Tolstoj je kazao: “Ljudi mogu preživjeti potrese, epidemije, stravične bolesti i najrazličitije vrste duhovne patnje, ali najbolnija tragedija uvijek je bila, jest i bit će tragedija spavaće sobe”.

Ljudska seksualnost kao izvor sreće ili frustracije uvijek je izazivala zanimanje ne samo literata, već i znanstvenika. Intrigantna tabu tema o kojoj su ponekad ovisili i ratovi, ispisivale se stranice najrazličitijeg štiva, u pandemijsko vrijeme kod mnogih je ponovo potaknula razmišljanja i propitivanja. Je li u ljudskoj naravi više monogamije ili poligamije, jesu li u uvjetima ograničenih socijalnih komunikacija bolje prošli samci ili oni u vezama, te općenito o seksualnom ponašanju i njegovom doživljavanju u današnjem trenutku razgovarali smo s osnivačem seksualne terapije u Hrvatskoj, profesorom Aleksandrom Štulhoferom, predstojnikom Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Serijska monogamija

COVID-19 je mnogima promijenio život, na različite načine, ali svakako jedna od možda najmanje spominjanih, ali ne i nevažna je seksualnost. S kakvim konkretnim iskustvima i problemima kod svojih klijenata se susrećete kao seksolog i terapeut?

– Iskustva bilo koje osobe koja se bavi savjetodavnim ili terapeutskim radom ne mogu reprezentirati situaciju u kojoj živimo. Velika većina mojih novih klijenata nije došla sa seksualnim problemom. Pandemijska situacija naprosto je intenzivirala njihove ranije dvojbe, odnosno nezadovoljstvo određenim aspektima života. Život koji se sveo na boravak unutar četiri zida s jedne, te nikad veća vezanost uz nove komunikacijske tehnologije s druge strane, rezultirali bi odlukom da je vrijeme da nešto učine za sebe. Izvanredne okolnosti nisu nužno idealan trenutak za rad na sebi, no jednako tako nisu ni najgori trenutak za ispitivanje terena, odnosno oprezan početak.

Što je pozadina pozitivnih, odnosno negativnih iskustava?

– U očekivanju empirijskih podataka, pretpostavio bih da je kvaliteta veze, kako u emocionalnom, tako i erotskom smislu, ono što primarno određuje seksualnost para tijekom pandemije. Parovi koje obilježava emocionalna bliskost, međusobna briga i privlačnost lakše izlaze na kraj sa stresnim životnim epizodama od parova koji su u tome deficitarni. Kada je pak riječ o samcima, njima je vjerojatno bilo najteže. Ponavljam, treba imati na umu da ćemo jasniju predodžbu o svemu tome vjerojatno imati tek za godinu dana, kada istraživanja koja se trenutno provode budu objavljena. Jedno od tih je i istraživanje koje smo proveli sa skupinom europskih kolega, u sedam zemalja EU-a i Turskoj. U fokusu rada koji je trenutno u postupku recenzije, promjene su u seksualnoj motivaciji muškaraca i žena koji su tijekom prve pandemijske faze, u proljeće 2020., bili u stabilnoj vezi. Koliko je situacija iz proljeća i dalje relevantna, pitanje je na koje nemam odgovor. Znanost ne izlazi lako na kraj s pokretnim metama. Do trenutka u kojem napokon možemo nešto tvrditi, svijet se već promijenio.

Foto D. Kovačević

Recimo da nam je COVID-19 dao misliti i nad monogamnošću, smatrate li je sukladnom ljudskoj naravi ?

– Prilično je nezahvalno spekulirati o ljudskoj naravi, osobito ako se bavite istraživanjem ljudskog ponašanja. Slika koju prezentiraju mnogobrojna seksološka istraživanja govori o tome da smo najčešće serijski monogamni, odnosno da tijekom života imamo različite partnere, no obično u nizu, a ne paralelno. Naravno, pitanje je koliko iskreno ljudi odgovaraju na pitanje o tome jesu li “prevarili” partnera.

Seks više nije tabu

Istraživanja primata sugeriraju da smo negdje između ekstremno poligamnih i primarno monogamnih najbližih rođaka. Naravno, ako netko ne vjeruje u teoriju evolucije ili pak misli da se odnosi na sav drugi živi svijet osim nas, slobodan je i dalje misliti što god želi.

Ljudska seksualnost je vrlo široko polje, na temelju svojih znanstvenih istraživanja biste li mogli ugrubo reći koliki se postotak ljudi seksualno ostvari?

– Svatko tko je duboko u sebi zadovoljan svojim seksualnim životom – kakav god bio – ima sve kvalifikacije za titulu seksualno ostvarene osobe. U to uključujem i one koji su s vremenom zaključili da nemaju potrebu za seksualnom aktivnošću, u cijelosti ili samo dijelom.

