Urednica, novinarka, voditeljica, scenaristica… Sve je to, i još mnogo više kad je o poslu na televiziji riječ, Jasna Burić.
Povod razgovoru neka ipak bude emisija HRT-a »Prometej«, uradak kojem je urednica i voditeljica i koji je po svemu poseban i aktualan.

»Prometej«… Vi u visokom stolcu, gost preko puta i svi na licu imate maske. Koliko je osjećaj čudan?

– U pravu ste, osjećaj s maskom je čudan, jer limitira, uskraćuje za temeljnu funkciju slobodnog udisaja i izdisaja. Ali, što se mora nije teško. Pa, pogledajte liječnike: oni s maskama žive cijeli radni vijek. Pod punom zaštitnom opremom na glavi i tijelu provedu i po nekoliko sati operirajući i spašavajući živote. Pa zašto bi onda svima nama bilo tako teško sa svrhom i razlogom staviti masku preko nosa i usta? Tim više jer znamo kako takva barijera učinkovito štiti od kapljičnog prijenosa zaraznih bolesti i udisanja aerosola koji može biti kontaminiran pa ga nije preporučljivo udisati. CNN je objavio kako dvostruka maska štiti 99,99 posto. Iskreno, osobno nosim dvostruku masku cijelo vrijeme pandemije, ali i tijekom polenizacije ambrozije jer me ona fenomenalno štiti od peludi koja mi stvara u ljeti velike probleme.

»Prorok« Kutleša

Jeste li ovakvo što kao što je pandemija možda i slutili? Ne pitam to bez vraga kad su gosti u vašoj emisiji bili znanstvenici koji danas u medijima figuriraju i kao zvijezde. Kako i gdje ste ih nalazili? Jesmo li ih slušali koliko treba?

– Puno je danas poznatih znanstvenika prvi put promovirano upravo u našim emisijama, i istina, mnogi od njih su znali upozoriti, posebice virolozi i imunolozi, kako postoji realna opasnost od neke veće ugroze jer je danas svijet protočan, globaliziran. U jednom danu, zrakoplovom, možete stići s jednog kontinenta na drugi bez nekog većeg napora, pa je sasvim razumljiv i objašnjiv prijenos zaraznih bolesti s jednog kraja svijeta na drugi.
Neposredno uoči pandemije u »Prometeju« je bio doc. dr. sc. Marko Kutleša iz bolnice »Fran Mihaljević«. Proročanski je postavio retoričko pitanje koliko smo mi kao zajednica, ali i svijet, spremni za moguće iznenadne pandemije, nekim vrlo zaraznim virusom? Ruku na srce, zaraznih je bolesti bilo i bit će ih. Mi na sreću, rekao je, imamo izvrsne medicinske stručnjake u bolnici »Fran Mihaljević«, odlično educirane liječnike i sestre, u bolnici se slijedi tempo s razvijenim svijetom u borbi sa zaraznim bolestima. No, na sreću, nismo se susreli, primjerice, s ebolom ili sličnim virusnim bolestima. Kod nas je bilo slučajeva zika virusa, no uspjeli smo se, do tada, dobro nositi s tim pod-muklim virusima, ali što ako dođe do velike pandemije za koju svijet nije spreman, upitao se u recentnoj emisiji »Prometej«. Eto, bio je u pravu, sve je danas drugačije.

Virusi i bakterije

Ne volim sintagmu »novo normalno« jer ona sugerira neku postojanost ovog stanja. Ne želim vjerovati, opirem se crnim prognostikama i želim gledati svijet i budućnost kao vrijeme u kojemu će se čovjek, za-hvaljujući novim spoznajama, oduprijeti iznenadnim galopirajućim zaraznim bolestima. Virusi i bakterije su tu na planetu Zemlji duže od nas, pogledajte kako dugo, brižno i lukavo čuvaju svoj genom. A smisao je genoma – reproducirati se, produžavati svoj ostanak na Zemlji. Čovjek pak, s druge strane, znatno je mlađi, ali zato najrazvijeniji složeni organizam na Zemlji, sa sviješću o sebi i prirodi, ima interniran nagon za opstankom i sigurna sam da će osigurati nastavak svojoj vrsti.

