Na današnji dan, 21. ožujka 1913. godine, u Lukovdolu je rođen Ivan Goran Kovačić, hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, novinar, prevoditelj i kritičar u spomen na kojega je 1963. nastala pjesnička manifestacija Goranovo proljeće. Danas, na dan pjesnikova rođenja, u njegovom rodnom Lukovdolu počinje 58. Goranovo proljeće – najstarija i najuglednija hrvatska pjesnička manifestacija. Ovim povodom prisjećamo se kako je sve počelo.

Nastavnici Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića iz Severina na Kupi i najistaknutiji među njima: Marijan Lang i Josip Krajač – prvotno su osnovali Goranove dane, kulturnu manifestaciju koja je iznenađujuće dobro bila prihvaćena u lokalnoj sredini.

Goranovi dani, kasnije pod nazivom Goranovo proljeće Lukovdol, intenziviraju suradnju s Goranovim proljećem iz Zagreba, koje je osnovano u okviru SKUD-a »Ivan Goran Kovačić« 1964. godine. Ideju o osnivanju oblikovali su: Seka Becić, Ante Bekić, Mladen Božović, Marko Damjanović, Vojo Šiljak, Ante Pešut, Muradif Kulenović, Marko Lehpamer, Momir Lukšić, uz suradnju književnika Dobriše Cesarića, Jure Kaštelana, Dragutina Tadijanovića, Drage Ivaniševića, Vesne Parun te glumaca Marije Crnobori, Zlatka Crnkovića, Fabijana Šovagovića i Svena Laste.

Međunarodni književni festival

Širi krug ljudi, sastavljen od pjesnika, recitatora i umjetnika svih profila, vrlo brzo se uključio u djelovanje Goranova proljeća te je s godinama ova manifestacija postala jedan od najznačajnijih kulturnih događaja koji okuplja sve generacije. Vrlo brzo Goranovo proljeće postaje i međunarodni književni festival na koji dolaze ugledni svjetski pjesnici, čitaju svoje pjesme, druže se s publikom te se upoznaju s književnom ostavštinom Ivana Gorana Kovačića, antifašističkog borca i pjesnika.
S obzirom na razvoj i neupitnu vrijednost ove manifestacije, organizatori odlaze i korak dalje te 1971. godine utemeljuju nagradu za sveukupan pjesnički opus nazvanu Goranov vijenac. Ona se dodjeljuje na samoj manifestaciji, a ponijeli su je najvažniji jugoslavenski i hrvatski pjesnici. Nagrada predstavlja najugledniji jamac pjesničke kvalitete u hrvatskom kontekstu, a osim novčanog iznosa, sastoji se od kiparskog rada velikog modernog skulptora Vojina Bakića.

S godinama Goranovo proljeće postaje sve masovnije i značajnije te se 1977. utemeljuje nagrada Goran za mlade pjesnike, koja se otad dodjeljuje mladom pjesniku do 30 godina starosti bez dotad objavljene knjige. Ova je nagrada svojevrsna ulaznica u svijet pjesništva – nagrađenim pjesnicima tiska se stihovni prvijenac, a mnogi od dobitnika danas predstavljaju ugledna imena hrvatske lirike.
I za vrijeme jugoslavenskih ratova Goranovo proljeće uspjelo je opstati i zadržati svoj status najuglednije pjesničke manifestacije, da bi se konačno razvilo u međunarodni pjesnički festival koji svakog proljeća ugošćava tridesetak mahom europskih pjesnika. Goranovo proljeće redovito surađuje s manifestacijama drugih zemalja koje imaju sličan karakter. Od 2003. godine, kada ta suradnja započinje, objavljuju se dvojezične zbirke pjesama na principu razmjene te ugošćuju inozemni pjesnici.
Danas, uz tradiciju i bogato nasljeđe, Goranovo proljeće simbolizira i čuva ono najbolje kad je u pitanju pjesnička riječ – pravo na slobodu pisanja i čitanja, na slobodu djelovanja i suradnje s cijelim svijetom. Bez obzira na različitost poetika i generacija, na svakom Goranovom proljeću susreće se tridesetak pjesnika koji putuju po Hrvatskoj i nastupaju u raznim gradovima, pred različitom publikom.

