Foto: D. ŠOKČEVIĆ
Ideja i odluka za »Traviatu« dogodila se kada sam prošloga ljeta, na programu koncerta »Nessun dorma«, čuo Anamariju Knego i Aljaža Farasina u izvedbi dueta iz ove najpopularnije Verdijeve opere
povezane vijesti
RIJEKA – Opera HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će u ponedjeljak 8. veljače izvesti operu »Traviata« Giuseppea Verdija, u dramaturgiji i režiji Marina Blaževića. Nastala na temelju Dumasove »Dame s kamelijama«, ovo je najpoznatija opera unutar melodramskog žanra i jedna od publici najomiljenijih. Kako je navedeno u najavi predstave, zanimljivo je da su Verdi i Piave prigodom praizvedbe u Teatru la Fenice u Veneciji 6. ožujka 1853. inzistirali da priča bude smještena u suvremeno doba, no uprava kazališta tražila je da se priča smjesti u prošlost. Iako su prve izvedbe doživjele neuspjeh, a i brojne polemike zbog nepoćudnosti sadržaja, »Traviata« je opstala i ostala proteklih desetljeća najizvođenija opera na svim pozornicama u svijetu. Posljednji put ova je opera reprizirana u riječkoj Operi 2015. godine.
O konceptu, dramaturgiji i režiji nove »Traviate« razgovaramo s Marinom Blaževićem.
Drukčija interpretacija Violette
Nakon trilogije »Verdi – Shakespeare – Surian« ponovo se vraćate Verdiju. Zašto ste odabrali upravo »Traviatu« i zbog čega vam je ona poticajna?
– Povodi za sve moje operne režije uvijek su najprije bile umjetničke suradnje s izvanrednim pjevačicama i pjevačima, ali ujedno i opernim glumicama i glumcima: Diana Haller i Anamarija Knego u »Juliju Cezaru u Egiptu«, maestro Giorgio Surian u »Verdi-Shakespeare« trilogiji (»Macbethu«, »Otellu« i »Falstaffu«), Ivana Srbljan i Aljaž Farasin u »Carmen«, Kristina Kolar i ponovo Giorgio Surian u »Aidi« i »Tosci«, Dubravka Šeparović Mušović i Maida Hundelling u »Elektri«, ponovo Anamarija Knego i Aljaž Farasin u »Romeu i Juliji« i sada konačno u »Traviati«.
Ideja i odluka za »Traviatu« dogodila se kada sam prošloga ljeta, na programu koncerta »Nessun dorma«, čuo Anamariju i Aljaža u izvedbi dueta iz ove najpopularnije Verdijeve opere. Anamarija Knego u svim je ulogama često tipiziranih ženskih likova (Kleopatri, Desdemoni, Alice, Juliji), pa tako sada i u Violetti, pronalazila složenost, dimenziju i snagu, emocionalnost, strast i inteligenciju, dakle glumačko-dramski karakter, koji njezine likove emancipira od sputavajućih društvenih okolnosti i napose odnosa s muškim likovima. Njezina će interpretacija Violette, i umjetničkim stavom i glasom, uvjeren sam, mnoge iznenaditi. Ova predstava »Traviate« jest rađena upravo za nju i Aljaža Farasina. Ja je pak, sasvim osobno, posvećujem dvjema glumicama koje su nedavno napustile pozornice teatra i svijeta, Zoji Odak i Miri Furlan.
Fokus na dramskim konfliktima
Kako ste režijsko-dramaturški pristupili ovoj Verdijevoj operi, inspiriranoj Dumasovom »Damom s kamelijama«?
– Tako što sam, kao i uvijek do sada, fokus usmjerio najprije na dramske, pa dakle i glumačke, konflikte i ritmove. Nakon interpretacija Mimi i Rodolfa, Julije i Romea, Jelene i Juranića ili Cio-Cio San i Pinkertona, mnogi su Anamariju Knego i Aljaža Farasin proglasili omiljenim romantičnim parom riječke Opere. No mene od te njihove kazališne »romanse« i uopće »romantičnog« pristupa operi, puno više zanima onaj dramski, ujedno misaoni, upravo kritički, i duboko proživljen afektivni potencijal njihove intenzivne scenske suigre. Njemu smo u »Traviati« dodali koreografiju koja proizlazi iz njihovih osobnosti, kao i iz same glazbe. U tome su presudnu ulogu odigrali Mila Čuljak i Michele Pastorini, dvoje koreografa u našoj predstavi.
U najavi »Traviate« čitamo da je režija prilagođena aktualnim epidemiološkim mjerama zaštite. Protupandemijske mjere odrazile su se i na režije »Carmen« i »Cavallerije rusticane«. Kako se trenutačni kontekst vezan za COVID-19 reflektirao na interpretaciju »Traviate«?
– Za razliku od »Cavallerije« i »Carmen«, režiju, scenografiju, koreografiju i scensko svjetlo nismo prilagođavali protuepidemijskim mjerama, nego smo te mjere i njihove posljedice na društveni život, pojedinačne sudbine i psihička stanja, učinili temom naše »Traviate«. Konceptulano-dramaturški, ova »Traviata« je zapravo opera koja problematizira naš život u epidemijskoj dramskoj situaciji, bolest, zabranjenu bliskost, tragične smrti u osami.
Svevremenska »Traviata«
Radnja »Traviate« vezana je za jedan drukčiji društveno-povijesni kontekst. Jeste li radnju transponirali u suvremenost?
– Nismo. Kao i u svim mojim dosadašnjim režijama Verdijevih opera, a za razliku, primjerice, od »Tosce«, pokušali smo i u »Traviati« pronaći – svevremenost.
Ovo vrijeme pandemije utjecalo je i na pronalaženje kreativnih rješenja u stvaranju kazališnih predstava. Je li to neka vrsta povijesnog dokumenta, koji će ostati zabilježen u nekim budućim povijestima kazališta i teatrološkim analizama?
– Moguće. Dali ste mi dobru ideju. Čim se vratim svojem teatrološkom pozivu i odmaknem od kazališne produkcije, doista bih se mogao posvetiti ovoj temi. Mislim da smo svi mi u »Zajcu« tijekom proteklih godinu dana »doktorirali« na izazovima organizacije, produkcije i reinvencije kazališta u doba pandemije. Zbog poznatih protuepidemijskih mjera, nikada nismo imali manje publike i manje programa (premda »obaramo rekorde« u usporedbi s drugim kazalištima), ali i nikada u našem Kazalištu nismo radili više, napornije i pod većim stresom zbog stalnog rizika od zaraze. Zato nas svaka predstava, svaki koncert koji uspijemo izvesti u uvjetima pandemije, ispunjava većim ponosom nego ikada prije.
Podjela i autorska ekipaNovom riječkom »Traviatom« ravnat će Valentin Egel. Koreografi su Mila Čuljak i Michele Pastorini, scenografiju potpisuju Alan Vukelić i Marin Blažević, kostime Sandra Dekanić, a oblikovanje svjetla Alan Vukelić i Marin Blažević. |