Pa onda, jedan mladi imunolog iz Rijeke, profesor doktor znanosti Ilija Brizić, čiji smo znanstveni rad predstavili kroz razgovor »Znanost s potpisom« upravo je u »Prometeju«, upoznao širu javnost s citomegalovirusom. Taj je virus prilično ra-širen, njime je zaražen velik broj ljudi, a da oni to niti ne znaju. Nema nekog posebnog utjecaja na naš život, mi smo mu solidan domaćin, u nama je siguran, zaštićen, nema nas namjeru ubiti, samo se želi u nama dalje replicirati. Dobije se najčešće već u ranoj dječjoj dobi, u vrtiću. Taj virus, vidite, živi u solidnoj simbiozi s čovjekom, ali postaje nezgodan za ljude koji trebaju transplantaciju organa. U svakodnevici, za zdrave ljude, koliko se zna, nema posebno negativno djelovanje. Bakterije smo obuzdali antibiotikom do neke mjere. Ali, pretjeranom upotrebom an-tibiotika pomogli smo bakterijama da oguglaju na naše farmakološko sredstvo za njihovo uništenje, pa se lijepo usavršavaju kako bi pružile obrambeni odgovor na tvari iz antibiotika koje ih ubijaju. Dakle, snalažljiva bakterija ima isti cilj kao i virus. Osigurati svojem genomu opstanak. Zato su tu, oko nas, s uvijek istim ciljem i bakterije i virusi.

Teorije na raketni pogon

S jedne strane vi s maskom i u studiju, s druge sva sila antivaksera, skeptika svake vrste. Nekad se u riječ autoriteta nije dvojilo, danas je sve drugačije. Zašto!?

– Pa, osobno mislim da je tu više čimbenika. Primjerice, kolikogod je svijet ujedinjen u jednu zajednicu koju spajaju moćna tehnološko-informatička rješenja interneta, istovremeno, taj isti moćni alat daje nam pristup izvorima dezinformacija, daje nam pristup čudnom svijetu besmislenih interpretacija koje su nerijetko opasne gluposti koje zastrašuju ljude. Nije samo neznanje opasno, glupost se može izroditi i iz prebujne mašte. Ali, da se razumijemo, mašta je dobra, sanjaranje i vizualizacija su svojstveni čovjeku. Pogledajte genijalne znanstveno-fanta-stične filmove, dovoljno je spomenuti »Star Trek«; pa sva fizikalna i tehnička rješenja iz te kultne serije koja su tamo filmski zamišljena prije dva, tri desetljeća, a danas su uobičajena pojava u našoj stvarnosti: pomična vrata na senzor, razgovor s računalom, bežična tehnologija, virtualna stvarnost, 3D printanje… Ali kada mašta u realnom svijetu bude nadograđena teorijama na raketni pogon, a koje se na prvi pogled čine uvjerljivima i utemeljenima, kada ih bezrezervno prihvatimo, kad ih ne propitujemo, kada ne tražimo dokaze, tada se takve internetske fantasy pričice prelijevaju u druge medije i prenositelje informacija, onda postaju plodno tlo za kolektivne strahove, histeriju, proganjanja. Zapamtimo: cijepljenje je najveće medicinsko posti-gnuće u povijesti civilizacije! Kada njemu pridodate znanje o higijeni i sanitetskim uvjetima, shvatite da su to bili čimbenici jedne važne zdravstvene prekretnice. Uostalom, pogledajte koliko ljudi danas broji naš planet: nikada više u povijesti. Dakle, naravno, greške uvijek postoje, moguće je da neko cjepivo izazove nuspojave, ali budimo realni, manja je vjerojatnost da bi cjepivo koje je prošlo sigurnosne faze prije masovne upotrebe na ljudima, bilo štetnije od smrtnog ishoda i teških posljedica nakon obolijevanja od neke zarazne bolesti koju još nismo do kraja upoznali.U pravu ste, ljudi sve više polemiziraju i propituju odluke autoriteta. Ali to prečesto nije utemeljena rasprava. Svatko tko ima mogućnost objave nekog statusa na svom profilu, čini to s ta-kvim stavom kao da je neupitni stručnjak za genetiku, imunologiju, virusologiju, ekonomiju…

