Doajen novinarstva Aldo Sinković, dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog društva katoličkih novinara, našoj je javnosti desetljećima poznat kao vatikanski i rimski dopisnik mnogih hrvatskih medija.
Gotovo cijeli radni vijek bio je novinar Radio Vatikana. Iako je u mirovini, Aldo Sinković kao novinar radi i danas – njegov glas često čujemo u vijestima Hrvatskog katoličkog radija, a njegove tekstove iz rimske vizure čitamo u više domaćih medija i periodika. S njim razgovaramo u povodu 90. godišnjice Radio Vatikana, no pomalo i o njegovom bogatom životnom i novinarskom iskustvu.

Program na 47 jezika

Vatikanski radio obilježio je 12. veljače 90. obljetnicu djelovanja, a vi ste na tome radiju proveli gotovo čitav radni vijek, gotovo četiri desetljeća. Približite nam rad, programe i razvoj Radio Vatikana?

– Pio XI. je dvije godine nakon uspostave neovisne države Grada Vatikana 12. veljače 1931. s velikim iznenađenjem progovorio svjetskoj javnosti preko odašiljača što ga je u međuvremenu u Vatikanskim vrtovima pripremio talijanski stručnjak Guglielmo Marconi zajedno s isusovcem Giuseppeom Gianfranceschijem. Radio je doživio veliki razvoj tijekom Drugog svjetskog rata, povezujući putem Crvenog križa ratne zatvorenike s njihovim obiteljima i informirajući o stradalima i o ratnim neprilikama. Tada se počelo pojačavati prijenose i na drugim jezicima, posebno na francuskom i engleskom, dok se do tada služilo uglavnom talijanskim i latinskim. Pri kraju rata su se pridružili prijenosi i na nekim drugim jezicima, u što se za Božić 1947. uključio – zahvaljujući rektoru Zavoda sv. Jeronima, mons. Jurju Mađercu – i hrvatski.

Drugi važan tehnički zaokret Radio Vatikan je doživio 1957. kada je Pio XII. otvorio u okolici Rima veliki odašiljački centar s jakim antenama usmjerenima prema Africi, Aziji i Južnoj Americi. Drugim vatikanskim saborom dotadašnji programi su prošireni, a pojavilo ih se i niz novih. Tako ih je na kraju koncila bilo tridesetak, dok ih danas prenosi preko radiovalova, satelita i digitalno na 47 jezika, među kojima i na makedonskom. Makedonci su, naime, godinama priželjkivali svoj program. Najprije se tome usprotivio režim, a potom i SPC. Slične su probleme doživjele i neke druge katoličke zajednice, posebno u azijskim zemljama. Osim programa na velikim jezicima i latinskom, Radio Vatikan prenosi na svim europskim jezicima osim na srpskom, te na arapskom, japanskom, kineskom i brojnim afričkim jezicima pa čak i na esperantu. Internet i financijski problemi su međutim smanjili jačinu ove nekadašnje jedinstvene svjetske informativne zvijezde.

Papine poruke

U Zagrebu ste 2004. primili Nagradu za životno djelo Hrvatskog društva katoličkih novinara. Tada ste rekli da živjeti u Rimu i djelovati na Radio Vatikanu znači biti na »promatračnici« s koje se jako dobro mogu pratiti ne samo crkvena, već i općedruštvena zbivanja u cijelom svijetu. Recite nam ponešto o tome iskustvu, ali i o značaju Vatikanskog radija za katolike u svijetu, kao i za cijeli svijet.

– Već Rim je posebno mjesto odakle se otvara pogled na veliki dio svijeta. Stoljećima su pisci i umjetnici ovdje provodili vrijeme i nadahnjivali se za svoja djela. Na vjerskom području Vatikan sa svojim ustanovama proširuje taj pogled. Radio s osobljem iz 69 zemalja različitih kultura, vjerskih, društvenih, socijalnih i političkih iskustava pruža priliku za izvanredno profesionalno i duhovno obogaćenje. Radio Vatikan je odigrao važnu ulogu ne samo na vjerskom, već i na društveno-političkom području, suočavajući se bez oružja s najoštrijim ideološkim sustavima prošlog stoljeća: fašizmom, nacizmom i komunizmom. I danas, prenoseći u okviru sistema multimedijalne platforme Svete Stolice papine govore, poruke i dokumente, mnoge informativne agencije iz njega crpe svoje izvore, koje onda prenose svojim čitateljima. Posebnu ulogu odigrava tijekom papinih putovanja. Sedamdesetih godina bili su u okolici Rima vrlo zapaženi glazbeni stereoprijenosi, jer još niti RAI nije bio u stanju tako nešto poduzeti.

