ZAGREB – U Molièreovim komadima nema »prirodnog« ponašanja, nema likova koji nisu uhvaćeni u neku mrežu pretvaranja, himbe ili licemjerja, a nema ni odmora od te stalno povišene, intenzivne teatralnosti. Likovi jedni pred drugima izvode »bijesne gliste«, ganjajući vlastite utvare kao da je to jedino do čega im je uistinu stalo. Riječ je o autoru koji promatra društvo dvostruko pronicljivim očima i glumca i pisca, lako identificirajući obrasce naše goleme iracionalnosti. Svi Molièreovi antiheroji, od umišljenih bolesnika preko religioznih licemjera i opsesivnih preljubnika do lihvara, komični su u tome koliko su strastveni oko svojih opsesija i s koliko tvrdoglavosti inzistiraju na tome da im ništa i nitko drugi zapravo i ne treba.

I Harpagon, glavni lik »Škrca«, gaji osjećaje samo za svoju škrinjicu s blagom. Nije privržen ni sinu ni kćeri, točnije bi bilo reći da ih primjećuje samo kao izvor potencijalne zarade, ostvarene preko njihovih očekivanih ženidbi i udaja. Kuću brutalno zanemaruje. Sluge izgladnjuje i potplaćuje. Posljedično, Harpagon živi u groznim egzistencijalnim uvjetima premda si može priuštiti svaki oblik udobnosti.

Imati i nemati

I premda odmah znamo zašto Hrvoje Kečkeš kao Harpagon u režiji Dore Ruždjak Podolski stupa na scenu odlučno gaseći upaljene sobne lampe (da bi uštedio na struji), izmamljujući smijuckanje u publici, mnogo je teže odgovoriti na pitanje zašto taj protagonist zgrće silno bogatstvo samo zato da ga NE BI uživao. Njemu nasuprot stoji lik Anselmea (Dražen Čuček), kao drugog oca Molièreova komada, koji voli čak i svoju davno pogubljenu djecu i spreman je nesebično razdijeliti sav svoj imetak, ništa ne tražeći zauzvrat. Mogli bismo, dakle, reći da je u pitanju osobita tragikomedija komparativnog očinstva. S jedne strane, tata Harpagon koji u glumačkoj interpretaciji Kečkeša traži kćer da ispljune čak i poluprožvakani čokoladni bombon jer štedi na slasticama.

S druge strane, tata Anselme, koji bi najradije posvojio cijelu glumačku družinu, pri čemu mu autor adaptacije komada, Tomislav Zajec, još i mijenja ime u Jean Baptiste Poquelin Molière, sugerirajući da je u pitanju velikodušnost čovjeka koji ne samo da će se brinuti za svoju neposrednu biološku obitelj nego i za ukupni kazališni svijet. Na taj je način drama praznog Harpagonova srca u kojem zveckaju samo novčići postala diskretna posveta samoj pozornici, na kojoj postaje moguće da kazalište »posvoji« sve svoje kuhare, nećake, kočijaše, svodilje i sekretarice, a ne samo glumce, redatelje i publiku. I premda dramaturg i redateljica donekle ironiziraju veliko finale gomile sretnih raspleta, kontrast između dviju figura očinskog autoriteta, s nesumnjivom prevagom onog darežljivog, ujedno je i komentar na račun sebičnosti kao životnog principa: tko god sve zadrži samo za sebe, ostat će bez svih.

Razmotati dugu nit opsesija

Glumački pristup opsesivnim likovima varira. Premda formalno točan, Kečkeš je previše racionalan i suspregnut u glavnoj ulozi Harpagona, ne ulazeći duboko u pravi ocean ludila svog lika. Gotovo mu ništa ne nadopisuje i ne ulazi u pitanje zašto je tatica postao tako zagriženi fetišist novca. Ne daje ni odgovor na pitanje gdje je i kako nastao taj manjak, koji Harpagon (uzaludno) puni nagomilanim zlatnicima. Osim toga, nije dosta samo treskati oklagijom po stolu da bi se pokazala ljutnja, kao što čini Kečkeš. Bjesovi moraju izvirati iznutra, recimo iz Harpagonove neutažive gladi za sigurnošću. Prostor za istraživanje i izgradnju ovog lika svakako i nakon premijere ostaje otvoren, pogotovo u rukama tako sposobnog glumca kao što je Kečkeš.

