SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER
Poznati dizajner nije bio na otvorenju, no to nije, naravno, bio problem, jer riječ je o višoj sili. Problem je (bio) u odnosu organizatora i pokrovitelja prema izložbi koja je puno važnija od onoga kako su joj pristupili.
povezane vijesti
RIJEKA – Izložba kustosa Mirka Ilića, svjetski poznatoga dizajnera, no u ovoj prigodi izbornika, opisno i točno naslovljena »Tolerancija«, velika je i važna izložba, otvorena jučer na postamentima na riječkom Korzu. Nažalost, veličinu i važnost te izložbe u organizaciji Udruge Drugo more i Tolerance projecta, a pod pokroviteljstvom Grada Rijeke i Zaklade Kultura Nova te u kontekstu (umiruće) Rijeke 2020 Europske prijestolnice kulture, otvorenje nije istaknulo, već ju je skrajnulo u zapećke podnevne vreve na suncem okupanoj glavnoj riječkoj šetnici.
Nije bilo dovoljno što organizator nije predvidio razglas za govornike otvaranja, već i govornici kao da su se natjecali tko će tiše i kraće govoriti. No, mediji jesu prepoznali važnost izložbe, pa su novinari dobili zadatke donijeti malo ozbiljnije priloge, što ih je natjeralo da govornicima nakon vrlo skromnog protokola otvorenja postave dodatna pitanja.
Viša sila
To što na otvorenju nije bilo Mirka Ilića viša je sila i nije problem otvorenja, no organizator se baš i zato trebao više potruditi pa izložbi prirediti dostojnije javno porinuće. Ovako, ostaje loš dojam koji mogu popraviti samo građani, posjećivanjem, komentiranjem i govorenjem o izložbi te o kompleksima koje ona otvara. A pod kapom ideje tolerancije, riječ je o vrhunskim dizajnerskim ostvarenjima internacionalne plejade dizajnera, koje je sve okupio upravo Mirko Ilić, kustoski složivši priču koja vrlo sadržajno i moćno progovara o jednom od temeljnih pitanja današnjice. Pitanje je to koje nam jasno ukazuje da humanost čovjeka nije samorazumljiva, odnosno uzročno-posljedično vezana za tehnološke i ine napretke, već da na njoj treba ustrajno i ozbiljno raditi kako pojedinačno, tako i kolektivno, civilizacijski.
Radovi su to koji i dizajnu daju onu dužnu počast, počesto izgubljenom u bespućima kapitalističkih odnosa, koji dizajn shvaćaju i koriste kao polugu za ostvarivanje materijalnih interesa, uvijek i samo male skupine odabranih nauštrb sve obespravljenije većine, koja u novim globalizacijskim odnosima naglašeno gubi, bilo da je riječ o europskom brodocjevaru koji ne može naći posao, potplaćenom filipinskom brodocjevaru, pogonu za proizvodnju koji se preselio na područje s jeftinijom radnom snagom ili OPG-u koji više ne smije koristiti svoje sjeme.
Puno pitanja
O tome, nažalost, nismo čuli puno na otvorenju, na kojem su predsjednik Udruge Drugo More Davor Mišković, kulturolog Aljoša Pužar i odlazeći gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel progovorili koju o važnosti Mirka Ilića i tek zagrebli po pojmu tolerancije, kao da su se bojali otvoriti tu važnu temu sadržajnije od pukog protokolarnog, deklarativnog govora. Zašto nitko nije rekao koju o dizajnerima koji su izložbu sačinili, o tome da je izložba promjenjiva i da postoji baza od 170 dizajnera koji se mijenjaju?
Zašto je gledatelj morao tražiti njihove sitne potpise na radovima umjesto da je dobio informaciju o njima? Zašto nema programske knjižice ili bilo čega sličnog, ne nužno ni u formi publikacije? Zašto nije stručno, s aspekta dizajna, ali i kulturološki, analizirana izložba? Sve su to pitanja koja ostaju visjeti u zraku, kao što plakati ostaju visjeti na panelima koji su dosad svašta vidjeli, pa ih možda ni građani Rijeke ne doživljavaju previše ozbiljno. Neka se varamo, pa neka nas građani demantiraju, pogledaju ovu izložbu, promisle o njenim dosezima pa nas obaspu reagiranjima. Bilo bi to dobrodošlo osvježenje za koje izložba na Korzu nudi pregršt poticaja.
I ne treba nas fascinirati informacija da je izložbu do sada vidjelo više od 250.000 ljudi, pri čemu je samo u 2020. godini predstavljena u dvadesetak gradova – od Bangkoka do Reykjavika – među kojima su se našli i Zagreb, Split i Sisak, o čemu govori priopćenje iz Grada Rijeke. Ne treba nas fascinirati ni to što je kustos Mirko Ilić, na način da je njegovo ime automatski malograđanski »must see« poziv. Neka nas ništa od toga ne vodi, već neka to bude puka znatiželja. Znatiželja kojom ćemo zaroniti u radove koji se bave temom od vrhunaravna značaja na način koji su njihovi autori smatrali adekvatnim. Možda će nam neki od tih načina biti i previše sladunjav, neki možda kičast ili usiljeno duhovit, ali svaki od tih načina, svako od tih konkretnih odjelotvorenja, zaslužuje našu koncentriranu pažnju.