Književna ostavština

Goranovo proljeće svaki put je i prilika za prisjećanje na Ivana Gorana Kovačića, jednog od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom Drugog svjetskoga rata. Rano djetinjstvo proveo je u rodnome mjestu, a gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu gdje je živio od 1926. godine. U Zagrebu je potom studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu, ali je studij 1935. prekinuo kako bi se posvetio novinarskom i književnomu radu. Te je godine dodao ime Goran kao znak pripadnosti zavičaju. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936. – 1940.), zatim u Novostima (1939. – 1941).

Neko je vrijeme djelovao kao pristaša Hrvatske seljačke stranke; kažnjen je zbog nedopuštena političkoga govora seljacima u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, ali je posredovanjem Mate Ujevića ostao kao suradnik u zagrebačkom Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. Potkraj 1942. s prijateljem Vladimirom Nazorom otišao je u partizane. U srpnju 1943. ubili su ga četnici, nakon što se bolestan sklonio u istočnobosansko selo Vrbnicu kraj Foče.

U književnosti je debitirao sa svega 16 godina, 1929. crticom »Ševina tužaljka« u časopisu Omladina, a izborom dotad objavljenih pjesama sudjelovao je 1932., s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, u skupnoj pjesničkoj zbirci »Lirika« 1932. Pisao je na štokavskom i kajkavskome idiomu te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkoga fonda. Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela »Dani gnjeva« (1936., tiskana bez novele ‘Probuđeni djedovi’ zbog u njoj istaknutoga hrvatstva), u kojoj je uspjelim spojem lirskoga realizma i društvenog angažmana, značajkom dijela hrvatske proze 1930-ih, prikazao težak život i tragične sudbine tzv. malih ljudi svojega rodnog kraja te zaoštrene odnose unutar seoske zajednice razjedinjene i oslabljene političkim i gospodarskim nepravdama.

Dojmljivi, često potresni opisi individualne i kolektivne borbe za opstanak u moralno nagrđenoj društvenoj stvarnosti prožeti su pronicljivim zapažanjima o dubokoj ambivalentnosti ljudske naravi, ali i dosljednim pozivom na ustrajanje u čovječnosti i pobuni protiv svakog oblika društvene nepravde i nejednakosti. Tamne slike seoskoga života i društvenih odnosa suprotstavljene su lirskim idiličnim slikama u kojima prevladavaju osjećaji arkadijske srođenosti čovjeka i prirode (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama…).

Svjetlo i tama

Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke »Ognji i rože« (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945.), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskom zavičaju. Zbirka sadrži 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (Rodni kraj) i završnom prozom (O jeziku, kraju i ljudima), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini; jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije. Svijet djetinjstva, zavičaja i seoskoga života opjevan je arhetipskim simbolima i osebujnim pjesničkim slikama koje odišu vitalističkim zanosom, neposrednošću dojmova te naglašavanjem univerzalnih čovjekovih predodžbi o svijetu što ga okružuje (D’žd, sonce i stari mlinar, Beli most, Vesela cerkva).

Zbirka se odlikuje vještom uporabom raznorodnih stihovnih oblika, uspjelom ritmičkom organizacijom pjesme, zvukovnom usklađenošću, jasnoćom i komunikativnošću.
Motive narušena sklada čovjeka i prirode, mračna naličja zbilje i predosjećaja vlastite smrti te spremnosti na žrtvu zbog osjećaja moralne odgovornosti prema budućim naraštajima opjevao je u štokavskome pjesničkom opusu, gdje se ističu programatska pjesma »Pjesniku«, svojevrsni epitaf samome sebi »Moj grob« te antiratna »Leševi putuju«. Pjesme napisane 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) propagandno su intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane su u zbirci »Hrvatske pjesme partizanke« (1943).

