Foto Vedran Karuza
Ljudima će to izgledati malo čudno, ali ja Matu Parlova u životu nisam nikada vidio. Nikada ga nisam upoznao, ja ga uopće ne znam. Naravno da znam sve što je postigao u karijeri, ali ponavljam, nisam ga nikada vidio
povezane vijesti
Po onoj kako »život piše romane« odvijala se i priča nezaboravnog i svuda popularnog Borisa Kramarsicha, u njegovo vrijeme jednog od najslavnijih i najpopularnijih Riječana, čovjeka čije je ime otvaralo mnoga vrata.
U »širokim narodnim masama« ostat će zauvijek upamćen kao menadžer velikog boksačkog šampiona Mate Parlova iz zlatnih godina kada je Puljanin bio profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji. Tom prilikom slavni Mate je uz talijanskog trenera Nella Barbadora bio okružen uglednim Riječanima, Kramarsich mu je bio menadžer, Egidio Barbieri glasnogovornik, a iako službeno nije bio u stožeru, uz njega je često bio dugogodišnji riječki prijatelj, slavni boksački sudac Franko Blagonić. Svi su zajedno sjajno brusili dragulj kakav je bio ovaj Puljanin, prvak koji je preminuo 29. srpnja 2008. godine.
Zlato na Kubi
»Mate, ti si naše zlato«, klicali su oduševljeni navijači čovjeku koji je u amaterskom ringu bio olimpijski, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja, a kao profesionalac 1976. godine europski prvak u poluteškoj kategoriji i potom i svjetski prvak 1978. godine. Bio je prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu.
Mate Parlov jedini je boksač u povijesti ovog sporta koji je u istoj kategoriji osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Bio je najbolji hrvatski i jugoslavenski boksač svih vremena, te je već za života proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća. Kada je 1974. godine uvedeno Svjetsko prvenstvo u amaterskom boksu, na Kubi, dok je u prvom redu sjedio predsjednik Fidel Castro, Mate je uzeo »zlato«.
U loži na KantridiIgor Kramarsich se i danas rado sjeća odlazaka na Kantridu i ondašnjih utakmica nogometaša Rijeke. |
Uzeo je i dvije europske krune, te 1974. godine proglašen je najboljim sportašem Balkana. Dvije godine ranije bio je olimpijski pobjednik.
Ušao je u profesionalni ring, sjajna suradnja s Borisom Kramarsichem je dala brzo odlične rezultate, jurnuo je na europsku titulu s Domenicom Adinolfijem 10. srpnja 1976. u Beogradu.Osvojio je naslov svjetskog prvaka 7. siječnja 1978. godine pobjedom nad Argentincem Miguelom Angelom Cuellom nokautom u devetoj rudi u Milanu.
Matin stožer
Boris Kramarsich, omiljeno lice u širokim sportskim krugovima, sjao je od zadovoljstva dok su se uspjesi nizali. Taj vrlo sposobni čovjek rođen u Rijeci 29. prosinca one davne 1923. godine, koji je preminuo u Trstu 26. siječnja 1989. godine, prvo ime iz Matina stožera, znao je na sebi svojstven vješt način nalaziti puteve kojima se ide ka tronu. Za nama su davno ta nezaboravna vremena, ostala su u lijepim sjećanjima, u uspomenama koje s uzdahom može prebirati i Igor Kramarsich, Borisov sin, dugogodišnji zaposlenik u »Editu«, još od 2000. godine, koji je u ona Parlovljeva vremena bio malo dijete, a sada ozbiljni šjor, rođen, naime, 1972. godine. Tadašnji dječak se sada može osvrnuti na te dane i uzbudljiv život koji je živio njegov otac, stalno na putu, u žiži zanimanja cjelokupne sportske javnosti, u biti i nije imao mnogo vremena za dolaske doma među svoje najbliže.
– Kod nas se doma baš i nije previše pričalo o tim sportskim događajima, kaže Igor Kramarsich.
– Ali, najveća saznanja oko svega toga su bila da sam tatu najviše vidio na televiziji, više tako nego uživo. U biti onda je bila kao neka poruka »uključi televiziju da vidiš tatu«. Putovao je praktički stalno, uvijek je negdje išao. Bilo je to zlatno doba Mate Parlova, mislim na razdoblje od sredine i konca »sedamdesetih« onog prošlog stoljeća. Tada su se odvijali ti slavni, glavni mečevi tako da je tata bio više okolo na borbama nego kod nas doma. A s druge strane je jedna činjenica koja će ljudima sada izgledati malo čudno, no kako bilo da bilo, ja Matu Parlova u životu nisam nikada vidio uživo. Nikada ga nisam upoznao, ja ga uopće ne znam. Naravno da znam sve što je on postigao u karijeri, ali ponavljam, uživo ga nisam nikada vidio, kako u Rijeci, tako ni u Puli. Tata je, naime, držao odvojeno život, jedno je bio boks i taj profesionalni ring i sve oko njega, a drugo je bio njegov privatni život, obitelj.
Vedra osoba
Igor je oca mogao doživjeti s druge strane, kada su se gasile kamere i isključivali mikrofoni pred tim sposobnim i vedrim čovjekom, nasmiješenim likom podignutih obrva kao u mudre sove, drugačije je svakako bilo kada je Boris bio u drugoj ulozi, a ne menadžer boksačkog prvaka svijeta. Druga je stvar što mu za njegove najbliže nije ostajalo baš puno vremena.