Dugo ste tamo radili i sudjelovali u razvoju te vatikanske medijske ustanove. Recite ponešto o vašem novinarskom, pa i o vašem životnom putu?

– Na poticaj biskupa Dragutina Nežića u Rim sam otišao krajem 1958., nakon mature u klasičnoj gimnaziji u Pazinu i upisao sam filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregorijani, gdje sam i diplomirao. Potom sam se upisao na fakultet književnosti i filozofije na rimskom sveučilištu La Sapienza. Studij je potrajao malo dulje, jer sam u međuvremenu počeo raditi, i to u turizmu. Tu mi je pomoglo poznavanje njemačkog jezika. Tijekom koncila, zahvaljujući ondašnjem voditelju Hrvatske sekcije Radio Vatikana, Josipu Šajbelu, počeo sam surađivati kao vanjski suradnik. On je bio vrlo poduzetan te je već onda, prvi na Radiju, uveo ženski glas. Taj su primjer kasnije slijedile i ostale sekcije.

Tiskovni ured

Kako je novinarski pratiti Svetu Stolicu, pape, život Katoličke crkve iz njezinog središta? Kako je to bilo nekada? Kako je biti novinar Radio Vatikana?

– Zanimljivo. Mnogi kolege iz laičkih medija su nam često zavidjeli i tražili dokumente, jer u svoje vrijeme nije bilo lako do njih doći, sve dok nije osnovan Tiskovni ured, gdje se brzo akreditiralo gotovo 300 dopisnika iz raznih krajeva svijeta. Danas je teško zamisliti ondašnje radne uvjete. Jednom smo gotovo mjesec dana nakon proslave sv. Vlaha iz Dubrovnika dobili pismo u kojem nas je jedan gospodin izvijestio o pojedinostima proslave. To smo prenijeli. Mnogi slušatelji, pa i neki biskupi, su to kasnije sa zahvalnošću komentirali. Pokušavali smo intervjuirati biskupe, koji su dolazili na koncil. Malo se njih ohrabrilo govoriti jer su se bojali da im oduzmu »pasoš«. Dolaskom teleprintera informacije su postale pristupačnije, a da ne govorimo o pojavi interneta, čiji su razvoj pape pomno popratili, posebno svojim porukama prigodom obilježavanja Svjetskog dana obavijesnih sredstava.

Kao dopisnik, izvjestitelj, komentator o aktivnostima pape, Svete Stolice i puno šire, sigurno za vas nije bilo ni slobodne nedjelje, ni srijede, ni većih blagdana. Kakva su vaša sjećanja na intenzivne radne godine?

– Često se radilo nedjeljom i blagdanima. Tu i tamo smo komentirali prijenos papinih misa i obreda izravno iz bazilike. Svaki je program imao slobodne ruke za davanje vijesti, prilagođavajući ih potrebama vjernika kojima su bile namijenjene. Želim istaknuti da – naravno u okviru etičkih načela i kanonskih propisa – nije bilo nikakvih ograničenja, osim vremenskog. Prijenosi su trajali između 15 i 20 minuta. Surađivao sam dvadesetak godina i na talijanskoj radioteleviziji, RAI, gdje smo dobivali tekstove na talijanskom i prevodili ih na pojedine jezike. Tamo se nije smjelo popravljati ni očite pogreške, dok smo na Radio Vatikanu sami prosuđivali što i kako prenijeti, prilagođavajući vijesti našim prilikama.

Domovinski rat

Sedamdesetih i osamdesetih godina bilo je niz događaja, koji su bili posebno važni za naše slušatelje: kanonizacije sv. Nikole Tavelića, Leopolda Bogdana Mandića, Marka Križevčanina i Sveta godina 1975. Za te su prilike u Rim stigli brojni hodočasnici, a i u domovini je bilo značajnih vjerskih događanja: Titov posjet Vatikanu, Branimirova godina, Međunarodni Mariološki i Marijanski kongres u Zagrebu i Mariji Bistrici… Sve je to tražilo mnogo truda, jer su ljudi bili željni čuti što više o tim događanjima, a katoličkih medija nije bilo osim Glasa Koncila.
Teško je bilo i razdoblje tijekom Domovinskog rata. Komentari ondašnjeg voditelja Programa o. Vatroslava Halambeka bili su vrlo zapaženi. Izvješća dopisnika iz domovine su popunjavala naše vijesti. Uprava Radio Vatikana je, vjerojatno na prijedlog Državnog tajništva, odlučila uvesti poseban program na talijanskom jeziku o zbivanjima na području Balkana u kojem bi sudjelovali nunciji, diplomatski predstavnici, povijesni i politički stručnjaci iz raznih zemalja. Taj su pothvat, u kojem su sudjelovali predstavnici slovenskog, mađarskog, rumunjskog, bugarskog, albanskog i hrvatskog programa, povjerili albanskoj kolegici Klaudiji Bumci i meni. Najteže smo pronalazili hrvatske sugovornike.

