Za poeziju Louise Glück u nas u Hrvatskoj gotovo da se, izuzev u uskom krugu specijalista za suvremenu američku književnost, nije ni znalo; jedino je pjesnik i prevoditelj Miloš Đurđević prije 20-ak godina za Treći program HRT-a napravio (i preveo) izbor iz nekoliko njenih zbirki pjesama.

Iako se radi o etabliranoj pjesnikinji; kako se to uobičajilo kazati: »Jednoj od vodećih, originalnih, suvremenih autorica čiji je moćan literarni glas već dugo vremena među najprepoznatljivijim na američkoj literarnoj i uopće kulturnoj sceni«, taj glas nije dopirao do naših prostora.

Istina, o Louise Glück se nešto malo više pisalo u Srbiji; još 80-ih godina prošlog stoljeća na nju je upozorila Dubravka Popović Srdanović, koja se niz godina bavi prevođenjem suvremene američke poezije (iz tog područja je i doktorirala), a na vijest da je Nobelov odbor vodeću američku pjesnikinju proglasio laureatom za književnost (za 2020.) odmah je pohvalila izbor komentirajući ga riječima: »Nagrada je otišla u prave ruke«.

Naime, podsjetila je javnost da je pjesme L. Glück prevodio i Vladimir Kopicl (u novosadskom časopisu Letopis Matice srpske, 1981.); dvije godine zatim, Vladimir Bajac je dio tih prijevoda uvrstio i u antologiju američke poezije naslovljenu »Trip«, a potom je 1995. dr. Popović Srdanović (u časopisu Pro-Femina, br. 4. koji je u međuvremenu prestao izlaziti) predstavila njeno pjesničko djelo tekstom »Ararat Lujze Glik, neutaživa žudnja za celinom«, da bi ga kasnije proširila za potrebe knjige »Ugalj i mesec; eseji o američkoj poeziji XX. veka« (Beograd, 2003.) fascinirana njenom izvrsnom zbirkom pjesama »Ararat«, koja po njenom mišljenju spada među najvrednija poetska ostvarenja s kraja 20. stoljeća.

Između ostalog, ona je o djelu američke poetese napisala: »Ona ne pripada poeziji koju definira politički identitet (etnicitet, religijska i rodovska opredijeljenost) i u tom smislu se nalazi izvan glavnih tokova poezije kakva se danas piše u Americi.

Osnovne osobine ove poezije su sažetost i preciznost izraza, jednostavnost jezika i emocionalnost. Njene glavne teme su smrt i ljubav, odnosno traumatična iskustva i odnosi, uglavnom obiteljski, nastali iz ljubavi ili uslijed smrti, pa je zato mnogi kritičari smatraju mračnim pjesnikom.

Ne postoji u njenoj poeziji niti jedan predmet čija idiličnost ne implicira gubitak. Pored toga njena poezija je obojena lakom, ali prisutnom ironijom koja joj daje dvoznačnost i doprinosi njenoj kompleksnosti…

U njenoj poeziji dominira lični, ispovjedni ton, vjerojatno uvjetovan u dobroj mjeri iskustvom psihoanalize kojoj je zbog anoreksije u mladosti bila podvrgnuta sedam godina. Istodobno, često se koristi mitskim, klasičnim arhetipovima univerzalizirajući tako problematičnost ljubavnih, bračnih i porodičnih odnosa«.

Beskompromisna poezija

S druge strane Radmila Lazić, značajno ime suvremene srpske pjesničke scene, upravo je na suprotan način protumačila odluku Nobelovog odbora rekavši: »Smeta mi to što je Nobelova komisija u obrazloženju nagrade inzistirala na neutraliziranju individualnog na račun univerzalnog pozivajući se na floskulu da kod Louise individualno i osobno ima univerzalno značenje, plašeći se valjda da se odrednicama – osobno, individualno i emotivno koje se uobičajeno vezuje za žensko pisanje, ne umanji značaj njene poezije, odnosno njihove odluke«.