Nikomahova etika

Ta internetska čavrljanja o cjepivu i virusu rezultat su nesmetanog protoka informacija i ideja. Nekada prije niste imali mogućnost čuti odjednom mišljenje velikog broja ljudi. Danas to možete jednim klikom. Spojeni ste na kolektivnu raspravu u kojoj je odjednom nevjerojatna količina informacija koja kola i pretače se. Poplava ideja i mišljenja koje graniče s ludilom je nečuvena, od guštera preko čipiranja. Teorije zavjere postaju zamjena za nedobivene odgovore. Zato se, rekla bih, stječe dojam kako se sve manje vjeruje autoritetima.

O tretmanu znanosti dalo bi se govoriti i kroz termin vaše emisije, no mene zanima i nešto drugo. Široko zahvaćate u znanost, gosti dolaze iz raznih područja znanosti i pretpostavljam da se nije lako pripremiti za razgovor. Prepadne li se katkad čovjek sam sebe, svog znanja i neznanja, kad sjedne nasuprot uglednih stručnjaka? Koje su vam znanstvene teme bliže, ili koje su to teme o kojima se i dalje govori premalo ma-kar bile i važne?

– Veliki um svih vremena, nezaobilazan autoritet kroz ljudsku civilizaciju, bio je i ostao Aristotel. Pogledajte njegova djela, on je stup razvoja znanosti. Zanima li vas što je uopće ideja morala, zašto danas svako moderno sveučilište diljem svijeta podučava etiku kao disciplinu koja je danas top tema, jer bez etičnosti nema ljudskog potvrđivanja, zašto trebamo načela etičnosti integrirati u stvarnu, životnu primjenu? Sva ćete ta uporišta i odgovore naći u njegovoj »Nikomahovoj etici«. Želite li znati zašto ne možemo bez umjetnosti i kulture, što je ideja politike ili kakvu ulogu u našim životima trebaju imati država i političari, napajajte se Aristotelom. On je učio od Platona, ovaj od Sokrata koji pak, na žalost, nije ništa zapisao. Meni je osobno Aristotelova baština znanstveni ka-men temeljac, kroz njegovu misao spoznate kako je znanost jedna, jer sva kumulativna znanja o svijetu i prirodi moraju uzajamno korespondirati, mi to danas zovemo multidisciplinarnošću.

Astrofizika je čudo

Goste koji sudjeluju u našim emisijama biramo temeljem njihovih znanstvenih radova i istraživanja kojima su posvećeni. Mladima dajemo priliku promovirati svoje znanstvene ideje, težnje, snove i ciljeve koje žele postići. Onima koji su već afirmirani u društvu, dajemo priliku objasniti zašto su njihova istraživanja važna i kakvu korist društvo ima od njihovog znanstvenog rada.

