Povod za razgovor s kazališnom, televizijskom i filmskom glumicom, Riječankom s dugogodišnjom zagrebačkom adresom, Ksenijom Pajić, bila je njezina uloga Božene Bajić u TV seriji »Dar Mar« koja se prikazuje na Novoj TV, a čiji se nastavci upravo snimaju.

Opus glumice Dramskog kazališta Gavella iznimno je velik, spomenut ćemo samo njezine u javnosti najpoznatije uloge, jer je lista doista podulja. Gledali smo je u »Smogovcima«, u prvoj hrvatskoj telenoveli »Villa Maria«, potom u serijama »Ljubav u zaleđu«, »Ponos Ratkajevih«, »Sve će biti dobro«, »Na granici«, »Novine«, »Crno-bijeli svijet«, u filmskim naslovima »Oficir s ružom«, »Glembajevi«, »Diploma za smrt«, »Kontesa Dora«, »Zlatne godine«, »Maršal«, »Ljudožder vegetarijanac« i brojnim drugima.

Na kazališnim daskama gledali smo je u »Shirley Valentine«, a popis je također podulji te ćemo spomenuti samo neke od brojnih predstava u kojima su je ljubitelji kazališta imali priliku gledati – »Leda«, »San Ivanjske noći«, »Prolazi sve«, »Antigona«, »Hotel Zagorje«. Dobitnica je brojnih glumačkih nagrada. Razgovarali smo i o modi, kućnim ljubimcima te omiljenim književnim naslovima.

Prvo pitanje vezano je za nastavak snimanja TV serije »Dar Mar« u kojoj tumačite lik šefice policijske postaje. Kako vam je bilo ući u jednu takvu, usudila bih se kazati, ne baš čestu ulogu žene u uniformi, i to još šefice?

– Moramo uzeti u obzir da je ovo serija u kojoj ima elemenata komedije, tako da su likovi pisani s odmakom, pa ih se tako može i igrati. Božena sigurno nije tipična policajka. Nju određuje njezin karakter, kao i ostale likove.

Što se tiče uniforme, ona je ovdje u funkciji kostima što glumcu olakšava formirati lik. Uniforma, osim što odmah pokazuje u kojem je svojstvu lik, koja je njegova profesionalna zadaća, određuje držanje i stav glumca. Zabavno mi je nositi uniformu, i to dva broja veću. Udobna mi je. Ništa me ne steže, ne moram biti utegnuta i patiti na visokim štiklama.

Zanimljive profesije

Da ste doista po profesiji policajka, i to šefica, biste li bili kao Božena?

– Božena je dakako fiktivni lik. No, da sam zaista šefica policije, bila bih stroga i pravedna.

Da niste glumica, što bi vam kao životni poziv moglo biti još zanimljivo?

– Ima mnogo zanimljivih profesija. Svoju volim i uživam u njoj. Da moram nešto birati, voljela bih da znam fantastično pjevati, napisati epohalni roman i biti kvalitetna spisateljica, biti znatiželjna i predana arheologinja ili vođena pravdom odvjetnica ili možda puhačica stakla. To su neka zanimanja koja mi se čine zanimljivima.

Druženje na setu serije?

– Ljudi misle da se mi glumci i ekipa puno družimo i uvijek pitaju za anegdote. Istina je da zapravo puno radimo i da nemamo baš vremena za privatnu zezanciju. Smiješni momenti se događaju na samom setu vezano uz scene. Okupila se odlična ekipa. Dobro se slažemo. Svima nam je drago kad su scene dobre i to je ono što nas zapravo povezuje.

Odlična ekipa

Dogodi li se i poneka improvizacija?

– Teško je improvizirati u ovakvom formatu jer tempo rada je dosta brz. Nema prostora, sve mora biti točno i onako kako je dogovoreno, kako bismo ostvarili zadani plan za određeni dan snimanja.

No samo snimanje, neke scene, pružaju nam određenu slobodu i kreativnost. Ono što smisli redatelj ili glumac u samoj sceni je dobrodošlo i nadogradnja je samom scenariju i tekstu, i tada se događaju zgodni momenti, u kojima se nasmijemo.

Na sceni se ne smijemo smijati, ali se znamo našaliti na račun neke scene kad ih kasnije komentiramo. Sva komunikacija je vezana uz posao.

Snimate po cijele dane. Kako izgleda jedan vaš dan?

– Veće uloge imaju više posla, a kako igram jednu od većih, onda mi radni dan počinje u 6. Najprije idem na šminkanje. Prije odlaska na set moram prošetati i psa, tako da je buđenje oko 5.

Navečer si pripremim tekstove, dakle naučim ih i vidim što se događa u scenama za sljedeći dan. Sve si pripremim tako da ujutro samo prošetam psa i odjurim na set. Sva sreća pa tako rano nema gužve na cesti i brzo stignem na set.

U studiju snimanje počinje u 7.15, a na lokaciji u 7.30. Paralelno se snimaju scene u studiju i na lokaciji. Sredinom dana imamo pauzu za ručak od sat vremena. Obično onda ponavljam tekst za nadolazeće scene i radno vrijeme je do 19 sati.

