ZAGREB  Ibsen je veoma pouzdan kazališni čovjek. U kojoj god mu epohi pristupite, uvijek ćete pronaći neočekivane razloge za njegovo uprizorenje. Tako i Penovićeva adaptacija i režija Ibsenova teksta »Neprijatelj naroda« u Zagrebačkom kazalištu mladih polazi od pretpostavke da nitko nije »siguran«. U norveškom gradu čije su kupke istovremeno zatrovane bakterijama i zaslužne za turistički procvat inače potpuno besprizornog mjesta, svi se osjećaju pomalo »nadrealno«; kao da bi im se svakog trena moglo izmaknuti ili urušiti tlo pod nogama. Taj osjećaj da stojimo iznad duboke provalije dosta je sličan i našem suvremenom stanju virusne epidemije, kao i brizi građana Hrvatske oko gospodarskih rizika nadolazeće turističke sezone (hoće li turisti i ove godine izvući domaće gospodarstvo), a u pozadini nam još uvijek tutnji i jeka potresa. Tko bi se u tako nesigurnoj zoni mogao (makar i zakratko) opustiti? I posvetiti nečemu što nije »wellness«?

Antiheroizam

Svježe čitanje Ibsena, u koprodukciji ZeKaeMa, teatra Schauspiel Stuttgart i Nowog Teatra iz Varšave (riječ je projektu »Europski ansambl« koji vodi Oliver Frljić), hvata baš tu frekvenciju »provizornog života«, koji se vrlo lako može rasplinuti, a može se i rutinski zakoturati dalje. No u njemu definitivno nema ničeg izvanserijskog, plemenitog, važnog.

Ivan Penović kao adaptator i redatelj ove predstave posebno je osjetljiv za nove forme humora apsurda, istražujući ih u sladu s Ibsenovim razmišljanjima kako je »Neprijatelj naroda« (1883.) ustvari komedija – a ne tragedija – pasivnosti zajednice. Tome služe filmski materijali predstave, koji nas kroz hvaljenje kupki uvjeravaju da živimo u najboljem od svih svjetova i da jedino moramo paziti da izbjegnemo bilo kakve promjene (autor filmskih sekvenci: Lovro Mrđen).

Čak je i glavna uloga doktora Thomasa Stockmanna, u glumačkoj izvedbi dostojanstvenog i mrkog Jasmina Telalovića, kod Penovića postavljena kao farsa, budući da Stockmann manje brine o zdravlju svojih sugrađana, a više priželjkuje »okrunjenost« popularnošću. Telalovićev Stockmann želi da mu bližnji u znak zahvalnosti što ih je upozorio na opasnost od bakterija u najmanju ruku naprave bakljadu. Zagrebački glumac, nadalje, ne igra čuveni Stockmannov monolog o roku trajanja velikih ideja (otprilike dvadeset godina), niti ne poziva na gordi individualizam. I dok je američki Stockmann u adaptaciji Arthura Millera ispao idealističniji od Ibsenova originala, dok je u Ostermeierovoj režiji »Neprijatelja naroda« ispao daleko ciničniji od originala (pristavši na kraju biti potkupljen), Penovića kao redatelja zanima lakoća kojom svi likovi ovog komada gube entuzijazam.

Lik novinskog urednika Hovstada/Billinga, u izvedbi Adriana Pezdirca s dvojničkom lutkom na ramenu i u pojačano drhtavom tumačenju »čovjeka bez svojstava«, kao da pokazuje glavni smjer kompletnog uprizorenja: tamo gdje je strah u stalnom porastu, nema ni javnog mnijenja ni mogućnosti da itko postane socijalni reformator. Na mjesto političke konfrontacije stupa isprazni oportunizam. Čiju srdačnost i sverasprostranjenost, tvrdi Penović, ništa ne može pobijediti. Rotiranje ZeKaeM-ove pozornice tako postaje princip rotiranja istih podobnika na mjestima javne moći.