Kada me pitate koje su mi teme bliže, iskreno, na području humanističkih i društvenih znanosti imam osobno pristojne reference. Ali, istovremeno, obožavam medicinu, fiziku, astrofizika je čudo. Ona je prozor u nama daleki svijet i pojave koje su misterij. Posebice me zaokupljaju i fasciniraju teorije kvantne fizike. »Prometej« je mjesto gdje znanstvenik može predstaviti svoj teorijski i istraživački rad. Točno je, premijerni termin emisije je u 14.30, međutim, imamo jako dobre termine na HTV 4 četvrtkom navečer te subotom oko 17 sati. Emisiju »Prometej« radi mala i uhodana ekipa: Nikolina Dragošević, Renata Prugovečki, Sanja Skorić i Robert Flojhar. Pitate me prepadne li se čovjek svojeg znanja ili neznanja kad radi ovakve emisije. Naš je posao pripremiti se i educirati se o onome što radimo za javnost i što prenosimo u medijski prostor. Svaka se informacija moja provjeriti, nikad ne objavljujemo informacije koje nisu dokazane i znanstveno verificirane. S inovacijama je drugačija priča. One su odlično pomagalo za lakše svladavanje važnih dnevnih potreba od najsloženijih do najjednostavnijih rutina. Inovacije uvijek olakšavaju svakodnevni život, one su jednostavne, a tako funkcionalne, pa se čovjek nekad pita: kako se i ja nisam toga sjetio? Pogledajte, razvijeni svijet već gradi kuće iz 3D printera! Ideja printanja organa postaje nova paradigma regeneracijske medicine. Ne-ma ništa ljepše od napretka koji osigurava bolje izglede za naš svijet.U posljednje smo vrijeme intenzivno okrenuti temama očuvanja prirode, očuvanja tog čudesnog živog svijeta na našem predivnom plan-tu Zemlji. Iako je Elon Musk mislio s projektom Mars One do 2035. poslati ljudsku posadu na Mars kako bi tamo ostali i sagradili ljudske nastambe i bili preteča drugih doseljenika sa Zemlje, za sada je naš predivan planet naša jedina domovina. Nečuveno je koliko mogu ekonomije, profit, ali i pojedinci biti neodgovorni, koliko ih nije briga za prirodu, životinje, biljni svijet, kako ih ne zanima zbrinjavanje otpada, problem fosilnih goriva, očuvanje mora i rijeka, od plastike koja se gomila nerijetko zaslugom svakoga od nas. Pa naša obveza prema onima koji tek stižu na svijet je očuvanje prirode. Naše kornjače u Jadranskom moru, glavate želve, već u probavnom traktu imaju plastiku koju smo im isporučili neodgovornim odnosom prema zbrinjavanju otpada, svaka najlon vrećica za njih je monstruozna sprava. Pčelama prijeti veliki pomor, jer mnogi poljoprivrednici koriste pesticide i gnojiva koja ubijaju pčele…

Dobro, zašto niste postali glumica, kad je sve vodilo tome? Od šeste do 18 godine ste se bavili glumom, glumili uz Anu Karić i Borisa Buzančića, glumili uz bok Vitomire Lončar, Vilija Matule.

– Ha ha, istina, sve je vodilo k tome. Ali, nije vam u životu sve onako kako se čini. Gluma mi je dala sigurnost, osjećaj prepoznavanja stvarnih i lažnih gesta i izraza u ljudi, gluma vas napuni nekom čudesnom energijom koja vam omogućuje da budete sve što poželite. Pokazala se kao odličan uvod u moj današnji poziv. Dugi niz godina, od najranije dječje dobi do punoljetnosti, bila sam uronjena u vrlo ozbiljan, profesionalan glumački rad. Predstave u ZKM-u su se igrale i dva puta tjedno, kazališne probe su bile svaki dan iza škole, snimanja radijskih i TV emisija na TV Zagreb su bila barem jednom mjesečno. Pa pogledajte, snimila sam više od sedamdeset radiodra-ma, mnoge dječje TV emisije, filmove, serije. Za odigrane radijske i televizijske emisi-je redovno su slijedile i nagrade na festivalima.