Lazić smatra da njenu poeziju obilježava jedna vrsta beskompromisnosti i otvorenosti izričaja najdubljih emocija, kao i izbor novih tema koji se u velikom broju slučajeva uistinu u bitnome tiču odnosa »između ženskih srodnica«.

Dakle, trebalo je da Louise Glück, kao prva Amerikanka poslije skoro 30 godina (nakon Toni Morrison) dobije Nobelovu nagradu (kao tek šesnaesta književnica među 117 laureata), pa da zahvaljujući splitskoj izdavačkoj kući Bošković dobijemo »Izabrane pjesme« u izboru i prijevodu Petra Opačića (koji je napisao i popratne bilješke), gdje je ovo uistinu originalno i značajno pjesničko ime i ostvarenje predstavljeno na najbolji mogući način.

Svojim prevoditeljskim umijećem P. Opačić uspio nam je predstaviti sukus tema koje reprezentiraju njeno svekoliko djelo: djetinjstvo, obiteljski život, ali sve to isprepleteno s antičkim mitovima kojima se služi i kao simbolima, ali i »označiteljskim šiframa« kojima pojačava svoj poetski izričaj.

U obrazloženju Nobelovog odbora je istaknuto kako je njena poezija »beskompromisna, ali jednako tako i oplemenjena dozom humora i mudrosti«. I upravo te dimenzije u svojim je prijevodima Opačić uspio naglasiti.

Nagrađena je za »nepogrešiv poetski glas koji svojom strogom ljepotom čini individualno postojanje univerzalnim«; ali iako djetinjstvo, obitelj i veze s njoj bliskim ljudima imaju važno mjesto u njenom stvaralaštvu, na nju ne treba gledati kao na »ispovjednu poetesu«, jer svoje dileme i preispitivanja, koja gorko i tegobno proživljava, želi zaštititi od »neprilične izloženosti pogledima, koji više razvlače i svlače nego li smiruju dušu«, tako da su autobiografski elementi dobro zakamuflirani i jasno korespondiraju sa stvarnošću našeg vremena.

Oslanjanje na mitove i legende

Osim što se oslanja na mitove i legende, odnos prema prirodi je možda najinspirativnija i najvažnija sastavnica njene poezije; time »u ime stvarnosti istražuje i činjenice i fikciju, ali na tako poseban i jedinstven način da sama fikcija postaje činjenicom stvarnosti, jer traje cijeli ljudski vijek«.

Istina, stvarnost i fikcija su u njenim stihovima odvojeni, ali i »tajnim vezama« međusobno povezani i isprepleteni; čak uvjetovani, fikcija dostiže istinu književnog teksta, jer sve sumnje koje iz toga proizlaze svoju potvrdu nalaze u »dokumentarnom svjedočenju« i samo se u tom prostoru mogu vjerodostojno (pr)ovjeriti.

I utoliko, kako je navedeno u obrazloženju Nobelove nagrade: »L. Glück traži univerzalno crpeći nadahnuće iz mitova i klasičnih motiva koji se mogu naći u većini njenih djela. Njene Didone, Persefone i Euridike, napuštene i kažnjene samo su maska njene autorske transpozicije«.

Karizmatične mitske ličnosti klasične literature, poput Odiseja, Edipa ili Antigone, nisu samo tipične po karakteru, već i po »pozadini« na koju se stoljećima taloži, skuplja i promišlja naše iskustvo.

Njena poezija nadilazi i ovostranost i onostranost, čini snažnu strukturu stilski maestralno izvedenu i usmjerenu kritičkom istraživanju, ali i razgrađivanju smisla našeg postojanja.

Za nju, suvremena poezija jest, prije svega, svijest o tragičnosti doba u kojem živimo; u njenom izričaju dominira individualno, ali se na jedinstven način unosi u opće i njime biva uvjetovano.