Seksualni nagon je urođen, ali seksualna inteligencija nije. O čemu ovisi seksualna inteligencija, može li se ona naučiti?

– Iskreno, ne znam što bi točno bila seksualna inteligencija. Kako je davno rekla jedna inovativna i perceptivna njujorška seksualna terapeutkinja, Leonore Tiefer, nema ničeg prirodnog u seksu – sve moramo naučiti. Ili gotovo sve. Ako je tako, na čemu počiva uspješan seksualni život? Tri stvari padaju na pamet, premda je lista sigurno dulja. Potrebno je otkriti što nam seks znači, što volimo i u čemu i kako možemo uživati – za što je često potrebno dosta vremena. Nakon toga bilo bi dobro naučiti kako je upravo to temeljni zakon seksualnog postojanja. Treće je važnost konteksta u kojem se naša seksualnost iskazuje.

Seks kao tema njeguje se više kao tabu, još je uvijek zaogrnut plaštom srama. Otkud sram, psiholozi bi možda objasnili kako je individualan, ali čini se da ni društvo još nije slobodnije prodisalo?

– Općenito govoreći, seks više nije tabu. Kulturni ratovi vezani uz seksualnost, primjerice uz seksualnu edukaciju u školama, nisu potvrda tabua, već ukazuju na činjenicu da postoje različite ideje o tome kakvo bi mjesto seksualnost “trebala” ili “morala” imati u našim životima. Odnosno, kakva je seksualnost (ne)moralna ili (ne)prihvatljiva. Time ne želim reći da nema specifičnih seksualnih tabua. Jedan je seksualnost osoba s invaliditetom, a drugi seksualnost samaca starije životne dobi. Kada je riječ o seksualnoj permisivnosti, njezin rast nije linearan, odnosno nije strma linija od 60-tih godina do danas. U odnosu na vrijeme prije pedesetak godina, zapadna su društva, uključujući i našu zemlju, općenito mnogo slobodnija i otvorenija kada je riječ o seksualnosti – no, to ne vrijedi za sve građane. Razlike su često vrlo izražene, a linije razdvajanja ponajprije, premda ne isključivo, vezane uz stupanj obrazovanja i religioznost. Ili, preciznije, tip religioznosti.

Veća očekivanja

U odnosu na seksualnu revoluciju 60-tih, danas se čini da nema nepoznanica, pornografski sadržaj pristupačan je svakome, a opet kao da se nikad manje o seksu nije znalo?

– Ne bih se usudio tako nešto zaključiti. Zapravo, prije mi se čini da je obrnuto. Ako ništa drugo, možda su manje naivni od moje generacije koja je na seksualnost gledala kao nešto prirodno, isključivo pozitivno i neproblematično. Ništa od toga ne stoji. Seksualnost može biti fascinantna i njegujuća, no jednako tako i problematična, izazovna, razarajuća. Ako je tako, ako su manje naivni, onda su vjerojatno ponekad i neodlučniji, odnosno podijeljeni. Škola života, kao i sve ostalo.

Društvene mreže prepune su vrlo erotiziranog sadržaja, eksplicitnih selfieja koji nedvojbeno asociraju na seks ili čak pozivaju na seks. Kako biste objasnili tu novonastalu “komunikaciju”?

– Ne bih rekao da je riječ o nečem novom. Ta, uvjetno rečeno, shizoidna situacija u kojoj se s jedne strane naglašava kako je seksualnost ono što nas najviše ističe, a s druge propisuje čistoća i apstinencija, postoji barem pedesetak godina. Njezin nastanak i razvoj vezan je uz vrijeme u kojem su mladih ljudi, poglavito adolescenti, prepoznati kao potencijalni potrošači – i to oni koji kad kupuju, kupuju bez puno razmišljanja.

Kako se sa svime time snalaze generacije tinejdžera?

– Teško mi je to procijeniti. Moji su studenti danas dovoljno mlađi od mene da mi se ponekad čini da živimo u paralelnim svjetovima koje povezuju ispitna literatura, znanstvene teorije, statistički podaci i egzotičan interes za način na koji druga strana doživljava stvarnost. Naslovi filmova koje spomenem na nastavi, kako bih nešto ilustrirao, obično ispisuju veliki upitnik na licima studenata. U svakom slučaju, seks bi za njih mogao biti kompliciraniji nego u moje vrijeme. Više informacija, više mogućnosti, veća očekivanja… – manje naivnosti i, vjerojatno, erotske imaginacije. Kada je sve eksplicitno, odnosno vizualno, teže je maštati, žudjeti.

Skepsa prema dogmama

Često nailazimo na naglašavanje različitosti između ženske i muške seksualnosti. Po tim teorijama muškarci kao biološki davatelji sjemena lakše mogu odijeliti seks od emocije, dok je ženama važna i emocionalna povezanost s partnerom.

