Snijeg napadao taman toliko davno da je još uvijek čist i nevino bijel, sunce zasjalo taman tako da živne sve, a zima stisla onako zdravo taman da dišeš punim plućima bez straha da će biti previše za gradsku čeljad nenaviklu da punim plućima diše. Pa šetaš između grmova borovnica! Pa pogled bacaš na »more« borovnica. Borovnice do Gline! Od Majskih Poljana sve do rijeke Maja. Na tren, bar na tren, učini se da tu strašnog potresa nije ni bilo i da tu preko plota nije srušena kuća Steve i Mire i srušena štala pod kojom su im krave ginule.

Nego, borovnice… Što bi Elizabeti Pezo Paliska da dođe baš tu, u Majske Poljane i zajedno sa suprugom Davorom Paliskom, inženjerom strojarstva, krene s uzgojem bobičastog voća!? Da sve bude zagonetnije, provela je djetinjstvo u Novskoj, sad živi s obitelji u Zagrebu, a i ona je inženjerka, i to građevine.

– Moj kolega iz srednje škole, iz MIOC-a, radio je kao program officer za UNDP i projektima pomagao ovaj kraj. Pronašao je jedno imanje pa rekao: »Ajmo se baviti uzgojem bobičastog voća.« Došli smo tu i našli prekrasno imanje s četiri hektara zemlje, prekrasnom zelenom travom i prekrasnom ogradom. I ja sam mu rekla: »Kupuj to!« Kupili smo imanje, da bi navečer, kada smo se vratili u Zagreb, moj kolega došao k nama i rekao da je promijenio mišljenje, da on to ne bi, da ne bi u ortaštvo. Sve u redu, rekoh mu, ali dali smo čovjeku ruku!? Poanta priče je ta da je moj prijatelj meni napravio fenomenalnu uslugu! – priča nama Pezo Paliska dok na starom štednjaku kuha voda za kavu.

I dalje prijatelji

Njih dvoje kolega iz MIOC-a i dalje su odlični prijatelji.

Foto D. Kovačević

– Štoviše, neki dan kada je trebalo nakon potresa popraviti krov na kući, na krovu se on našao s još jednim kolegom iz MIOC-a te još jednim iz splitskog MIOC-a, pa se hvalio: »Ja sam zaslužan što je ona tu!« – smije se Pezo Paliska.

Samo, što je to nju osvojilo da ne dvoji ni trena hoće li u Majske Poljane ili neće!?

– Meni je falilo zelenila i mira. Kupili smo imanje u zimu, a sve je još bilo zeleno. A onda smo shvatili i drugo; te ptice, te lastavice, te bumbare, te pčele, te čagljeve što ih čuješ… Čuješ prirodu. Znali bismo navečer doći, leći na travu i gledati nebo i zvijezde. Ne sjećam se da sam ikada igdje vidjela tako čisto nebo, osim na otocima – kazuje Pezo Paliska.

Počela je obitelj »otpočetka«, najprije krčenjem imanja, a onda rekonstrukcijom kuće koja je bila u lošem stanju, starinski sačuvana, ali zapravo neupotrebljiva. Cilj im je od starta bio da imanje bude samoodrživo. Cilj im je bila i ekološka poljoprivreda za što imaju i certifikat Austria BIO Garantie iz Čakovca.

– I baš su me oni nazvali treći dan od potresa i rekli da ih zovem što god treba da pomognu. Moram priznati da sam bila ganuta što su zvali. Jer, ja sam samo njihov klijent – priča Pezo Paliska.

Sadnja borovnice tu nije odabrana slučajno. Najprije je napravljena analiza tla na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je profesor Lepomir Čoga rekao da se radi o tlu kiselosti između 4.3 i 4.5 pH, taman takvom da odgovora bobičastim voćkama kao što su borovnica, brusnica, aronija.

Foto D. Kovačević

– Kad kažete da tlo odgovora, to znači da se voćke dobro snalaze na tom tlu, da mu ne treba ništa dodavati i da je samo po sebi pogodno baš za tu i takvu sadnju. A to znači da ne treba inzistirati na voćnim sadnicama koje tu ne mogu opstati – pojašnjava Pezo Paliska.

Reći da je u Majskim Poljanama, a možda i u širem glinskom kraju, ona pionirka uzgoja bobičastog voća, posve je ispravno. Drugačijom je čini već i činjenica da je dala analizirati tlo. Drugi to radili nisu.

– Nisu, makar se za analizu tla inače refundira trošak u županijskim poticajima. A ne možeš deset godina gnojiti tlo koječim ako tlo to ne treba. To je ta tradicionalna poljoprivreda, zapravo to je to industrijsko tretiranje zemlje, a trebalo bi drugačije. Pa ako imaš zlaticu na krumpiru, zaleti se u vrt i pokupi je u kantu. I sutradan tako, i prekosutra, pa kad uhvatiš faze, te zlatice više nema. Ali ako pošpricaš krumpir pesticidom, naravno da sokovi iz stabljike uđu u gomolj – veli Pezo Paliska.