Takav ritam ne traje mjesec, dva, već sedam mjeseci, tako da bude malo naporno, ali kad je dobra ekipa, a ovoga puta se skupila zaista odlična ekipa, onda to olakšava posao.

Impresivna scenografija

Scenografija ove serije je također posebna. Imate velikog iskustva u radu na TV serijama pa nam recite kakav je vaš dojam o hrvatskoj verziji »Cinecittá«, odnosno studiju koji glumi istarsko selo i koji zaslužuje sve pohvale?

– Kad smo prvi put vidjeli scenografiju, bili smo oduševljeni, šetali se tim uličicama i divili se detaljima koje su scenograf i njegov tim osmislili. Nismo se mogli nadiviti. To je novina u nas, bar što se tiče snimanja sapunica.

Blizu paviljona na Velesajmu gdje je smješten studio nalazi se i lokacija gdje je sagrađen vanjski set, tako da ne moramo putovati, što nam olakšava posao jer ne gubimo vrijeme na putovanje.

Znali smo primjerice imati lokaciju u Samoboru, u Jastrebarskom, u Žumberku. Iz studija smo morali putovati na lokaciju pa potom natrag u studio. Na tom putovanju se gubilo puno vremena i energije.

Ovako je lakše i nama glumcima i cijeloj ekipi, a stigne se i puno više toga snimiti u jednome danu.

Nakon toliko godina uspješne glumačke karijere, kakve vas uloge još mogu zaintrigirati i kakve uloge biste još voljeli glumiti?

– Meni su jednako važne i dramske i komične uloge. Jednako me privlače. Ono što je najvažnije, je da tekst, dramski tekst, odnosno scenarij, bude dobar i ekipa s kojom radim, poglavito u kazalištu.

Kod pripreme predstave provedete dva mjeseca života u kazalištu i tako dva po dva mjeseca prođe život. Tako da je iznimno važno koji tekst radite i s kim radite. Mi glumci uglavnom nismo u poziciji da biramo, nego smo uvijek izabrani.

Do sada sam imala sreće te se nadam da će tako biti i ubuduće.

Iza sebe imate životnog i glumačkog iskustva. Odlična ste komičarka. Jeste li ikad došli u iskušenje sami napisati neku monodramu, odnosno monokomediju?

– Što se tiče pisanja, mislim da za to treba imati vremena. Neke se stvari ne mogu napisati u petnaest, dvadeset dana.

Do sada sam imala radni kontinuitet i uvijek sam radila jedan projekt za drugim, tako da nisam imala dovoljno vremena sjesti i napisati nešto jer me neka tema zanima.

Onda su tu bile obaveze oko moje kćeri Vite kad je bila malena: glazbena škola, balet, probe, pa kazalište. Bio je to žestok tempo. Možda jednog dana… Nikad ne reci nikad.

Uniforma ima svoju čar, čak i s modnog aspekta. Kakav modni stil osobno preferirate i imate li neki odjevni predmet na koji ste posebno »slabi«?

– Volim odjeću u kojoj se osjećam udobno. Ne putujem u inozemstvo u šoping, već kupujem u Zagrebu.

Ponekad se dosta izgnjavim da bih pronašla nešto što mi se doista sviđa jer ne želim izgledati uniformirano, premda se na kraju i to dogodi.

Sada dok snimamo uglavnom sam u trenerki te se presvučem na setu. Volim se urediti kad idem u kazalište, na koncert, ali kako u ovo doba korone takvih sadržaja i nije bilo, jedva čekam odjenuti haljinu i štikle.

Ono što posebno volim od odjevnih predmeta su haljine i štikle.

Talent začinjen srećom

Što smatrate neophodnim da bi netko bio dobar glumac? Koje sve odlike treba imati?

– Ima puno tih elemenata koji bi se mogli nabrajati, ali presudan je talent. Bez talenta nema ništa. Treba imati talent i još pokoju tajnu… Faktor X, taj neki posebni začin. Mora se biti zaljubljen u svoj posao.

To je preduvjet da bi se bio uspješan, a ne škodi ni malo sreće. Dobro dođe, uostalom kao i u svemu drugome.

Kad je riječ o inozemnim kolegama, ima li neki glumac ili glumica kojeg posebno poštujete, kojeg volite jer vam je možda blizak po senzibilitetu?

– U zadnje vrijeme ne razmišljam o inozemnim glumcima kao što sam to činila kad sam bila mlađa. Netko me može fascinirati nakratko i to je to.

Od glumica me uvijek pozitivno iznenadi i u svojim je ulogama uvijek drukčija i zanimljiva Cate Blanchett, a od glumaca mi je zgodan Tom Hardy.

Da vam se pruži prilika, biste li se upustili u režiranje, biste li sjeli u redateljski stolac?

– Ne. Ne bih se upustila u režiranje. Jednostavno me to ne zanima. Kad radim s nekim, vidim što dobro radi, a što ne, ali nije mi to motivacija.

Volim raditi s redateljima s kojima se u kreativnom smislu razumijem, da se nadopunjujemo i to je to. Nemam redateljskih ambicija.