– Prošlo je od tada uistinu puno godina te je teško govoriti o tome s tako velikim vremenskim odmakom, prošlo je toliko vremena od kada je umro. Ja sam kao dijete doživio oca kao osobu koja je bila vedra u svakom slučaju, no njegov osnovni posao ga je često držao daleko i na raznim stranama svijeta. Mislim tu na obavljanje uvoza i izvoza, za import i eksport iz Trsta za Jugoslaviju, a tu je naravno bio i boks, koji ga je dugi niz godina držao izvan kuće. Naravno, posljednjih je godina mogao više biti doma jer se više nije bavio boksom.
Boris je bio iznimno spretan poslovni čovjek, sklapao je tako razne poslove među kojima je i onaj veliki s »3. majem«.
– Bio sam dijete i slabo o tome znam, ali znam da je bio sklopio posao s »3. majem«, isto tako znam da je pomagao NK Rijeci, da je ovdje dovodio i određene druge poslovne partnere, ali ne znam za detalje.
Lijepe uspomene
Činjenica je da je njegov otac bio čovjek ispred svog vremena, a dovoljno je spomenuti da se kad je u Rijeku došao Crem caffe iz Trsta, njegovo ime našlo među sponzorima NK Rijeke.
– Bio je to poznati događaj, na kraju krajeva Crem caffe se kao jedan od sponzora našao na dresovima nogometaša Rijeke. To je tada bio zapažen događaj, ipak smo bili u »sedamdesetim« godinama, možda početak »osamdesetih«. Riječ je inače o zlatnom dobu NK Rijeke.
Kada je Mate Parlov okončao karijeru o kojoj bi se mogao snimiti i uspješan film, njegovom menadžeru su ostale lijepe uspomene na dane tih trijumfa i slavlja.
– Otac se nakon svega znao sjetiti tih dana, u svakom slučaju. Inače, nakon Parlova je htio pokušati i s nekim drugim boksačima, ali jednostavno više nije naletio na nekoga tko bi bio na toj razini, koga bi mogao »dignuti« kao što je onda napravio s onom ekipom. Što se tiče njegova mišljenja o Parlovu kao čovjeku i o tome kako je doživljavao Matu, o tome ne mogu kazati ništa određeno jer to ne znam. Teško mi je o tome nešto reći jer em nisam poznavao Parlova, em otac nije previše pričao o tome. Nije mi govorio niti o početku njihove suradnje pa tako nemam neke ideje kako su se oni uopće zbližili. Znam u svakom slučaju da je tata inače dugi niz godina pratio boks, ali ne znam kako su se povezali Parlov i on.
Fijumanski klinci
Uglavnom ta je suradnja trajala, a onda se otac polako udaljio od boksa negdje početkom »osamdesetih«. Polako se sve više udaljavao unatoč još ponekim pokušajima. Ostala mu je, međutim, veza s Boksačkim klubom Rijeka i s Frankom Blagonićem, ja sam također s njim znao odlaziti na dosta tih mečeva, a uostalom tada je bilo i zlatno doba BK Rijeke. Rijeka je imala svoju zlatnu generaciju i to smo zajednički pratili u Dvorani mladosti na Trsatu. Rijeka se tada borila za prvaka Jugoslavije. Otac je u to vrijeme bio povezan s njima, ali je li nešto pomagao, iskreno rečeno, ne znam. Bio sam premali, te neke stvari nisam previše pratio.
Uz Borisa Kramarsicha tu je još jedno popularno i omiljeno lice, Egidio Barbieri, ugledni sudac, kao i Franko Blagonić, slavni »šjor Eđi«, urođeni gospodin, u biti sve fijumanski klinci koji su postali cijenjeni protagonisti riječkog društvenog života.
– To su bili cijenjeni ljudi, a riječ je o manje-više jednoj istoj generaciji ljudi, koji su odrasli zajedno i onda su se općenito našli u sportu, konkretno u boksu. Apsolutno je da su imali za ona vremena izraženu tu svoju fijumansku crtu, pogotovo Egidio Barbieri. No, isto tako i s druge strane slavni novinar La Voce del popola Ettore Mazzieri. On je također dosta pratio sport. Uglavnom, to su sve Fijumani odrasli zajedno, praktički su živjeli u istim ulicama našeg
Infobox (Nedjeljni krug):
IGOR KRAMARSICH
sin menadžera
Mate Parlova
Infobox (Citat):
»Teško da neki naš boksač danas ima mogućnost postići takve uspjehe i rezultate. Današnji je boks totalno drugačiji od onoga kakav je bio onda i nažalost možemo samo sanjati takva dostignuća
Infobox (Anterfile):
POBJEDNICI
U »širokim narodnim masama« Boris Kramarsich ostat će zauvijek upamćen kao menadžer velikog boksačkog šampiona Mate Parlova iz zlatnih godina, kada je Puljanin bio profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji. Uspjeli su osvojiti sve moguće titule te ih i obraniti. Imali su prave mečeve i prave pobjede
Infobox (Okvir):
Infobox (Citat):
»Bilo je to zlatno doba Mate Parlova, mislim na razdoblje od sredine i konca »sedamdesetih« prošlog stoljeća. Tada su se odvijali ti slavni, glavni mečevi tako da je tata bio više okolo na borbama nego doma. Putovao je praktički stalno, uvijek je negdje išao