Ništa bez vode

Valjalo je, međutim, osigurati sadnicama borovnice još nešto za čim vape Majske Poljane – vodu!

– Sreća je da radim u firmi koja je specijalizirana za bušenje dubokih arteških bunara. Napravili smo projekt, zatražili vodopravne uvjete u Hrvatskim vodama i dobili ih, izbušili zdenac pod nadzorom i dobili vodopravnu dozvolu. Dandanas plaćamo koncesiju na korištenu vodu prema količini kojom navodnjavamo. Imamo legalizirani vodonosni objekt u Majskim Poljanama. Zdenac je dubok 42 metra, prolazi kroz nekoliko vodonosnih slojeva i da toga nema mi ne bi mogli održavati proizvodnju – ističe Pezo Paliska.

Voda, voda je tu i bukvalno preduvjet življenja.

– Moj susjed ima, odnosno do potresa je imao, osam krava. Krava po ljeti troši između 80 i 100 litara vode, pa kad to pomnožite s osam to je skoro kubik vode. I moja susjeda mora razmišljati hoće li taj dan upaliti perilicu ili će napojiti krave. O čemu mi onda pričamo!? Netko veli da je javna rasvjeta problem i cesta, jest, ali još veći problem od toga je voda. Voda je život, voda su životinje – naglašava Pezo Paliska.
Ljudi po Majskim Poljanama zdenaca zapravo i nemaju. Imaju, kako kaže Pezo Paliska, samo nešto što bunarom – zdencom zovu.

– Ja bih to prije nazvala priručni spremnik vode, priručni rezervoar u kojem za vrijeme suše ima pola kubika vode. To znači da su moji susjedi ovisni o padalinama i količini vode u tom rezervoaru. Zato imaju po dva, tri izbušena takva bunara. Ja crpim vodu, a oni skupljaju kišnicu površinske vode – kaže Pezo Paliska.

Ah, ti čvorci

Za one koji bi se rado upustili u sadnju bobičastog voća, valja reći i to da američka borovnica puni rod ima tek u sedmoj godini. Čitala se literatura, donosile odvažne odluke poput one da se prve tri, četiri godine skidaju cvjetovi u proljeće s grmova kako bi se grmovi ojačali, makar to znači da neće biti ploda.

– Kako je sadnica posađena, vi prve tri, četiri godine borovnicu ne berete, tek možda petu godinu. A onda su nam se pojavili čvorci – veli Pezo Paliska.

Čvorci, napasnici toliki da su Borko i Zdravko završili i na dostavnom vozilu tvrtke kao manekeni i dio promotivne kampanje.

– Čvorci su vam ekipa koja zaključuje da su im antocijani iz borovnice fenomenalni za vid i kao hrana. Pa ako je jato čvoraka smješteno u velikoj, staroj krošnji, a znano je da ovdje ljudi baš ne sijeku krošnje već ih puste da rastu stotinama godina, e onda imate jato koje je u stanju ubrati 200, 300 kila u dvije sekunde – pojašnjava Pezo Paliska.

Eto zašto je poviše dijela nasada ona neka mreže rupičasta razvučena, kupljena zahvaljujući poticajima Ministarstva poljoprivrede i Agencije za plaćanje u poljoprivredi u ruralnom razvoju. I nije mreža jedina kojom se tu nastoji zaštititi borovnice od čvoraka. Tu su i solarni ultrazvučni plašitelji čvoraka, a na novim poljima i tzv. »scary bird«!

– Ja bih rekla da je to sokol ili orao koji je pomičan i koji je na desetometarskom ribarskom flaksu, taman da leti iznad svega i da je stalno u pokretu. Prije toga smo probali različitim plastičnim pticama plašiti čvorke, vranama i slično, samo što je čvorak vraški pametan i kad snimi da je vrana dva dana na istom mjestu, samo kaže kompanjonima: »Idemo!« – priča Pezo Paliska.

Mreža iznad nasada jedino je rješenje. Samo, ostalo su još tri i pol polja za pokriti, otprilike 2,5 ha, a investicija je ogromna.

– Investicija je strašna. Nas je dosad koštalo oko 100.000 kuna to što smo pokrili 0.6 hektara – priznaje Pezo Paliska.

Ekološka proizvodnja

Elem, 0.6 hektara od tri hektara zemlje na kojoj su sadnice borovnice. Taman da Pezo Paliska kaže kako su od one zacrtane samoodrživosti imanja još posve daleko. No s druge strane, tržište itekako postoji. Ili, kako to kaže Pezo Paliska, uopće nije problem prodati proizvod. Ekološka proizvodnja je i na cijeni i ima svoju cijenu. Kako i ne bi kad se tu sve radi praktički ručno, kad se svaka travka plijevi.