Naravno, taj lanac uvjetovanosti svatko od nas pojedinačno vidi i nosi na svoj način, na svoj ga način prekida, ali ta »destruktivnost« je transcendentalna, univerzalna; suprotstavlja se idolima, fetišima, ritualima, rutini, čak i idealima, jer svekoliko je naše postojanje nevidljivim nitima (po)vezano s mitskim i u tom kontekstu ideološke, vjerske ili nacionalne granice imaju određenu, čak i važnu, ali ne i presudnu ulogu; međutim, ne mogu ograničiti književnost da se na uštrb estetske dimenzije liši svog etičkog utemeljenja.

Dodirivanje beskraja

Literatura je po svom biću subverzivna, a poezija, ma koliko se mi tome izrugivali »mijenja čovjeka kroz trenutak za vječnost«, pa čak i one koji misle da do poezije uopće ne drže. Uostalom, L. Glück je u svom govoru prilikom službene »nobelovske« inauguracije, dakako virtualno upriličene u vrtu njene kuće, rekla: »Mi koji pišemo knjige vjerojatno želimo dospjeti do mnogih.

Ali neki pjesnici ne vide dospijevanje do mnogih u smislu širenja… Oni vide dosezanje do mnogih kroz postepenost, dio po dio, u budućnosti, kada čitatelji dolaze jedan po jedan, pojedinačno.

Vjerujem da je, nagrađujući me ovim priznanjem Švedska akademija željela podržati intimni, osobni glas koji javni govor ponekad može uvećati i proširiti, ali nikada ne može zamijeniti«.

Od devedesetak pjesama, koliko ih je Opačić odabrao i preveo, svaka je na svoj način izazovna i svaka je, kako je to L. Glück naglasila u poemi »Persefona, lutalica« zastrta »bjelinom zaborava/bjelinom sigurnosti«.

»Prevare i laži«, kaže ona dalje, »nazivamo hipotezama, ali to su ukrasi života koji ritualno živimo«. A, u jednoj od, meni najboljih pjesama (»Fuga«) stoji: »U mraku moja je duša rekla/ ja sam tvoja duša/ Nitko me ne može vidjeti; samo ti/ moraš mi vjerovati«.

Međutim, iz cjeline njenog stvaralaštva jasno se razaznaje kako je svaka vjera iluzija, jer pretpostavlja nedokazivo. Kao što je svojedobno Domenico Scarlatti, više od 500 svojih sonata, praktički sve što ih je skladao, posvetio svojoj učenici Mariji Barbari, portugalskoj princezi koja je 1746. postala kraljicom nakon udaje za španjolskog kralja Ferdinanda VI., tako je i Louise Glück sve svoje pjesme, svojevrsne »tekstualne sonete« posvetila »dodirivanju beskraja, čarobnog prostora koji se ničim ne da izmjeriti«.

Ujedno, to je i prostor duše i bez obzira koliko voljeli drugu osobu, nikada je upravo zbog beskraja nećemo razumjeti; to je tragedija, ali i blagoslov naše prirode, jer samo nepoznato privlači, uzvisuje i tjera na podvige, ali zna itekako dobro uniziti i povrijediti.

Stvaralačko sazrijevanje

U jednom od svojih tekstova ona kaže: »Odrasli su mrtvi, a da to još i ne znaju; ostaju samo djeca, ali i ona iz dana u dan kako odrastaju i postaju starija, polako umiru. I radost i strah se mogu čuti: prvo galamom i grajom, a drugo dubinom šutnje i drhtajem tijela zarobljenog uma«.

Dakle, jedino što (pre)ostaje to je istina: nalik je prekrasnim planinama, nedostižnim visovima do kojih je, a to je vječno pitanje, teško doprijeti. Odsutnost, nagovještaj, melankolija i nostalgija nisu samo riječi bez kojih nije moguće razumjeti pojam života, već i živa svjedočanstva »neminovnosti prolaznosti«.

U pjesmi »Circeina tuga« ona kaže: »Ako sam joj zauvijek u glavi/ zauvijek sam u tvom životu«. Tu se po mišljenju L. Glück krije i smisao umjetnosti.

