su temelj brojnim religijama, razvidan je element sinergije uma, volje i emocija u metafori mudrosti, snage i ljepote. Usudio bih se reći da cjelokupna paradigma smisla postojanja, od početka svijeta do danas, tinja na tim zasadama i u nama tka vjeru da možda ipak ovaj naš mali prostor u vremenu koje živimo ima neki viši smisao od one profane sintagme »kuća – poso’ – birtija«.


Distopijska priča


Priča »Doplata za déjà vu« sjajan je primjer SF književnosti. Mislite li se u budućnosti baviti tim žanrom?


– Drago mi je da ste izdvojili baš tu priču iz knjige »Zadnja postaja Ljubav« jer je meni ona neobično prirasla srcu iz nekoliko razloga. Naime, ta priča unatoč tome što ima naglašen distopijski element, sve poznate emotivne vrijednosti današnjeg svijeta ostale su neokrznute: ljubav, bol, nada, strepnja, slutnja, želja, strast…


»Doplata za déjà vu« nas uči da element protoka vremena niti najmanje ne utječe na boje naše duše i ritam otkucaja našeg srca. Drugim riječima, kad »pomaknete« fabulu 30, 40 ili 100 godina unaprijed na vremenskoj lenti, esencija spomenutih vrijednosti ostaje ista kao što je danas.


Čovjek se uvijek nalazi u limbu, suočen u raskoraku svojih želja i težnji pa pleše po ringu preostalog mu vremena i bori se sa sjenama, bez obzira drži li u ruci koplje ili najnoviji smartphone. Ono što je kod ove distopijske priče posebno zanimljivo jest da sam prvi put u životu pisao stranicu za stranicom instinktivno, bez ikakve generalne ideje o konačnoj fabuli.


Dopustio sam da me likovi i situacije vode kamo god žele i dogodila se »Doplata za déjà vu«, posebna i meni jako draga priča koja slavi život i Ljubav, u kojoj se svi možemo prepoznati na nekoliko razina.


Znanost i vraćanje u normalu


Može li i znanost, koja je bitan dio vašeg života i rada, pomoći čovječanstvu u izlasku iz ove teške krize? Ili je – prekasno?


– Mislim da nije prekasno, vrlo vjerojatno ćemo za pet ili deset godina o ovoj pandemiji imati značajno realnije razmišljanje nego što ga imamo danas. Duboko sam uvjeren da će znanost iznaći način, kao što ga je oduvijek nalazila u povijesti, da se sve vrati u normalu i da živimo opet svoje male, dosadne živote kao i prije.


Veselim se i nadam čim skorijem ukidanju mjera, pa da čim prije napravimo promociju knjige »Zadnja postaja Ljubav« po Lijepoj Našoj, a usnulim putnicima progledamo kroz prste i pustimo ih da naprave još jedan đir, vjerujem da se neće buniti…