Lako je moguće da je Bonnie Tyler, čuvena velška rock pjevačica, nakon što je 2019. godine objavila vrlo zapažen album »Between the Earth and the Star«, zaključila kako kraj njenih šezdesetih (8. lipnja ove godine imat će punih 70!) ni slučajno nije vrijeme završetka karijere, pa je baš zato novi, osamnaesti studijski album, nazvala »The Best Is Yet To Come«, iliti – »Najbolje tek dolazi«.

Nedvojbeno, žena je malo preoptimistična (i duhovita!), ali je isto tako sigurno da je napravila sasvim dobar album, pri čemu svakako valja uvažiti činjenicu da je ovaj, kao i prethodni album, napravila pod producentskom palicom Davida Mackaya s kojim je surađivala na prvim albumima – »The World Starts Tonighr« (1977.) te »Natural Force« (1978.). Tim se albumima probila, a onda su uslijedile za nju zlatne osamdesete kad je opravdano smatrana jednom od ponajboljih svjetskih rock pjevačica. I baš tih osamdesetih odlučila se držati na ovom albumu, što pak znači da će njeni stari fanovi biti itekako oduševljeni.

Dvije »strane«

Povratak u svoje zlatno doba Tylerova je na ovom albumu pametno osmislila stavivši naglasak na dva temeljna glazbena izraza koji su je učinili slavnom, a to su – pop rock s uočljivim dodirima sintesajzera te snažne hard rock balade koje su joj i donijele svjetsku slavu. Da bi pri tome slušatelju bilo lakše, album je »podijelila« na dvije »strane« pa je tako prvih šest pjesama vezano za pop rock, a preostlih šest uz okvire melodramatičnih hard rock balada i bržih rock pjesama.

Tako će prvih šest pjesama voljeti svi oni koji su osamdesetih više od koncerata voljeli podije disko klubova, jer svaka od tih šest pjesama ima onaj čuveni synth feeling osamdesetih, a najbolja je baš naslovna koja bi i osamdesetih bila veliki hit jer je sva u zanosnom plesnom ritmu, vrlo himnična te tekstom vezana za dvoje ne baš mladih ljubavnika koji odlučuju zanemariti godine i uživati u onome u čemu mogu.

Odličan uvod

Nakon tog vrlo dobrog uvoda slijede tri slabije pjesme, da bi kraj te A strane bio jako dobar. »When the Lights Go Down« po riječima same Tyler rađena je po uzoru na velike hitove osamdesetih Brucea Springsteena i Roda Stewarta, a uz prevlast rok instrumenata na Bossa podsjeća i tekstom koji je itekako moguće vezati uz velike njegove hitove »Dancing in the Dark« i »Glory Days« jer govori o tome kako su oni najbolji dani ljubavi prošli.

Vrlo je dobra i »Stronger Than a Man« koja kroz uočljive obrasce soula nosi snažnu poruku podrške svim ženama pa će je feministice voljeti.

Žešći dio

B strana je žešća i dojmljivija jer u hard rock izrazu, posebno u baladama, glas Bonnie Tyler više dolazi do izražaja. Uvodna pjesma tog dijela albuma je vrlo dobra obrada velikog hita grupe 10cc, pjesme »I’m Not in Love«. Tu sjajnu ljubavnu pjesma u kojoj autor uporno tvrdi kako nije zaljubljen, a itekako je jasno da jest, Bonie Tyler obradila je s puno uočljivih rock elemenata učinivši je bitno drukčijom u odnosu na psihodelični original.

Znatno brži ritam potom slušamo u »Somebody’s Hero« te posebno vrlo dobrim ljubavnim »Call Me Thunder« i »You’re the One«, a vrhunac ovog dijela albuma dvije su obrade. Izvrsna »I’m Only Guilty (Of Loving You)« koju su svjedobno otpjevali Chick Willis i Tab Benoi, u verziji Bonnie Tyler dobiva snažne gospel soul okvire i pretvara se u najbolji trenutak albuma, a isto je tako jako dojmljiva i završna »Catch the Wind«, prekrasna pjesma o neuhvatljivoj djevojci kojom je škotski kantautor Donovan svjetski hit imao još davne 1965. godine.

Dogodine turneja

Je li »najbolje tek dolazi« tek ćemo vidjeti, ali bez obzira na to što bude (za proljeće sljedeće godine Bonnie Tyler najavila je turneju po Engleskoj i Njemačkoj), velška majstorica prepoznatljivog hrapavog glasa »složila« je još jedan vrlo dobar album koji sigurno ide u red njenih boljih ostvarenja i uspješno budi za nju zlatne osamdesete. S glazbene strane gledano, drugi dio albuma, onaj vezan uz rock, ipak je bolji jer pop rock okviri s puno sintesajzera »ubijaju« njen poseban glas koji baš u rock okvirima, posebno baladama, ima iznimnu snagu.