Likovi Harpagonove djece su pak pojačano šašavi: za razliku od originalnog predloška, gdje dramatičar navija za mlade ljubavnike, Maja Posavec karikaturizira »praznoglavost« Harpagonove kćeri Élise, dok Josip Brakus igra krajnje infantilnog i kaćipernog sina mu Cléantea. Skicozno su napravljeni i požrtvovni Valére (Filip Detelić) i gotovo lutkarski pojednostavljeno poslušna Mariane (Iskra Jirsak), kao i dezorijentirani kuhar i kočijaš Jacques (Borko Perić). Igru na sceni u malim rolama čuva glumac Karlo Mlinar, dok strogost sudskog istražitelja uvjerljivo igra Damir Poljičak. No predstavu emocionalno zahuktavaju, dovode do punog sjaja glumačke autorske provokacije i humorno raspiruju Linda Begonja kao žestoko samosvjesna i sarkastična svodilja Frosine te Luka Petrušić kao Le Fléche, imun na statusne igre moći. Njih su dvoje i klauni i filozofi ovog uprizorenja, kao i figure koje ne dopuštaju da ih se pretvori u financijske cifre bilo čijih malverzacija. I među njima postoje razlike: Linda Begonja ima stendapersku drskost ekstemporiranja u kombinaciji s neobičnom sjetom lika koji ovisi o dobroj volji svojih gospodara, dok Petrušić mnogo više ostaje u zadanim dramskim okvirima pakosnosti svog lika.

Pravo na zafrkanciju

Scenografija Stefana Katunara pozornicu namjerno »zakrčuje« nepravilno naguranim i iskrivljenim drvenim stolovima, dok kostimografija Barbare Bourek spaja bujne sijede perike i sedamnaestostoljetne čipkaste košulje sa suvremenim, tipski humornim kostimima (ružičasti triko pripijen je uz tijelo muške sekretarice; mornarska prugasta plavo-bijela kombinacija kostim je mlade udavače i slično). Tomislav Zajec ubacio je u predstavu i niz aluzija na domaću pop glazbu, vapajnih glazbenih citata koje glumci nadovezuju na originalni tekst te izgovaraju kao da se ne mogu sjetiti nijednog drugog načina da izraze svoje osjećaje. Ovaj postupak isprepletanja francuskih klasika i hipnotički sveprisutne glazbene estrade nasmijava publiku, ali i svjedoči u prilog tomu da Moliéreov jezik može podnijeti nove parodijske slojeve.
Glazba Stanislava Kovačića vrlo senzibilno stvara podloge za emocionalne tonalitete pojedinih činova. »Škrtac« je također i predstava koja je u ovim epidemiološkim uvjetima, kao i u vremenu nakon dvaju razornih potresa koja su teško pogodila središnju Hrvatsku, uspjela izboriti svoje pravo na igru, smijeh i glumačku zafrkanciju. I premda autorski tim nije izabrao nikakav oblik eksplicitne društvene kritike kao svoju metodu rada (dapače, čini se da su namjerno digli sidro iz bilo kakvog konkretnog geopolitičkog konteksta), već i sama činjenica da su se svim kazališnim sredstvima borili za to da ludost svijeta ne shvaćamo previše ozbiljno, zaslužuje pohvalu. Ne mogu na osnovi odigrane predstave razabrati ni koji je bio repertoarni razlog da »Škrtac« baš sada stigne na daske Kerempuha (komedije se ne mogu repertoarno slagati po principu pola kile Molièrea, dvadeset dekagrama Woodyja Allena i onda još pouzdane dvije kile Mate Matišića), ali činjenica je da čim se neki ansambl posveti igri s kvalitetnim predloškom, u njemu će pronaći i vlastite umjetničke razloge.
Tomislav Zajec još se jednom pokazao kao domišljat i samosvojan adaptator u službi kazališnog eksperimenta, kao što je i Dora Ruždjak Podolski napravila dvoipolsatnu predstavu čija razbarušena cjelina stoji. Općenito je autorska zrelost vrlo različitih domaćih redateljica kao što su Anica Tomić, Franka Perković, Marina Petković i Dora Ruždjak Podolski posljednjih godina izborila svoje zasluženo mjesto u dominantno muškoj profesiji režije, što imamo razloga smatrati uspjehom za čitavu našu kazališnu zajednicu. Što se tiče »Škrca«, mislim da se još moglo raditi na »tamnoj« strani Molièrovih likova, čija razrada uvijek pojačava humor, ali i ovako je riječ o izvedbi koja šarmantno lobira za »otključana vrata« naših tajnih škrinjica, tražeći od publike savezništvo u razbijanju lokota.