– Jedna od prednosti bavljenja seksualnošću uvidi su o složenosti naše percepcije, motivacije i ponašanja. Pojednostavljeno govoreći, ženska i muška seksualnost građena je od istih elemenata, od važnosti vizualnog do erotskog intenziteta emocionalne bliskosti. Ono što se razlikuje, u većini, no ne u svim slučajevima, specifična je kombinacija tih elemenata. Dio te različitosti vezan je uz činjenicu da dječaci i djevojčice rastu u ponešto drukčijem svijetu pravila kada je riječ o seksualnosti. Tako su razlike veće u mladosti nego kasnije. S godinama, kao što je jednom primijetio John Bancroft, kolega i prijatelj kojem dugujem interes za seksualnu terapiju, muškarci i žene postaju sve sličniji. Ne mogu ponuditi podatke iz istraživanja koji bi potkrijepili tu tezu, no…

Volite naglasiti da ste odrastali u građanskoj religioznoj obitelji u kojoj se nije previše razgovaralo o seksu. Što time poručujete?

– Apsolutno ništa, osim toga da sam odgojen u umjereno religioznoj obitelji. Ne mislim da je to imalo ikakvog utjecaja na moje profesionalne interese, no činjenica je da se moje otkrivanje seksualnosti poklopilo s agnostičkim pogledom na egzistenciju. Retrospektivno gledajući, moj odnos prema religioznosti odredila je prije skepsa prema crkvenim učenjima, dogmama i postupcima, nego vjera u znanost.

Njemačko istraživanje

Jedna od vječnih tema je ženski orgazam, postoji li relevantan statistički podatak koji postotak Hrvatica postiže orgazam za vrijeme odnosa?

– Takvih podataka nemamo, barem ne pouzdanih. No, dosta toga možemo zaključiti iz međunarodnih istraživanja. Kao što je poznato, za žene je postizanje orgazma u prosjeku teže nego za muškarca. Također, više od 50 posto žena neće doživjeti orgazam bez dodatne i direktne stimulacije klitorisa. Tipični snošaj nije dovoljan. Godinu dana prije pandemije, u Njemačkoj je provedeno prvo veliko nacionalno istraživanje seksualnosti i seksualnog zdravlja. Na pitanje o tome jesu li doživjeli orgazam u posljednjem seksualnom odnosu, ne nužno snošaju, 4,5 posto muškaraca i skoro šest puta više žena, njih 25,7 posto, odgovorilo je negativno.

Predbračna čistoća

Što biste rekli na djelovanje don Stojića i njegovo tumačenje seksualnosti među mladim katolicima? Jeste li surađivali s nekom grupom mladih katolika koji žive predbračnu čistoću?

– Sudeći prema američkoj literaturi, život »predbračne čistoće« najčešće nije ni jednoznačan, a ni jednostavan. Definicija onoga što je prihvatljivo, a što nije, odnosno što jest, a što nije seks, često je prilično individualna i promjenjiva među mladima koji su se zavjetovali na odgađanje seksa do braka. Neki s vremenom zaborave na zavjet, drugi ga kreativno interpretiraju – nerijetko smatrajući da za muškarce i žene ne vrijede posve ista pravila. Ne sumnjam da neki mladi ljudi iskreno vjeruju u važnost predbračne čistoće i da se nastoje ponašati u sladu s tim. Sigurno im nije jednostavno, osobito u okolini koja ne dijeli njihove poglede na svijet. Imajući u vidu da vlastitu seksualnost, kao i druge aspekte osobnosti, otkrivamo i oblikujemo iskustvima, dobrim i lošim, sumnjam da je predbračna čistoća nešto što bi trebalo promovirati kao put do uspješnog seksualnog života.

O užitku sa zazorom

Koliko su važna seksološka istraživanja za boljitak društva? Može li se temeljem njih djelovati na poboljšanje, koliko se uopće prepoznaju takva istraživanja kao potrebna?

– Prilično teško pitanje. Rezultati seksoloških istraživanja javnosti su obično zanimljivi, što motivira ne samo dobre, nego i loše znanstvenike. Obično su uvidi o tamnim stranama seksualnosti, poput seksualnog nasilja, rizičnog seksualnog ponašanja ili zdravstvenih poteškoća u seksualnom funkcioniranju, ti koji pokreću javno mnijenje i eventualno rezultiraju određenim odlukama koje mogu unaprijediti seksualno i reproduktivno zdravlje. U nas su takvi ishodi rijetki i ograničenog opsega. Na žalost, seksualnost je, čini se, ozbiljna tema samo kada je riječ o opasnostima, rizicima i narušenom zdravlju, ne i u slučaju pozitivnih aspekata seksualnosti. To se najjasnije vidi u debatama oko seksualne edukacije. Čak i tamo gdje postoji, priča o užitku je priličan tabu. O drugim elementima sretnog života pričamo s mnogo manje zazora.