Jama – vrhunac opusa

U natuknici Hrvatske enciklopedije poseban prostor posvećen je Kovačićevoj »Jami«, koja se smatra vrhuncem njegova pjesničkoga opusa. Ova proturatna, vizionarska poema, napisana je 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju (zbog Kovačićeve pogibije mjestimice nedorađena), objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Tema je poeme ratni zločin: temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se da je riječ o ustaškome zlodjelu. U »Jami« se zločin opisuje sa stajališta žrtve, zarobljenoga seoskoga čovjeka koji je slučajno preživio pokolj te je zajedno s leševima svojih supatnika bačen u jamu.

Poema je struktrirana u deset dijelova označenih rimskim brojkama. Stih je jampski pentametar, a strofa sestina s rimovnom shemom ababcc. Od toga odstupa samo ulomak o seoskome životu iz završnoga dijela, gdje se u katrenima s unakrsnom rimom pravilno izmjenjuju trohejski redci. Čvrsta stihovno-strofička organizacija poeme u prividnu je neskladu s izraženim emocionalnim nabojem njezinih sadržaja, ali upravo to pospješuje postupnost i podrobnost u opisu zlodjela, u dočaravanju patnje govornoga subjekta te njihovu poetsku sublimaciju u nadmoć ljepote (svjetlo) nad zločinom (tama), što se smatra glavnom značajkom i vrlinom djela.

U većem je dijelu »Jame« prepoznatljiv utjecaj Nazorova pjesništva. U pojedinim ulomcima Kovačić je blizak idiličnoj lirici hrvatske moderne (Antun Gustav Matoš), a od velikih djela svjetske književnosti u poemi je kao svojevrstan prototekst prisutna »Božanstvena komedija« Dantea Alighierija.
»Jama« je važno djelo moderne hrvatske književnosti i hrabar pokušaj da se pojavni oblici radikalnoga zla traže u ideologijama, političkim opcijama i ratnim ciljevima vlastite sredine, a ne samo u djelokrugu kolektiviteta koji naciju ugrožava izvana.

Iako je nastala kao angažiran odgovor na aktualne zločine, svojim humanizmom i književnom vrijednošću – visokoestetiziranim, ali nesentimentalnim jezikom te tradicionalnom pjesničkom formom – i danas ostavlja snažan dojam na čitatelja.
U socijalističkoj epohi »Jama« se često objavljivala i javno recitirala, imala je odjeka u likovnim umjetnostima (1944. grafička mapa Ede Murtića i Zlatka Price), više je puta uglazbljena (Nikola Hercigonja, Emil Cossetto, Stanko Horvat), a doživjela je i inozemnu recepciju (francuski pjesnik Paul Éluard napisao je pjesmu o Kovačićevu grobu kao predgovor francuskom izdanju 1948. koje je likovno opremio Pablo Picasso).

Prevoditelj i kritičar

Važno mjesto u Kovačićevu književnom opusu zauzimaju i prijevodi (jedan je od plodnijih prevoditelja engleske, francuske, talijanske, njemačke, ruske, češke i slovenske lirike u međuratnome razdoblju) te feljtoni, kritike, eseji (Strah u umjetnosti, 1940.), reportaže, putopisi, članci i polemike. U književnokritičkim radovima, većim dijelom okupljenima u knjizi »Eseji i ocjene« (posmrtno, 1946.) pokazao se kao lucidan kritičar čije su prosudbe djela hrvatskih književnika (Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Antuna Branka Šimića, Dragutina Tadijanovića i dr.) i danas aktualne. Autor je nedovršenih romana »Brod na potoku« i »Božji bubanj« te komedije »Kremenjača«, čiji je rukopis izgubljen.