Opstati se može samo stalnim promjenama vlastitog obličja i naravi, to je cijela mudrost života, a koji nije ništa drugo do patetična »simphonia metamorphosis« kakvu je cijelog života, recimo skladao Paul Hindemith, čija je »savršeno izbrušena« glazbena sazvučja L. Glück željela dostići u svojoj poeziji.

Louise Elisabeth Glück rođena je u New Yorku 22. travnja 1943. u obitelji asimiliranih Židova. Otac Daniel bio je poslovni čovjek rođen u Americi, neposredno nakon što su njegovi roditelji emigrirali iz Mađarske tražeći u Novom svijetu sigurnost i priliku za pristojan život; dok joj je majka Beatrice (rođena Grosby) potjecala iz Rusije koju su njeni roditelji napustili bježeći pred antisemitskim pogromima.

Louisein je otac imao književnih ambicija, ali budući da se bavio biznisom, život ga je odvukao na drugu stranu. Njena majka je svršila Wellesley College, ali udavši se,(p)ostala je domaćicom.

U djetinjstvu, roditelji su Louise podučavali antičkoj mitologiji, tako da se već u ranoj mladosti zainteresirala za literaturu. O tom razdoblju svog životnog i stvaralačkog sazrijevanja u jednom je intervjuu izjavila:

»Kada sam bila mlada, mislila sam da pisci trebaju svu svoju energiju posvetiti stvaranju. Svakodnevno sam sjedala za stol i bilo je grozno. Što sam duže sjedila pokušavajući pisati, to sam više mislila da se trebam svega odreći.

Nakon dvije godine zaključila sam kako od mene nikada neće biti književnice. Počela sam predavati, iako sam mislila da pravi pjesnici to ne rade. I gle čuda: onog trenutka kada sam počela predavati, kada sam dobila nekakve obveze, počela sam ponovo pisati«.

Na kraju je dodala: »Da biste stvorili uistinu originalno djelo, morate živjeti svoj život«.

Ili, kako je to sjajno zaključila Katja Grcić, naša pjesnikinja i prevoditeljica, rekavši: »Moj je dojam da u poeziji prevladavaju dvije osnovne struje, ona hermetična i intelektualna, ponekad stilski briljantna, ali nerijetko teško prohodna i zahtjevna za dekodiranje, te ona druga, ispovjednog karaktera, koja pak često zapada u klišeizirano ispisivanje vlastitih memoara.

Čini mi se da Louise Glück baštini obje struje, ali ne pripada nijednoj«.

Pjesničke zbirke

Budući da se rodila nakon smrti sestre, roditelji su je, posebice majka, okupirali svojom pažnjom i ta njihova ljubav, kako je kasnije priznala sama Louise »gušila ju je«, tako da je u borbi »za vlastitu neovisnost oboljela od anoreksije«.

Kasnije se godinama pokušavala izliječiti psihoanalitičkim terapijama. Inače, Louise je imala mlađu sestru Teresu (1945.-2018.), koja je bila uspješna poslovna žena (zauzimala je visoku poziciju u jednoj od svjetskih vodećih banaka), ali se također bavila i pisanjem, i 1995. je za knjigu »May You Live in Interesting Times« dobila nagradu.

Također, valja napomenuti da je Louiseina nećakinja, poznata filmska glumica Abigail Savage zapamćena po ulogama u filmovima Briana de Palme, a posebice je bila zapažena u najnagrađivanijoj, kultnoj američkoj krimi-seriji »Zakon i red«.

Budući da je L. Glück imala zdravstvenih tegoba, nije se redovito školovala, već je na sveučilištu Columbia, na Školi općih studija upisala pjesničku radionicu (1963.- 1966.), gdje su na nju velik utjecaj izvršili Leonie Adams i Stanley Kunitz kojima je od tada, gotovo u svakoj prigodi izražavala zahvalnost »za mentorstvo kojim su je častili«, a i prigodom tzv. nobelovske besjede nije ih zaboravila spomenuti.

