Trener svih trenera, jedna od najvećih sportskih figura koje je Hrvatska ikad imala, brončani s prvenstva svijeta U Francuskoj, Miroslav Ćiro Blažević oduvijek je vezan i uz – politiku.

S obzirom da je odlučio, dijelom potaknut i karantenom postavljenom zbog epidemije koronavirusa, preseliti u Kraljevicu gdje ima kuću, naš susret s povodom bio je organiziran u Sidru, restoranu Žarka Žeželića Prdele u Črišnjevi.

– Sjećam se, kako ne velikih nemira koji su se zbili prije točno trideset godina, na Dan državne sigurnosti u Maksimiru.

Bila je to kulminacija krajnje ispolitiziranosti sporta koja se nevjerojatno moćno ogledala upravo na jugoslavenskim nogometnim stadionima osamdesetih godina, sjeća se Ćiro Blažević.

Kako se i ne bi sjećao kad je upravo on jedan od najvažnijih protagonista razdoblja političke nestabilnosti na stadionima koje je kulminiralo Maksimirom, 13. svibnja 1990.

Nakon dobre sezone na kormilu Rijeke 1980/1981. u kojoj je Milan Radović s 26 postignutih golova postao najboljim strijelcem jugoslavenske lige, Ćiro odlazi u Maksimir.

I odmah stvara “ludnicu”, stadion je na svakoj utakmici prepun.

A legenda uz klupu, čovjek fascinantne socijalne inteligencije, osoba koja je stvorila istinske temelje hrvatskog PR-a, nosi – bijeli šal.

Odjevni element koji će se čitavo desetljeće provlačiti kao svojevrsni simbol otpora, želje za demokratskim promjenama. Unatoč nevjerojatnoj popularnosti, zaljubljenosti navijača Dinama u svog Ćiru, on odlazi put Švicarske gdje je s Grasshopperom postaje prvak te zemlje.

– Prvak si, a u Zürichu me nitko ne prepoznaje! Išao sam nakon osvajanja titule namjerno centrom grada, pa prema željezničkoj stanici i – ništa.

S obzirom na moje poznate motivatorske sklonosti, kao i evidentnu tugu zbog izostanka popularnosti u Švicarskoj, jedne mi večeri u posjet stižu Albanci s Kosova kojih je u Švicarskoj oduvijek bio nemali broj.

Ne pitaju za cijenu samo žele da im Ćiro dođe na kormilo Prištine, kluba koji nije najbolje stajao u jugoslavenskoj prvoj ligi, sjeća se Ćiro kojeg je prigodom dolaska u glavni grad Kosova, iako su bila dva sata u jutro, dočekalo 1500 navijača. I svi su oko vrata imali – bijeli šal.

– Da, i u Prištini su bile nevjerojatne scene. Na stadionu je uvijek bilo više ljudi od njegovog kapaciteta, oko 30 tisuća, jednako ih je toliko osluškivalo što se unutra događa i oko stadiona.

Ljubav koju sam u Prištini doživio teško se može opisati, a gdje se god i danas pojavim, a da tamo rade Albanci, oduševljenju nema kraja, sjeća se Ćiro svoje epizode na Kosovu.

I tako uvijek – Ćiro i politika. Postao je skoro i ministrom športa u jednoj od hrvatskih vlada, ali se unatoč ponudi ispričao jer – nogomet je njegov život.

Ćiro je jedan od glavnih “krivaca” što je kult nogometne reprezentacije jedna od najvažnijih hrvatskih karakteristika, ali da ne bira ni mjesto ni vrijeme u kojem će s nogometom ispreplesti politiku pokazao je i period koji je proveo u Teheranu kao selektor nogometne reprezentacije Irana, početkom tisućljeća gdje je – opet obožavan.

I tako gdje god stigne, bilo o kojem se dijelu svijeta radi.

– Politika vam oduvijek voli nogomet jer on je sport kojeg podržavaju mase. Uostalom s pravom se može smatrati kako je upravo 13. svibnja u Maksimiru značio da Jugoslaviji spasa nema, da se definitivno raspala.

Meni je to bilo jasno i prije, na čelu Dinama kad smo prvih dana svibnja 1982., skoro nakon četvrt stoljeća posta, postali prvacima Jugoslavije.

A znate tko je još uz predsjednika Franju Tuđmana istinski uživao u nogometu? Naša draga predsjednica Kolinda Grabar Kitarović!

Ona nikad nije glumila, ona je istinski voljela nogomet i uspjehe hrvatske izabrane vrste. I dok smo se mi sa svime time znali podsmjehivati, pa i ja sam bio izjavio da je s odlaskom u svlačionicu pretjerala, svijet joj se upravo zbog takvog ponašanja divio, istaknuo je Ćiro o svojoj ulozi u vezi politike i nogometa, temi koju je opet potaknula 30. obljetnica maskimirskog sukoba navijača Dinama i milicije.

– Ono što se također sa zadovoljstvom sjećam je jedna od mojih zadnjih političko-sportskih uloga. Iako tako nije bilo predviđeno protokolom, na Rujevici, na kvalifikacijskoj utakmici Hrvatske i Slovačke bio sam zamoljen, jer je to predsjednica željela, da sjednem u najsvečaniju ložu pored moje drage Kolinde, jedne od najboljih političkih figura koje je Hrvatska ikad imala.

Možda nacija sada tako i ne misli, ali vrijeme koje prolazi i opet će pokazati kako je Ćiro bio u pravu.

Moje procjene kad su nogomet i politika u pitanju u pravilu ne griješe, bilo da je riječ o 1982. ili bilo kojoj drugoj godini za njom, zaključio je u Črišnjevi, pu Prdele trener svih trenera, nevjerojatno vitalni Ćiro Blažević.