Ana je sve znala

A sa ZKM-om putovalo se diljem bivše države, igrajući predstave ili sudjelujući na festivalima teatra. Bila su to predivna iskustva glumiti s doajenima poput Ane Karić, Borisa Buzančića koji je glumio maminog »prijatelja« nakon razvoda s tatom, kojeg je igrao Stevo Krnjaić, pa sjajna Neda Spasojević…Redatelj je bio Joakim Marušić čije je »Velo misto«, nakon »Malog mista« Danijela Marušića, kultno TV ostvarenje dan danas. Iz tog vremena pamtim nevjerojatnu uigranost i harmoniju glumaca i redatelja na setu. Joakim, kojeg smo zvali Žaki, volio je uvijek imati istu ekipu s kojom radi, nije eksperimentirao s glumačkim izborima, njegova je dobitna kombinacija bila Ana Karić i Boris Buzančić, a meni je rekao da samo slušam Anu jer ona sve zna. I znala je, tada mi je rekla da je najvažnije da čovjek u životu bude »svoj« u svemu što radi. Poslušala sam je.Voljela sam snimati sa Svenom Lastom, on je bio jedna posebna figura, a često sam igrala u dječjim serijama nje-gove supruge, redateljice za djecu, Višnje Laste. »Bistrooki«, »Zlatna nit« te i Jovice Šege: »Strah u ulici lipa« i »Djevojčica iz svemira«. A kad je riječ o teatru, Nina Erak, Stela Telebuh, Vitomira Lončar, Vili Matula, Roman Šušković, Ivica Šimić, Darko Janeš, Mario Mirković, Zvonko Torjanac, Niko Pavlović i mnogi drugi, bili su izvrsna glumačka ekipa koju je maestralno uigravala redateljica Zvjezdana Ladika. Putovalo se po Europi s predstavama, turneje su bile po Italiji, Njemačkoj, Mađarskoj. Sve je to bilo prilično nabijeno tempom pa je ostalo malo vremena za izlaske s ekipom iz gimnazije. Tako da nije ču-do što sam se rano vezala i postala mama.

Želja za pravdom

Lako da ste umjesto glume odabrali odmah TV ekran, no vi ste otišli prvo na Pravni fakultet u Rijeku!?

-Istinoljubivost, želja za istjerivanjem pravde i pra-vednosti na čistac, želja da sve bude posloženo po pravilima, neki osjećaj kako je najbolji izbor postati sutkinja kako bi se pravda zadovoljila, te su me ideje odvele do prava. Inspirirala me je stalna borba s demonima anomalija u društvu. Nakon diplomiranja, kraće vrijeme sam radila u jednom riječkom odvjetničkom uredu, potom sam se zaposlila u jednoj modnoj tvrtki kao diplomirana pravnica, ali sam se, zahvaljujući inicijativama moga tate, opet vratila s obitelji u rodni Zagreb. Pravo mi je dalo široko znanje o pravilima igre u društvu. Pomoglo mi je razumjeti velike sustave, kako funkcioniraju. Pravo nije danas omiljeno jer ga prečesto identificiraju sa sustavom poput pravosuđa koje je nerijetko presporo i pretromo. Ali to nisu krivi suci, osnovne, noseće reforme društva događaju se u parlamentu kroz političku volju. Zakoni su tu radi nas, ljudi, a nismo mi ovdje kako bi se provodili zakoni i pravila. Mislim da je nužno donositi funkcionalne, pra-vedne, praktične, jednostavne i nadasve životne zakone koji odgovaraju modernom vremenu i prilikama u kojima živimo. Kada takvi zakoni, a među njima i oni koji propisuju temeljne norme za rad i djelokrug svih tijela, budu dotjerani do izvrsnosti, tada će i sve službe od interesa za ljude bolje funkcionirati jer će svoje podzakonske akte uskladiti do mjere da sve bude brže, jasnije, jednostavnije. Budimo realni, i u sudstvu imate izvrsnih, poštenih i korektnih sudaca, kao i u svakoj ljudskoj profesiji, ne treba nikad generalizirati, to je najgora zamka u koju upadamo. Vjerujem da će se zakonska norma usavršavati te da ćemo doživjeti učinkovitije službe.

Logičan put

Godina je 1990. kad vas put vodi na HRT. Zašto televizija i gdje ste se u konačnici vidjeli u ovom poslu? Bili ste, naime, i prva glavna urednica HTV-a, i glavna urednica Drugog programa.