– Od 1. veljače do 1. lipnja plijevimo. I od 1. rujna do 1. siječnja plijevimo. Plijevimo cijele godine, odnosno ne plijevimo samo kad je snijeg – veli Pezo Paliska.

Doda li se ovomu i bitka što se tu vodi s ambrozijom, koja k’o za vraga raste u vrijeme najjače vegetacije, guši sadnice kojima krade vodu i hranu baš kad su svi na berbi i ne plijevi nitko, jasno je da je tu posla koliko vam drago. Ima Pezo Paliska za to svoje cure, ima ponajprije Milju, Milju Hodalj!

Foto D. Kovačević

– Hvala svemiru da Milja voli plijeviti – iskreno će Pezo Paliska.

Milja sluša pa se lagano osmjehuje, dok kavu razlijeva u šalice.

– Milja je krasna gospođa. Bila je dosta dugo na burzi, sretna je da je dobila priliku riješiti životne probleme, a mislim da je i zadovoljna sa mnom. Milja je skromna, vrijedna, poštena i odana – ističe Pezo Paliska.

Povratak ljudi

Spomen Milje koja na posao putuje iz Gline, vodi nas do ljudi, ljudi Banije, ljudi Gline, ljudi Majskih Poljana. Ljudi su, reći će Pezo Paliska, tu najveći resurs. Samo, kako ih vratiti na zemlju, kad je, kako kaže, 70-godišnja depopulacija učinila svoje!?

– Počelo je s industrijalizacijom i odlaskom mladih ljudi u tvornice, u Sisak, Petrinju, Glinu. Mladi su se odmicali od seoskoga gospodarstva i svojih starina, a to su u biti otac i majka. Dok su »starci« bili u formi, sve su odrađivali sami, ali s vremenom se sve počelo zapuštati, što od stanovnika, što do strane države i lokalne zajednice. Nakon stvaranja države nije bilo strategije, išlo se na privatizaciju, država je sve karte stavila na turizam. A imamo ovako čistu zemlju, ekološki prihvatljivu koja je fenomenalna da se na njoj uzgoji hrana ne samo za vlastite potrebe već za veliki dio Europe – ne dvoji Pezo Paliska.

Nije jedina koja tako misli. Čula je tako ovih dana ideju koja kaže kako bi najbolje bilo da se zakonom jedan dio Banije proglasi ekološkom zonom, zonom strateškog ulaganja, da se rasparcelira državna ili kupljena privatna zemlja, da se pozovu ljudi iz cijele Europe koji znaju kako se dolazi do ekološke samoodrživosti da se tu nastane, da ih se oslobodi svih poreza i da im se da sva infrastruktura, pa da se u čas ta nesretna depopulizacija okrene u drugu stranu. To je samo jedna od ideja. Pezo Paliska na umu ima drugu vrijednu i važnu inicijativu, vezanu za dobrobit žena ovog kraja, koja se već počela kotrljati.

Foto D. Kovačević

– Žene su ovdje zapuštene u smislu da nisu nikada bile nikomu prioritetna briga. A sve moje krasne ženice, beračice, razumiju se u uzgoj povrća, razumiju se u poljoprivredne agrotehničke mjere, spremne su učiti, pronalaze zdravu logiku u svemu… I shvatila sam da bi one mogle osim za sebe proizvoditi hranu i za druge. Naravno, ako im čovjek osigura sjeme, plastenike, vodu, ako im kaže da svaki četvrtak dolazi s hladnjačom po mahune i grašak koje će uzgajati na taj i taj način bez pesticida i herbicida, ako im osigura od sjemena do redovitog agronomskog tehničkog nadzora. Sadile bi one mrkvu, celer, hokaido tikve, mahune, grašak… Tlo je ovdje fenomenalno jer možete tri do četiri puta izmijeniti grašak u sezoni – govori Pezo Paliska.

Ideja je da se ženama ovog kraja omogući da na zakonit i transparentan način zarađuju svoj novac, makar imali i neka druga primanja poput kakve mirovine ili pomoći. Ideja je da se od njih uredno i redovito i ciljano otkupljuje dobar proizvod po pravednoj cijeni.

– Znači: brend Majske Poljane fruits! Ili Majske Poljane zeleno! Staviti na proizvod i ime onog tko je brao proizvod, recimo »Dragana je danas brala za vas«! Promocija svega! – kazuje Pezo Paliska.

Bez filozofije

I bome, evo je ona već pronašla poduzetnicu koja je spremna otkupljivati proizvode i uložiti u plastenike. Obišle su kraj, dogovorili kako će riješiti navodnjavanje.

