Ovo je još jedna priča o Đorđu Balaševiću. Istina, zakašnjela, vjerojatno previše patetična, možda i neuspjela, ali sve kontam šteta bi bilo nešto ne napisati, iako su oni najbolji već sve rekli, kada već imam gdje.

Bio sam dva tjedna na godišnjem, u koronarnoj monotoniji u kojoj je svaki dan jednak. Došao sam iz poslijepodnevne šetnje, a na mobitelu propušten poziv od Lee. I poruka: »Zovem te jer je umro Balašević. Sad sam pročitala. Samo da podijelimo emociju. Bio je najveći«.

Uhvatilo me neko tupilo i zbunjenost, ni traga tuzi. Kao da nisam mogao vjerovati jer sve sam se nadao da ću ovog ljeta, ako bude sreće, opet na Balaša u Pulu ili na Ljetnu u Opatiji. Onda me zvao Andrej da ako mogu nešto napisati za portal. Rekao sam mu da sam na godišnjem, ali i da nisam, da ne mogu jer sam prazan, ono skroz prazan.

Otišao sam do police s CD-ima, ubacio onaj sa svim albumima u MP3-formatu i natočio čašu ruma. Kada je tuga naišla, pokušao sam se sjetiti kada sam stvarno prvi put počeo slušati Balaševića. Bilo je to sasvim slučajno, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.

U to vrijeme Balašević u mome društvu nije bio na cijeni. Slušao se Novi val, slušala se Azra, sve što se moralo slušati s rječnikom stranih riječi bilo je na cijeni, slušali su se strani bendovi. U to vrijeme odvaljivao sam recimo na The Cult i na Electric. Balašević je bio onaj neki simpa buco što pjeva o snašama, tamburaš vojvođanske ravnice, tip čija se mjuza nije konzumirala na tulumima jer su mu stihovi banalni i previše patetični. Oni pametniji u društvu pojasnili su nama glupljima da je to što Balašević radi kič i da to nema veze s umjetnošću.

Jednoga sam dana ranije došao u grad. Na Kontu nije bilo nikoga od ekipe, pa sam bauljao po Korzu. Ni sam ne znam zašto, ali ušao sam u prodavaonicu Elektromaterijala na početku Korza ako se gleda od Riječke banke. U njoj se prodavala bijela tehnika, razne stvari za električare, ali bio je i jedan manji dio s kasetama. Prebirao sam malo, izbor je bio uvijek nekako loš, ali naletio sam na Balaševićeve Balade i na Darkness on the Edge of Town Brucea Springsteena.

Cijena je bila presmiješna, čak i za srednjoškolca. Springsteena sam već slušao pa sam riješio kada dođem doma da će njegova kaseta sačekati dok ne bude ubačena u sanijev kasetaš s dvije glave. Najprije ću poslušati tog Balaševića.

Iako je omot kasete bio živi dokaz za onu tezu o kiču – tamnoplava pozadina, malim ljubičastim štampanim slovima napisano U TVOJIM MOLITVAMA, onda ispod zelenim pisanim većim slovima Balade, u sredini omota kao neki prozor kroz koji se vidi bijelo nebo i veliko ljubičastoroza srce i ispod opet manjim štampanim slovima piše Balašević. Kasete je izdao PGP RTB. Ostala mi je samo prva kaseta jer mi drugu netko nije vratio. Ovu sam sačuvao jer nakon što sam je preslušao, nisam nikomu htio dijeliti. Tko je htio slušati, morao je donijeti praznu kasetu, a ja bih je onda presnimio. Premda nije bilo previše zanimanja.

A stranu otvara 1987, slijede Ne volim januar, Bezdan, Olivera i Slow Motion, a na B strani su Samo da rata ne bude, Neki novi klinci, Ne lomite mi bagrenje i Poluuspavanka. Riječ je live albumu, a sve to znam jer upravo držim jednu od najdražih kaseta u ruci.

Nema više sanijeva kasetaša s dvije glave, ali ova je kasteta moja mala relikvija koju ne dam nikomu, koja me vraća u prošlost kada su oni pametniji od mene skontali da je Balašević kič. A ja sam tada skontao da će Balašević biti moja mala tajna i moja terapija kada mi bude teško, kada mi se bude plakalo. I palilo je. Na nekim tulumima gdje su pametni bili u većini i gdje si se bojao priznati da znaš neke Balaševićeve pjesme ja sam u sebi pjevušio Đoletove stihove.

Inficiralo me. Bolest se u potpunosti rasplamsala kada sam u Kičevu na straži u ponoć s 1990. na 1991. godinu, da ne poludim, bezbroj puta u sebi otpjevao Jesen stiže dunjo moja. Postao sam beznadan slučaj kada sam s jednom drugom ekipom za koju Balaš nije bio kič završio u Hali Tivoli u Ljubljani 1996. godine na koncertu Đorđa Balaševića koji je trajao više od pet sati. Uglavnom sam plakao kao i cijela dvorana.

Danas više nama one prodavaonice Elekromaterijala koja je bila moj portal u vječnost Balaševićevih stihova, nema Đoleta, otišao je. Ali, naposletku, ostala je Uspavanka za dečaka jer samo retki nađu retke, ostao je Ratnik paorskog srca, ostao je Braca kojemu je žao konja jer su se carevi igrali rata.

I ostala je želja da kresnem samo jednu sveću na svetog Jovana. Za Đoleta.