Sveučilište je napustila 1967. kada se udala za Charlesa Hertza (brak je kratko trajao), a već iduće, 1968. godine objavila je svoju prvu zbirku pjesama »Firstborn«, a nakon toga, budući da je na sebe skrenula pozornost kritike, počela je poeziju predavati na Goddard College u Vermontu.

Njenu prvu zbirku kritičari su opisali kao »artistički tešku i punu boli«; zapravo, prva pjesma koju je objavila je »Mademoiselle«, a zatim su uslijedile i druge koje je tiskala, primjerice u magazinima The New Yorker i The Nation, ali joj je smetalo što su mnogi u njima prepoznavali navodno oponašanje Sylvije Plath.

Međutim, kada je 1975. objavila svoju drugu zbirku »The House of Marshland« svima je dokazala, pa i najžešćim kritičarima, da posjeduje osebujan pjesnički glas koji se uvelike razlikuje od svih drugih.

U međuvremenu, rodila je sina Noaha Dranowa (1973.), a potom se i udala (1977.) za njegovog oca i svog partnera Johna Dranowa. Istodobno, zajedno sa suprugom i Francisom Voigtom (suprugom pjesnikinje Ellen Bryant Voigt) pokrenula je biznis; otvorili su kasnije poznati New England Culinary Institute, ali nakon što se 90-ih godina prošlog stoljeća razvela od drugog supruga, njegov se odlazak odrazio i na poslovne rezultate spomenute institucije, ali se kasnije financijska situacija ipak popravila i stabilizirala.

Tijekom 1980. Louise je objavila treću zbirku »Descending Figure«, koja je usprkos polemikama i kritičkim tonovima (dio kritike ju je optužio kao »mrziteljicu djece«), u javnosti bila dobro primljena, posebice pjesma »The Drowned Children«, koju danas mnogi smatraju njenim antologijskim ostvarenjem.

L. Glück ukupno je objavila dvanaest zbirki poezije, dvije knjige eseja (»Proofs and Theories«, 1994. i »American Originality«, 2017.) te u različitim izdanjima knjige izabranih pjesama. Za zbirku »The Triumph of Achilles« (1985.) koju, kako je to okarakterizirala kritika, »odlikuje jasnoća i širina izraza«, dobila je brojna priznanja, tako da je postala tražena predavačica po raznim američkim sveučilištima.

Između ostalog, predavala je i na Williams College u Massachusettsu, a nakon što joj je umro otac (1985.) za kojeg je bila posebno vezana, njemu u čast počela je pripremati novu knjigu pjesama »Ararat« (1990.) s jasnim aluzijama na Noinu arku i biblijski Potop.

Ovom, a posebice knjigom koja je ubrzo uslijedila »The Wild Iris« (1992.) dokazala se kao jedna od vodećih američkih pjesnikinja koja upravo u »razdobljima životnih brodoloma ispisuje svoje najbolje radove«.

Nagrade i priznanja

U bijegu od problema, spas je tražila u pisanju; tako je nakon razvoda od drugog supruga nastala knjiga »Meadowlands« (1996.) u kojoj je progovorila o nestajanju ljubavi, bračnim krizama i razlazima; zatim su uslijedile »Vita Nova« (1999.) i »The Seven Ages« (2001.).

Budući da je tim knjigama, po mišljenju kritičarke Elisabeth Lund (»The Christian Science Monitor«) ostvarila sve svoje stvaralačke ciljeve, logično je bilo da su i zaredala brojna priznanja i nagrade.

Još 1993., za »Divlje irise« koji predstavljaju prekretnicu u njenom stvaralaštvu, dobila Pulitzerovu nagradu, ali kada je postala laureat National Book Award (za zbirku »Faithful and Virtuous Night«, 2014.), nametnula se kao »neprikosnovena američka pjesnička muza«.

Jednako tako, bila je nagrađena i za zbirku pjesama »Averno« (2007.), ali ona je osobno bila uvjerena kako je zbirka »A Village Life« (2009.), u kojoj je opisala svoj doživljaj prirode i njenu veličanstvenu ljepotu (kao i tajnu prirode odnosa među ljudima), nešto najbolje što je napisala.