– Ideja je da se ženama da financijska samostalnost, da se razvije samopoštovanje, da im se da nekakva konstruktivnost. Jer one uglavnom ovise o muževima, a sposobne su raditi, inteligentne su, znaju proizvod dovesti do finalnog stanja. Vjerujem da bi bile u poslu i uporne i odane ako im se pruži prilika za dodatnu zaradu. Bitno je da znaju da će proizvod biti otkupljen. Samo ne treba previše filozofirati, nego ih pogurati, dati im priliku – ističe Pezo Paliska.

Treba ih pogurati jer jasno je da će stanovništvo ovog kraja i opet ostati manje-više samo. Tri tjedna nakon potresa odlaze polako i zadnji volonteri, odlaze vatrogasci, a ostaju, kako kaže Pezo Paliska, ljudi u kontejnerima, ostaje lokalna vlast siromašnoga gradića, ostaje birokratska država. Ostaje njezin susjed Stevo koji je u 70. godini života izgubio sve.

Foto D. Kovačević

– Nikada nikog ništa nije pitao i sad život provodi u šest kvadratnih metara kontejnera čekajući Godota. Što on čeka!? Krave je udomio i rasprodao, svinje su mu tamo negdje, tko zna gdje, ne zna hoće li sam obnavljati kuću, hoće li država, da li da vadi PVC stolariju van ili ne, ne zna ništa. Veli meni susjeda Mira: sad mi se sve sleglo. Prošla je euforija, ne drži više taj adrenalinski šok i sve se sleglo, shvatili smo dubinu praznine. Kaže, sada je shvatila da su sami. A ne treba te ljude ostaviti same – poručuje Pezo Paliska.

Ne treba ljude ostaviti same jer i ova polja borovnice kazuju kako puta ima. Banija ili Banovina, već kako komu bolje leži, možda je baš sada u prilici da okrene trend ka svijetloj nekoj budućnosti.

– Novi početak! To je to i to je ta, ako se smije reći, jedinstvena prilika – poručuje Pezo Paliska.

Zapravo, poručuje po borovnicama znana Teta Beta. Tako se, naime, zove njezin brend koji bi, ako bude sreće, mogao biti tek jedan od mnogih brendova što će ih imati Majske Poljane.

Tradicijska baština drvenih kuća

Elizabeta Pezo Paliska po struci je inženjerka građevine. Idealno da je pitamo za kakvu se obnovu zalaže.

– Kao i mnogi drugi i ja zagovaram interdisciplinarni pristup obnovi. Ako se pritom može iskoristi činjenica da su moje obje drvene kuće prošle od potresa netaknute, amortizirale udarac i vratile se na svoje mjesto, nitko sretniji od mene kada bi se poštovala banijska tradicijska baština građenja drvenih kuća koje moraju biti široke prizemnice – veli Pezo Paliska.

Ali iskustvo uči da u drvene kuće domaći ljudi baš i ne bi.

– Nažalost, u ljudi je uvriježeno mišljenje da je drvena kuća sirotinjska. Zato se iz drvene hitalo u armirano betonsku. Samo, »bježalo« se iz onih starih, pričuvnih štagljeva građenih prije sto godina. A drvena modularna kuća je nešto prekrasno. Peć, kamin, miris drva, smole, atmosfera koja opušta…

– I eto nas opet u turizmu!?

– Vidim ja šansu i u ruralnom turizmu, ali kad se maknu ruševine, što mora biti preduvjet. Budućnosti ima, ali uz svu moguću podršku, da je legalno sve, da su kuće s projektima, da se poštuje tradicijsko građenje. Najviše se bojim toga da će stanovnici početi sami obnavljati i da će umjesto 250 kila cementa u kubik stavljati 150 kila a sve zbog štednje. Nije to rušenje bilo samo zbog potresa već i zbog loše gradnje, nestručnosti, nemara, pri čemu ne govorim o obnovi nakon rata – ističe Pezo Paliska.

Milji Rijeka u lijepoj uspomeni

Milja Hodalj plijevi oko 5000 sadnica! Ne priča ona puno, ali joj je pogleda mahom stalno prikovan za tlo, da se ne bi koja travka provukla mimo njezine kontrole. Živi u Glini, u potresu joj je stan stradao, ali, kaže, ne previše. Pa kad je Elizabeta pitala što joj treba, ona je kazala: »Zidni kalendar«. Pamti ona i dane kada se moralo iz Gline bježati. Smještena je s dvjema kćerima bila u Uvalu Scott, tu je i radila, baš kao i u »Viktoru Lencu«, školi na Pehlinu. Ostala joj je Rijeka u lijepoj uspomeni. A pamti i kako su se kuće nakon rata obnavljale. Da joj ne bi svekra bivšeg koji nije dao da se sanacija temelja preskoči, danas bi i ta kuća bila od potresa na zemlji.