– Ma, televizija je bila sasvim logičan put. To je zapravo bio samo moj povratak na televiziju, ali u nešto drugačijoj ulozi. Ovoga puta, zrelijoj, odrasloj. Bila je to odlična prilika u kojoj sam pokazala ono znanje o kojemu ste me maloprije pitali: pravno. Bila sam odmah na početku u Informativnom programu HTV-a kao mlada pravnica koja je pratila uglavnom pravne teme za Zagrebačku panoramu, a potom za Dnevnik. Zajedno s već afirmiranim kolegama novinarima Branimirom Bilićem i Damirom Matkovićem, bila sam dio tima velikog povijesnog projekta »Prvih višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj« voditelja i urednika Luke Mitrovića. Svaku večer su se u studiju predstavljale sve stranke i njezini čelnici, bio je to jedinstveni, neponovljivi povijesni trenutak. Moja je zadaća bila pratiti više-stranačke izbore za Dnevnik HTV-a, potom objavljivati reportaže za »Slikom na sliku« i »Latinicu« kolege Denisa Latina. Tijekom Domovinskog rata bila sam urednica i voditeljica ratnih Vijesti zajedno s Vedranom Međimorec, Tihomirom Ladišićem, Zlatnom Belavić…, potom sam angažirana na kreiranju ležernijeg programa na HTV 3, bila sam autorica dječje emisije »Halo, tko igra«, a potom, na poziv urednika Mire Mahečića, pomagala sam oko ideja za emisije Trećeg programa HTV-a. Predložila sam mu mozaični sadržaj, dnevnog ritma emitiranja te sam pozvala još dvije kolegice da mi se u tome pridruže. Tako smo pokrenule »To je to«, naš dnevni magazin koji smo naizmjence vodile i uređivale Sanja Kocijančić Petričević, Patricija Levak i ja. Potom je uslijedio angažman u matičnom Znanstveno-obrazovnom programu. Nakon znanstvenih i obrazovnih emisija »Među nama«, »Ispod glasa« te »Znanstvenog sučeljavanja«, došao je novi trenutak. Odlučila sam se okušati u sasvim drugačijoj ulozi, onoj rukovoditeljskoj: glavne urednice HTV-a. Nakon te funkcije bila sam i direktorica programa HTV-a, a prije četiri godine i glavna urednica HTV 2. Svatko tko je bio na nekoj funkciji dobro zna kako funkcije nose mnoštvo izazova, da se diplomatski izrazim. Funkcije vas melju, okupiraju, zahtijevaju, one traže vaše vrijeme i izvan radnog vremena, one vam otmu praznike, subote i nedjelje, prijatelje, trenutke za sebe i najbliže, sebično i bespogovorno traže vaš angažman 100 posto. Ipak, veseli me da se mnoge emisije iz programskih shema prije dva desetljeća i dalje emitiraju, mnoge kolege u koje sam vjerovala imaju i danas svoje emisije, a neke su i kultna mjesta javne televizije.

Novi mediji

Koliko se televizijski medij promijenio i na koji način?

– Školski rečeno, medijsko posredovanje informacij-ma i sadržajima kardinalno se promijenilo posljed-njih desetak godina. Novi mediji, nove platforme su preplavile svijet. S ulaskom interneta u našoj modernoj civilizaciji ništa više nije kao prije. U televizijskom emitiranju konkurencija je velika, pa mogućnosti objavljivanja videomaterijala su nevjerojatne! Pođite samo od toga da svatko može objavljivati svoj videomaterijal preko društvenih mreža. O internetskim kanalima da ne govorimo. U takvim okolnostima nesagledivih videomogućnosti, borba za svoje mjesto, za gledatelje, snažno je izražena. U jednom trenutku, nečija objava snimljena sa zaslona mobitela, u trenutku može postati vijest koja se može naći na svim dostupnim platformama. U takvim okolnostima, tradicionalni televizijski medij, još se uvijek dobro drži, premda vidimo kako se mladi okreću novim medijima. Unatoč svim tim okolnostima televizija je i dalje relevantna, osobito u trenucima koji zahtijevaju ozbiljnu informaciju. Gledatelji u krizi traže kontinuitet u stalnom dotoku suštinskih informacija. Pogledajte konkretno ostvarenu ulogu javne televizije u kojoj radim, a koju je imala, i ima, tijekom pandemije i potresa! Pa ljudi znaju da su naš program i emisije neizostavno mjesto u koje se mogu pouzdati. A svaka specijalizirana emisija je sa svojeg tematskog programskog gledišta promatrala fenomene potresa, krize, straha, tjeskobe, načina kako ostati mentalno zdrav, pa kako se taj nesretni virus širi na ljude… Pokazalo se da je u kriznom komuniciranju HRT medij koji je potvrdio svoju kompetentnost i kompleksnost u izrazu.

