Novi, dvadeset i prvi studijski album američkog rockera Alicea Coopera, nedvojbeno ide u red njegovih boljih ostvarenja u već 52 godine dugoj diskografskoj karijeri. Recept za novi uspjeh rock majstora koji se proslavio davnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, temelji se na dvama bitnim sastojcima – povratku vlastitim rock korijenima te velikoj ljubavi prema Detroitu, gradu njegova djetinjstva i mladosti. Kombinirajući te dvije odrednice Cooper je stvorio sasvim dobar rock album kojim, s jedne strane, podiže spomenik Detroitu, a s druge potvrđuje kako u njemu, iako je zašao u 73. godinu, još ima one detroitske hard & heavy rock vatre.

„U Kaliforniji i Arizoni živim šezdeset godina, ali kad me netko upita odakle sam, odgovaram – Detroit. Za mene je to pitanje časti, rekao je u jednom intervjuu pojašnjavajući ovaj album Cooper koji je glazbeni rock spomenik svom gradu počeo izrađivati 2019. godine na EP-ju “Breadcrumbs”, a ovim ga je albumom zaokružio u cjelinu od ukupno petnaest pjesama.

U tom poslu nije bio sam pa na albumu kao gosti ili dio stalnog pratećeg sastava sviraju, primjerice, Wayne Kramer, gitarist kultnog garage rock sastava MC5 iz Detroita, Mark Farber, gitarist grupe Grand Funk Railroad, bubnjar Johhny “Bee” Badanjek iz Mitch Ryder’s banda, Motor City Horns, gudači znani kao dio pratećeg sastava Boba Segera, čuvene sestre Sledge, Joe Bonamasa… Sva ta rock (i funk) ekipa iz Detroita predana je u ruke čuvenog producenta Boba Ezrina (Pink Floyd, Kiss) koji je s Cooperom radio još davnih sedamdesetih, a zajedno su uspjeli oslikati i slušatelju predstaviti zvuk grada kojeg mnogi nazivaju rodnim mjestom gnjevnog hard rocka.

Alice Cooper album je zamislio kao kombinaciju svojih pjesama i obrada pjesama nekih od čuvenih detroitskih izvođača, a jedini trenutak kad odstupa od tog pravila je uvodna tema “Rock & Roll”, obrada čuvene pjesme njujorške grupe Velvet Underground. No, razlog tom otklonu itekako je razumljiv, jer Lou Reed kao autor te pjesme kroz stihove govori upravo o Detroitu i rock čvrstini koju je taj grad počeo davati američkom rocku tamo još krajem šezdesetih. Snagu te žestine itekako se može osjetiti u sjajnoj “Sister Anne”, odličnoj glam rock udarima obojenoj obradi pjesme grupe MC5 u kojoj, naravno, briljira Wayne Kramer. Od obrada tu su još i sasvim solidna “East Side Story” Boba Segera te, čini se, jedini promašaj albuma, previše popu okrenuta “Our Love Will Change the World”, obrada pjesme grupe Outrageous Cherry iz 2005. godine.

Ostalo su Cooperove pjesme od kojih je “Detroit City 2021” temeljna pjesma albuma jer je posvećena rock junacima Detroita od kojih se neki spominju direktno (Iggy Pop, The Stoogies, MC5, Ted Nugent, Suzie Quatro, Bob Seger), neki indirektno (Eminem, Kid Rock, Insane Clown Posse), a sve je praćeno snažnim bubnjevima, žestokim rifovima i ritmom, iliti, kako dio teksta kaže: “playin’ loud and fast, make that guitar blast, playin’ like today might be your last”. Pjesma spominje i čuvene detroitske košarkaške i NFL momčadi, kao i naravno, kultnu diskografsku kuću Motown Records pa ne treba sumnjati da će se u Detroitu itekako slušati. Isto će biti i s odličnom “$1000 High Heel Shoes” koja je čista posveta funk te rythm and blues i soul glazbi Detroita zbog čega su u izvedbu uključeni i Segerovi The Moto City Horns gudači, kao i na back vokalima čuvene Sister Sledge.

FOTO/Facebook

U Detroit su uronjene i ostale pjesme pri čemu Cooperu treba odati priznanje jer itekako dobro uočava muke koje ovaj nekada najznačajniji američki industrijski grad, srce automobilske industrije, proživljava punih tridesetak godina otkad su primat na svjetskom tržištu automobila preuzeli Azijci.

O teškom socijalnom stanju najbolje govori zaista izvrsna “Social Debris” koja moćnim rifovima i gitarističkim “rezovima” ulazi u punk područje, a isto je tako dojmljiva glazbeno joj poprilično suprotna “Hanging on by a Thread (Don’t Give Up)” koja kroz nježniji ritam i uz Cooperove recitiranje (!) nekih stihova obrađuje dramatično stanje izazvano pandemijom koronavirusa, a završava citiranjem telefonskog broja linije za telefonsku pomoć onima koji su u teškoj psihičkoj krizi i pomišljaju na samoubojstvo. Uz teške socijalne prilike Cooper je u nekoliko pjesama uvjerljivo i mitraljeski brzo u garage/pank/hard rock okvirima progovorio o likovima iz detroitskog polusvijeta (“Go Man Go”, “Hail Mary”, “Independence Dave”), dao si oduška nizanjem stihova i glazbe koja svjedoči o čuvenoj detriotskoj agresivnosti (“I Hate You”, “Wonderful World”, “Shut Up and Rock”) da bi u izvrsnoj “Drunk and in Love” stvorio čisti stopostotni starinski blues s magičnim ponavljajućim ritmom pri čemu mu u ovoj klasičnoj pjesami o ljubavi i pijanstvu sjajno pomažu Paul Randolph na basu te Joe Bonamassa i Garret Beilaniec na gitarama.

Nedvojbeno, Vincent Damon Furnier iliti Alice Cooper, glazbenim je povratkom u prošlost i odabirom sjajnih gostiju stvorio je jako dobar album, možda i najbolji tamo još od osamdesetih kad je bio velika zvijezda.

Detroitski čvrsti rock

Pojašnjavajući svoje viđenje rock glazbe stvarane u Detroitu, Cooper kaže: “Ako dolaziš iz Detroita, moraš biti čvrst i imati iza sebe čvrsti rock band. Detroit ne voli soft rock. Glazbenici iz Detroita ne razmišljaju na način “Bože, nadam se da ćemo im se večeras dopasti”. Detroićani te žele zgrabiti za vrat i protresti, jer to je način ponašanja u Detroitu. Mislim da je to dobro. Mislim da to bendove čini žešćim, njihov zvuk čini čvršćim.”