Vaš se glas s vijestima iz Vatikana često čuje u programu Hrvatskog katoličkog radija, štoviše redovito pišete za reviju Kana, list Ladonja« te u godišnjaku Istarska Danica i Pazinskom memorijalu. Čestitam vam. Novinarstvo je za vas sigurno velika ljubav.

– Malo ljubav i strast, a malo navika. Još u gimnaziji sam neko vrijeme uređivao list Naš glas. Dugogodišnji rad na Radio Vatikanu mi je to pojačao te mi pisanje dolazi spontano. Mislim da je to korisno i za nadolazeće generacije, jer vidim koliko je bilo korisno pisanje naših predaka. Nedavno sam nešto istraživao u Našoj slozi i ustanovio da je to prava riznica materijala. Istina, glas se raspršava po eteru i ne ostavlja toliko tragova kao pisani članci i knjige. Često susrećem ljude koji me prepoznaju upravo po glasu, a ne toliko po pisanju.

Pjesme na čakavštini

Kada vam je uručivao Nagradu za životno djelo, riječki nadbiskup Ivan Devčić, koji je tada bio i predsjednik Odbora HBK za sredstva društvene komunikacije, uz ostalo je rekao da mu je vaša pomoć i suradnja pri svakom boravku u Rimu uvijek bila iznimno korisna i dragocjena. No, za savjet i pomoć obraćali su vam se mnogi iz Hrvatske koji su u Rimu studirali, a vi ste im izlazili ususret. To je iznimno lijepo.

– Druženje s našim ljudima u Rimu bilo mi je uvijek drago i korisno. Susreti u Zavodu sv. Jeronima bili su prava poslastica. Bio je to slučaj i s mladim Devčićem, koji je proveo gotovo deset godina u Germanikumu i doktorirao iz filozofije. Povezivala nas je metropolija i biskup Pavlišić, kao i boravak u Germanikumu, iako u različita vremena. Podržavao sam veze i kasnije sa studentima i studenticama, koji su smatrali da im moji savjeti mogu biti korisni i utješni. Danas kad me se sjete to mi je posebno drago.
Uspostavom hrvatskih katoličkih medija polovicom devedesetih organizirao sam susret u vatikanskim ustanovama zaduženima za medije za desetak ondašnjih novinara iz Glasa Koncila, Ike, HKR-a i televizije, što je naišlo na veliki odjek i u Vatikanu. Budući da sam se usput bavio i turizmom, jer zarada na Radiju nije bila baš najbolja, imao sam priliku upoznati i mnoge druge zanimljive ljude iz Hrvatske i drugih zemalja.

Pripadali ste čuvenoj generaciji maturanata Pazinskog sjemeništa iz 1958. godine, kojoj su pripadali i neki naši biskupi, akademik Josip Bratulić i drugi uglednici. Zajedno ste u Istri proslavili 60. obljetnicu mature. Recite nam ponešto o vašoj gimnazijskoj generaciji, jer dala je velika imena i Crkvi i društvu u našoj zemlji, i izvan nje.

– Vjerojatno me je upravo ta sredina na neki način nadahnjivala i potaknula da se natječem s drugima kao u nekim igrama. Pisao sam čak i pjesme na čakavštini, što je nekim kolegama ostalo duboko u pameti. Kako se vidi po rezultatima, zahvaljujući i profesorima i mudrom vodstvu Bože Milanovića, iz te gimnazije proizašli su osim vrsnih svećenika i biskupa pastoralaca brojni intelektualci, znanstvenici, liječnici, inženjeri, socijalni djelatnici i glumci. Nismo bili skloni politici, jer nas politika nije smjela u ono doba ni zanimati, pa smo se posvećivali više znanstvenim, kulturnim i glazbenim djelatnostima. Preživjelo nas je dvadesetak. Na proslavi 60. obljetnice prije tri godine nas se okupilo desetak. Mnogi nisu mogli doći zbog udaljenosti ili zdravstvenih razloga. Bila je to svakako prilika za obnovu lijepih uspomena i donekle za analizu doprinosa naše generacije razvoju društva ne samo u Istri, već i mnogo šire, jer su tada tamo studirali ne samo Hrvati i Slovenci, već i Makedonci i Kosovari. Tijekom godine bi trebala izaći brošura o vlastitom iskustvu nekih od tih kolega.