Suprug vam je Domagoj Burić, oboje ste HRT-ovi ljudi. Koliko se po kući priča o poslu? Gledaju li televizijski ljudi uopće televiziju?

– Vjerujte, razgovaramo o poslu minimalno. Doslovno minimalno. Svatko radi svoje, ima svoje teme i ekipu s kojom surađuje. Uglavnom, kad se radi, oboje smo zaokupljeni svojim snimanjima i ne gnjavimo jedno drugo sa svojim poslom, a kad smo doma, zaokupljeni smo našom obitelji i životinjama. Tijekom pandemije i potresa često smo pratili naš televizijski program, volimo pogledati CNN, rado pratimo History, HBO…Kad smo već kod supruga, da nije njegovih ruku djelo glazba za koju od špica »Prometeja«?- Glazbu potpisuju Domagoj i Srđan Sekulović Skansi koji je ujedno i glazbeni producent. Obojica čine »Mistič-ni barbarizam«. Volim njihovu glazbu, oni su glazbeni i prijateljski tandem još iz rane mladosti. Doduše, nekoć su se zvali »BABY«, a uz još troje mladih glazbenika tvorili su fenomenalan dubrovački rock band. Eto, danas su nešto ozbiljniji i skladaju glazbu taman da su mi super.

»Prometej« ide dalje. Vi idete dalje. Ako je život zapravo krug koji nastojimo zatvoriti na savršen način, možda se, tko zna jednom vratite i glumi? Dakako, kad maske padnu.

– Vidjet ćemo. Gluma je uvijek opcija, od nje nikad ne odustajem. Scenarij za jednu znanstveno-fantastičnu filmsku priču je spreman, voljela bih da ugleda svjetlo dana. No, sad sam okupirana nekim idejama koje bih u nekoj perspektivi rado oživjela sa svojim prijateljicama.

Transformacija

Te su ideje povezane s na-šim zdravljem i dobrim osjećajima, sa svime onime što pogađa i zahvaća našu cjelovitost, naše biće, sve ono što smo mi, što zovemo našim umom, našim tijelom, ali i s onim skrivenim, što nadilazi naše uvide u ono što mislimo da jesmo ili kakvi smo postali. Bit će to jedna prava stvaralačka transformirajuća avantura. Prilično sam radoznala, volim promatrati svijet oko sebe i uočavam sve više pogubljenih ljudi koji, kao po pravilu ulaze u neke, već unaprijed promašene životne situacije i izbore. Mislim da nas naše proživljene emocije snažno određuju, one kontinuirano utječu na percepciju naše stvarnosti, a posebno čovjeka stresu traumatični događaji ili propuštene prilike, za-mjeranja, ljutnja, nepraštanje, što ostavlja potom trag na nama i snažno utječu na naše međuljudske odnose, odlučivanje i svakodnevno postupanje. Događaje koje smo duboko proživljavali, koje smo pospremili u podsvijest da nam ne smetaju, ali njihov eho nas stalno suptilno prati. Mi smo svjesni da nešto nije u redu, ali smo zaključani za svaku promjenu na bolje, a prije svega nemamo alate za drugačiji način razmišljanja. E, pa takva radionica s alatima čeka svoj trenutak koji je neizvediv bez mojih prijateljica.