Teška pandemijska vremena uz čitav niz muka koje pričinjavaju funkcioniranju društva, manje su turobna u rijetkim trenucima kad izlazak na javnu scenu omoguće – dobrim ljudima. Jedna od tih emotivnih, empatičnih i nadasve ugodnih osoba je i Dušica Jakominić iz Falalelića nedaleko Sv. Petra, mjesta koje se skutrilo uz vijugavu prometnicu što spaja Ičiće i Veprinac.

Supruga Marina Jakominića, jednog od najznačajnijih časnika Domovinskog rata, legendarnog zapovjednika SPJ Ajkula koji je na žalost zadnjih dana kolovoza 1992. godine stradao u podnožju Velebita, poslala je djelatnicima Tiskare Novog lista zanimljivi mail zahvale.

Potaknut je bio činjenicom da su se njih petorica prihvatili razvoza novina nakon što im je javljeno kako zbog naglašenog udara pandemije koronavirusa na širem riječkom i opatijskom područje to sami nisu u stanju učiniti vozači Tiska, inače tvrtke zadužene za distribuciju pretplatničkih primjeraka novina.

“Dragi naši Novolistovci,
Danas smo dobili i Novi list i Jutarnji list. Hvala na velikom trudu i požrtvovnosti. Nije lako po svim našim uličicama, zaseocima i putevima uzbrdo-nizbrdo. Hvala od srca!
Srdačan pozdrav
vjerna čitateljica Dušica Jakominić!”

I sad… ne nije lako kad distribuciju pretplatničkih brojeva na sebe moraju preuzeti voditelj Tiskare Novog lista Saša Hujber, rukovoditelj Odjela poslovne sigurnosti Ivan Biondić, Siniša Tomić, Danijel Starčević i Slobodan Pejčinović, koji se također nalaze na odgovornim pozicijama tog važnog dijela riječke novinske kuće, kao i Valentina Vlah koja je čitav proces distribucije – redistribuirala, ali kad se za uzvrat dobije jedna ovakav mail – ma ponos ide na najviše!

Sav trud pronalaženja po prilici 400 adresa, svo to preokretanje osobnih i obiteljskih vikend planova kako bi se u olujnoj noći s petka na subotu ili onoj koja je uslijedila za njom, kad su u automobilima s paketima novina dočekali nedjeljno jutro, jako se brzo zaboravlja po navalom dobrih emocija. Onih koje je potaknula jedna – dobra žena, majka, baka, draga osoba, ma baš onakva kakvom je opisuje i samo ime – Dušica od žene.

– Duga je naša veza s Novim listom. Jutro bez šuškanja papira vaše novine nije ni izbliza ispunjeno kao ono dok prelistavam stranice, tekstove i vijesti. Naravno da sam prisutna i na društvenim mrežama, da medije pratim i putem interneta, ali nekako su mi baš tiskani primjerci najsadržajniji, najdraži. Ma i još nešto – ako se baš svi preselimo u digitalni svijet, tko će osiguravati novac za plaće svih ljudi koji se, kao u ovom slučaju, nalaze u procesu stvaranja, tiskanja i distribuiranja novina? Nisam sigurna da baš sve može bez ljudi. I zato da, baš hvala što su se vaši dečki potrudili i u ovakvoj situaciji dovesti mi novine doma, u moje mnogima i nepoznate Falaleliće, istaknula nam je Dušica Jakominić koju smo za potrebe našeg razgovora “odvojili” s nedjeljnog ručka kod prijatelja na Drenovi.

I onda, koliko god bezdušno jurili kroz naš novinarski život, shvatiš, osjetiš da oko tebe postoje – tvoji čitatelji. Ljudi koji cijene ono što radiš, koji se vesele – jutru s Novim listom. Možda smo svi zajedno i povišenih emocija dijelom potaknutih i ovom dugotrajnom pandemijom korone, ali dobiti jedan ovakav mail znači uistinu opet dobiti smisao svega onog što radiš. I zato, puno vam Dušice, puno hvala. Vjerujem da će se iste dobre emocije javiti ne samo kod nas “dragih Novolistovaca” nego i kod svih ostalih kolega novinara, onih koji se i dalje bore u tisku najviše. Znati da postoje ljudi kojima ispunjavate jutra – ma neprocjenjivo!