L. Glück danas na sveučilištu Yale drži radionicu kreativnog pisanja, a američka Akademija umjetnosti dodijelila joj je Zlatnu medalju za poeziju (2015.); bila je proglašena i laureatkinjom Kongresne biblioteke, a 2016. američki predsjednik Barack Obama dodijelio joj je jedno od najviših državnih priznanja, National Humanities Medal.

Po osobnom priznanju, nije se nadala da bi ikada mogla postati laureatom Nobelove nagrade, ali kada je početkom 2020. u Västerosu postala dobitnicom Nagrade Thomasa Tranströmera (po imenu švedskog nobelovca iz 2011.) mnogima je to bio signal da se našla u najužem krugu kandidata o kojima će švedski akademici raspravljati za nominaciju.

Nakon telefonskog poziva iz Stockholma u kojem su joj priopćili da je postala dobitnicom književnog Nobela, sva smetena, zatražila je od sugovornika dvije minute predaha kako bi se sredila, jer »još nije ni popila kavu, a u sedam sati ujutro nije u stanju razmišljati o ozbiljnim stvarima«.

A, upravo ta svakodnevica, propitivanje rutine života, česta je tema njena poetskog izraza. Na novinarski upit što će učiniti s nagradom (iznosi oko milijun eura), iskreno je odgovorila da ne zna, ali da razmišlja o kupovini kuće u Vermontu koju je oduvijek željela.

U razgovoru nakon dobitka Nobelove nagrade je rekla: »Biti nobelovac, velika je čast i veliko priznanje; sada sam se našla među piscima koje ne cijenim previše, ali ima i onih kojima se istinski divim. Nastojat ću opravdati povjerenje koje sam dobila«.

Pjesnikinja nadvremenske snage

Mnogi upozoravaju kako su na stvaralaštvo Louise Glück velik utjecaj imali Emily Dickinson, ali i Reiner Maria Rilke; drugi ukazuju na Thomasa Stearnsa Eliota, Johna Keatsa, ali se ne zaboravljaju ni Robert Lowell i Richard Wilbur, međutim, čini se da je najviše slijedila tragove Oscara Wildea, jer je iznimno bliska njegovoj tezi kako »umjetnost svoje savršenstvo pronalazi unutar, a ne izvan sebe, jer se o poeziji ne može prosuđivati nikakvim vanjskim mjerilima; poezija je prije neka vrsta koprene, negoli ogledala…

U poeziji ne postoji ništa što bi bilo univerzalnom istinom; istina umjetnosti kao takva je i ono što joj se suprotstavlja«.

U svakom slučaju, radi se o pjesnikinji »nadvremenske snage« koja svoju inspiraciju prije svega pronalazi u nekoliko tisuća godina staroj povijesti književnosti, tako da je dramatična zbivanja 21. stoljeća posebno ne privlače i ne dotiču.

Međutim, to ne znači da im ne pridaje značaj; uostalom, nakon 11. rujna 2001. i terorističkog napada na New York, a u čast brojnih nevinih žrtava ovog suludog čina, objavila je 2004. opsežnu poemu »Listopad« koju mnogi proglašavaju himnom tih tragičnih zbivanja.

Svojom poezijom Louise Glück, a u tome se slaže većina kritičara, »brutalno i genijalno« pokušava kontekstualizirati povijesni kontinuitet sagledavajući ga kao neku vrstu stalnih pokušaja »reinterpretiranja života«, pri čemu se mijene i životni ciklusi neprestano prilagođavaju, ali i zatvaraju krugove naših uspona i padova, a u tom začaranom prostoru u kojem smo zarobljeni, jednostavno »valja nam proživjeti«.

A za »živjeti« nema recepta, svatko je »sam svoj majstor«; koliko će u tome biti uspješan ovisi o svakom od nas ponaosob, ali i o »silama nemjerljivim« koje su nam (za)dane sub speciae aeternitatis, u mitskim dimenzijama, još od postanka svijeta.