Mladenački izgled

Kad je riječ o vašoj kćeri Viti, inače unuci poznatog hrvatskog pjevača Vice Vukova, koji ste joj važan životni savjet dali?

– Mislim da nikada nije bila opterećena time da je dio poznate obitelji. U kući sam uvijek bila samo mama.

Jeste li bili stroga mama?

– Ne, bar mislim da ne. Davala sam joj uobičajene savjete koje roditelji daju svojoj djeci. Moje vrijeme odrastanja prilično se razlikuje od njezinog i njezine generacije. Dala sam joj neke osnovne savjete, iako savjeta nikad dosta.

Mislim da je važnije djelom i primjerom pokazati ono što se želi poručiti djeci. Neke osnovne moralne životne vrijednosti i odlike mislim da je važnije pokazati svojim primjerom i djelom nego pričom.

Neminovno je pitati vas kako doživljavate ovu koronakrizu?

– Moram kazati da sam zdrava u glavi, a za to je sigurno zaslužno snimanje ove serije. Svaki dan radim, imam obaveze, među ljudima sam. Što mogu više poželjeti u ovoj situaciji u kojoj su neki bez posla, obezglavljeni, nesigurni.

Možda će zazvučati dramatično, patetično, ali mislim da mi je to spasilo život.

Kako inače najradije volite provoditi slobodne trenutke? Kakva su vam štiva draga, te uz kakvu se glazbu najviše volite opuštati?

– Volim biti s dragim ljudima. Meni je taj društveni kontakt jako važan i volim šetati sa svojim psom. Odlaziti u prirodu, osjećati se dijelom prirode, bilo da je riječ o planini ili moru.

Što se tiče čitanja, čak sam i u ovom brzom ritmu snimanja uspjela pročitati nekoliko knjiga, kao recimo roman Georgija Gospodinova »Fizika tuge« i Darka Cvijetića »Što na podu spavaš«, novi roman Ivane Bodrožić »Sinovi, kćeri« i imam u planu čitanje, kad završi snimanje serije, nagrađenog romana Marka Gregura »Vošicki«, ovogodišnjeg dobitnika književne nagrade Fric.

Imam ga kod kuće i čeka me za čitanje. Od glazbe volim sve, i jazz, i klasiku, i starogradske pjesme, ovisno raspoloženju.

Izgledate izvrsno. Koliko je vaš mladoliki izgled zasluga genetske predispozicije, a koliko truda i brige, odnosno pravilne njege lica i tijela, održavanja fizičke kondicije i zdrave prehrane?

– Hvala na komplimentu. Svoj mladenački izgled mogu zahvaliti isključivo dobrim genima. Po tom pitanju ulažem jako malo truda, ono osnovno, skidanje šminke svaki dan i stavljanje kreme na lice ujutro i navečer.

U mladosti sam se aktivno bavila sportom, možda je to ostavilo traga, a i svaki dan šetam psa. Uglavnom, mama i tata hvala.

Radost života

Volite li kuhati?

– Volim. Za mene je kuhanje umirujuće i kreativno, posebno kad se ne žurim i kad nisam pod stresom ili pritiskom, kao i većina. Naravno, kuham i kad nemam vremena jer moram.

Volim izmaštati neke svoje recepte: nešto dodati, nešto oduzeti.

Imate psa za kućnog ljubimca.

– Emi je najdivnije biće na kugli zemaljskoj. Nježna, pažljiva zaigrana, znatiželjna puna razumijevanja za moje loše i dobre dane. Koliko puta mi je teško izaći, ne da mi se, ali kad god izađem s njom van, zapravo sam joj zahvalna na tome.

Kao rođena Riječanka, nekad boravite u rodnome gradu. Kako ga doživljavate s obzirom da desetljećima živite u Zagrebu?

– Rijeka je moj omiljeni grad uz koji me vežu najljepše uspomene mog djetinjstva i odrastanja i sigurno ću u budućnosti češće boraviti u njoj. Što se tiče Rijeke, želim da bude čišća, ljepša, bogatija.

Da onaj tko dođe u Rijeku poželi u njoj živjeti. Da bude onakva kakvu je ja pamtim.

Da procvjeta, da bude grad prosperiteta, jer nažalost to nije. Bez obzira na to što Rijeka stagnira, ljudi kad dođu u Rijeku prepoznaju tu njezinu ljepotu, mentalitet ljudi, taj duh. Ima nade…

Gdje volite popiti kavu kad boravite u svom rodnome gradu?

– Kako stanujem u centru, obično se kad boravim u Rijeci spustim na kavu na Korzo, prošetam do Kontinentala, uz Rječinu. Jako volim otići na riječku tržnicu i volim se prošetati uz more.

Ljeti se kupam na Pećinama. More je čisto, prekrasno.

Za kraj razgovora nam otkrijte svoju životnu filozofiju, odnosno vaš stav spram života?

– Nemam životnu filozofiju. Živim iz dana u dan, kako je već moguće u ovo doba korone, potresa, neizvjesnosti. Samo želim biti dobar i ugodan suputnik ljudima oko sebe. Treba se truditi i radost života neće izostati.