Likovi namjerno lišeni dubine

Ulogu Stockmannove naizgled praznoglave supruge i majke troje djece, koja u ZKM-ovoj izvedbi temeljito usisava tepih zaboravivši uključiti usisavač u struju, a pritom je jedina u stanju prozreti prave motivacije gradskih moćnika, igra duhovita i maštovita Anđela Ramljak. Ona svog sitnog supruga tješi ljuljanjem u naručju, čudi se »tko je njoj sve te nevolje izmanifestirao« i prezire makinacije glavnog financijskog meštra koji joj je ujedno i otac (igraju ga videorolama Jan Sobolewski i Jerzy Nasierowski). Originalnu ulogu napravio je i Pjer Meničanin kao Peter Stockmann ili doktorov brat gradonačelnik. Dok Thomas Stockmann kao gradski liječnik sanjari o plaštu Supermana, njegov brat Peter Stockmann zna da se omiljenost održava spretnim potkupljivanjem i spletkama. Meničanin igra makijavelizam melankoličnog čovjeka koji se ni na koga ne može osloniti, pritom čeznući za povjerenjem i u svog brata i u svoje sumještane. Ibsenov tekst je tako napisan da ne ulazi u psihološku dubinu likova (recimo ne ulazi u razloge zašto su braća Stockmann otuđeni jedan od drugoga), odnosno i sam dramski predložak i Penovićeva adaptacija signaliziraju da ključni dio naših političkih problema proizlazi iz toga što ne želimo ozbiljno razmisliti ni o uzrocima, ni o posljedicama lakomislenog ponašanja. Samo varamo dokle god nam varanje polazi za rukom.

Čisti princip marketinške manipulacije i laganja građanima u lice donosi lik Aslaksena. Uživo ga pogođeno dijabolično igra vedar i patološki nasmijan Frano Mašković, dok ga preko videorola utjelovljuju Tenzin Kolsch i Claudia Korneev. No najneobičniji lik i najzanimljivija persona Penovićeve predstave svakako je Horster u izvedbi mladog glumca Uga Koranija. Netaktični i gotovo nemušti mornar Horster, stari Stockmannov prijatelj, jedina je osoba koja u kolapsu građanske sigurnosti i dobivanju otkaza zbog izgovorene istine ne vidi nikakav problem. Dapače, Korani s divnom ekscentričnošću beskućnika pjeva himnu životu u kojem nitko nije heroj, svatko je (da se poslužimo
Penovićevim leksikom) manje ili veće »govno«, ali tko kaže da čak i tako degradirani ljudi, lišeni samopoštovanja, ipak nemaju pravo na novi početak i na istraživanje makar i minimalne mogućnosti vlastite slobode? Iz perspektive 21. stoljeća, to je mnogo provokativnije pitanje od pitanja zašto se oportunizam toliko puta pokazao jačim od heroizma.

Politika iščekivanja

Penovićeva predstava jako dobro hvata i osobitu atmosferu dramskog iščekivanja da skandal pukne, a zatim i antiklimaksa: simetrično sporog iščekivanja da skandal mine, pri čemu se društvo ni u prvom ni u drugom slučaju nije nimalo promijenilo, samo su doktor Stockmann, njegova kći učiteljica (igra je kroz videosnimku Ewelina Panowska) i njegov najbolji prijatelj ostali bez posla. Mogli bismo to usporediti s metodologijom Tarantinova filma »Reservoir Dogs« (1992.), u kojem nije bitan događaj same pljačke, nego sva humorna nemoć koja prati njenu pripremu i zatim raspodjelu plijena. Dramaturški je zanimljiv (asistentica redatelja: Petra Pleše) i način na koji čak ni »veliki događaji« ovog Ibsenova komada nisu u stanju utjecati na dominantu malograđanskog straha, pritajenosti, izoliranosti. Očito predugo živimo u izvanrednom stanju da bi nas otkrivanje neke nove korupcije zbilja uspjelo potresti.

»Neprijatelj naroda« donosi slojevit i gorak humor kritiziranja naše učahurenosti u želju da se ništa ozbiljno ne mijenja, da pred svime što je politička gadarija čvrsto zatvorimo oči, kao i glumački veoma kvalitetan eksperiment s prokazivanjem plićina dramskih likova. Ukratko: Ibsen u svom najboljem izdanju.