Najprije je kosovska autorica Berta Basholli priskrbila dostatni medijski hajp nakon što je njena »Košnica« osvojila tri vodeće nagrade u sklopu Sundance Film Festivala – onu za režiju te najbolji film po izboru žirija i publike u selekciji World Cinema. Potom se konkurenciji Rotterdama dogodio debitantski komad Norike Sefe »U potrazi za Venerom«, koji je osvojio Posebnu nagradu žirija. Možemo li već sada govoriti o nekakvom uzletu kosovskih autorskih »sestara«? Oba festivala održana su u online formi, iako je Basholli u prijestolničkoj štampi naglasila kako »online festival nije bolji od onog u stvarnom svijetu«, premda novinar koji je s njom razgovarao u toj istoj štampi, navodi kako se »prvi put u povijesti publika nije morala gnjaviti dolaskom u skijaški gradić Park City« jer je »sve bitno prikazano online«.

Iako nam nije jasno zašto bi odlazak u Park City bila »gnjavaža«. Veća je gnjavaža gledati »Košnicu« na laptopu u krilu. Bilo kako bilo, Basholli igra na provjerene »balkanske« narative krvi i meda, koji su oduvijek dobro kotirali na sličnim priredbama. Prisjetimo se »Medene zemlje« makedonskog tandema Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov, koja je na tom istom Sundanceu osvojila Veliku nagradu žirija. Sada je nanovo u igri med. U fokusu je istinita priča o Fahrije, jednoj od žena iz Velike Kruše, tog »sela ratnih udovica«, u kojem je srbijanska vojska dan nakon što je NATO započeo s bombardiranjem Srbije, krenula u kontraofenzivu u kojoj je pobijeno 240 muškaraca i dječaka starijih od 13 godina. Među njima je bio i Fahrijin muž, čije tijelo nikad nije pronađeno. Nekoliko mjeseci nakon masakra, Fahrije se vraća u selo s trogodišnjim sinom i tromjesečnom kćeri u naručju, brinući se povrh svega i o zatucanom svekru prikovanom za invalidska kolica. Da bi djeci i sebi osigurala kakvu-takvu egzistenciju, ona nastavlja muževu pčelarsku tradiciju, položivši vozački ispit da bi mogla putovati u Prištinu i prodavati svoje proizvode.

Akt pobune

Naravno, njena patrijarhalna sredina je odbacuje, smatrajući da to nije častan posao za ženu i nazivajući je kurvom, dok će joj mještani kamenovati auto. No Fahrije će se ubrzo dokazati u OPG poduzetništvu, stvorivši tvrtku Kooperativa Krusha, koja danas zapošljava više od 60 žena i distribuira četrdesetak različitih proizvoda po Kosovu, ali i ostatku svijeta, od meda do ajvara. Iako autoričin komad uz »Medenu zemlju« priziva i »Snijeg« Aide Begić, s ajvarom umjesto pekmeza. U oba slučaja, staklenke ajvara i pekmeza od šljiva postaju akt pobune. Doduše, šator u koji na početku filma ulazi Fahrija u potrazi za muževim mrtvim tijelom, puno duguje kamionu iz superiornije Glavonićeve »Dubine dva«. U potonjem će krv biti isprana mlazom šmrka, a tijela odbačena u masovnu grobnicu. Možda je u nekoj sličnoj neobilježenoj grobnici okončao i Fahrijin suprug.

Poput Alme u »Snijegu«, tako i Fahrije u »Košnici« koja je u stvarnom životu završila tek osnovnu školu, pobjeđuje ne samo predrasude vlastite okoline, već i poslovne (muške) konkurente. Kao što i Alma pokušava pobijediti bahate predatorske biznismene koji su bacili oko na lokalna imanja. Iako je Fahrije za svoju patrijarhalnu sredinu bila i ostala ta koja ne samo da subvertira pridodni poredak, već i pokazuje nepoštovanje prema mužu i njegovim moralnim standardima. Iako ponosno promatra svoj ajvar na policama lokalnog supermarketa. S druge strane, debi Norike Sefe zamjenjuje med i ajvar provincijskim blatom.

Moderna djevojka

I dok je Basholli fokusirana na borbu odrasle udate žene, Sefa pokazuje odrastanje jedne moderne tinejdžerice u gotovo identičnom društvenom/hijerarhijskom miljeu. Iako tu sličnosti prestaju. U početku Sefina komada ugledat ćemo autoričinu junakinju Veneru kako promatra TV- dokumentarac o divljim životinjama, čiji narator navodi da se slonovi
rijetko udaljavaju od svojih obitelji. Venera će komadom papira pokriti njegove titlove da bi bolje usavršila engleski jezik, jer joj je to učiteljica predložila. Poput slonova iz doksa, tako se i Venera ne udaljuje od vlastita »krda«. U gradu propale industrije, s lokalnim kafićem i seksualnim eksperimentima na tajnim mjestima (»Nikad nisam vidjela svoje starce kako se ljube«).

Jer, Sefin komad jako bi se svidio Van Santu, ali i autorima poput Jayra Bustamantea. Iako Sefine kompozicije kadra puno duguju i neizostavnoj Angeli Schanelec.

Iako Sefa izbjegava stereotipnu viktimizaciju Venere, ali i njeno prvoloptaško osobađanje. Jer uz već afirimiranu Lenditu Zeqiraj, u čijoj smo »Aginoj kući« otkrili i ekstraordinarnu Rozafu Celaj koja u Sefinu komadu portretira Venerinu prijateljicu Dorinu, Norika Sefa i Blerta Basholli ubrizgale su kosovskoj kinematografiji dostatnu dozu energije. Iako je možda pretjerano opisivati ih sintagmom »kosovskih čuda«. Možda i zato što se svojim narativima previše ulaguju Zapadu i bjelosvjetskim festivalskim kuratorima, snimajući komade kakve oni želi vidjeti.