Europarlamentarka Biljana Borzan će i u idućem sazivu Parlamenta nastaviti raditi na, najavljuje, sprečavanju stvaranja otpada od hrane. Kako ističe, do sada je u Bruxellesu izrađen vodič za sve zemlje članice kako nacionalnim propisima spriječiti da se odmah po isteku roka »najbolje upotrijebiti do« hrana ne baca, a upućuje i na primjere dobre europske prakse, kao u Danskoj. – U čitavoj je EU praksa vrlo raznolika, i dok su neke zemlje napravile čuda, neke još uvijek nisu napravile ništa. Komisija je odredila smjernice, jednake za sve, po kojima će se računati količine otpada od hrane, pa nakon što budu poznati točni podaci tko koliko hrane baca, moći će se raditi i na daljnjim koracima, najavljuje Borzan.

Svake godine EU građani u prosjeku bace 88 milijuna tona hrane, a mi u Hrvatskoj, kažu istraživanja, nešto malo manje od 400 tisuća tona, nesumnjivo bi i više da smo bogatiji. Svatko od nas, u prosjeku, godišnje u smeće baci 75 kilograma hrane – rezultat je istraživanja koje je za potrebe svog doktorata provela dr. sc. Branka Ilakovac, predsjednica Centra za prevenciju otpada od hrane. Najviše bacamo voća i povrća, ali i mlijeka i mliječnih proizvoda, kaže njezino istraživanje. Koliko hrane, međutim, još bacaju i trgovački lanci, pa i zbog najmanjih greškica u pakiranju, izgledu hrane ili slično, prosječnom je potrošaču teško i zamisliti. Na tone hrane vraćaju se proizvođačima, ili odvoze na otpad, primjerice samo zato što je pokoja rajčica u isporuci nagnječena, ili što je svaki deseti mango premekan te slično – u takvim slučajevima cijela pošiljka postaje kolateralna žrtva i biva bačena. Riječ je o tonama hrane koje su ispravne za jelo.

Foto V. Karuza

Deset posto hrane u Europi na otpadu završava zbog isteka roka »najbolje upotrijebiti do«, što znači da potrošači još uvijek nisu dovoljno osviješteni što to zapravo znači. I u Hrvatskoj dvije trećine građana, pokazale su ankete, odgovara kako im je jasno da postoje dva roka upotrebe – »upotrijebiti do« i »najbolje upotrijebiti do«, no polovica njih ipak ne zna objasniti u čemu je razlika.

Ekološke posljedice

»Najbolje upotrijebiti do« (engl. best before) daje preporučeni rok upotrebe, rok do kojeg hrana u potpunosti zadovoljava svojom kvalitetom, no ako pakiranje nije oštećeno, nema nekih sumnjivih znakova kvarenja, odnosno ako je pravilno bila pohranjena, može trajati i dalje, zdravstveno je ispravna. Takvu oznaku nose, primjerice, brašno i šećer, kava, čajevi, riža i tjestenina te slični proizvodi, za razliku od lakokvarljivih namirnica poput jaja i jogurta, mlijeka, ribe ili mesa, koje moraju biti konzumirane do roka »upotrijebiti do« (engl. use before).

Riječ je, dakle, o dva vrlo različita roka, i potrošači često ne razumiju da je velika šteta, kako financijska tako i ekološka, baciti »best before« proizvod odmah po isteku navedenog roka. Kad su ekološke posljedice u pitanju, računica kaže da sto milijuna tona bačene hrane znači i 230 tona CO2 ispuštenog u okoliš u proizvodnji te hrane. Otprilike, EU godišnje bacanjem hrane u okoliš baci i CO2 onoliko koliko ga proizvede cijela jedna Španjolska. Pametni Danci razvijaju zato još jednu ideju – da pored postojeće dvije oznake roka, uvedu i treću, »ofte god efter«, što bi se moglo prevesti kao »često dobro i nakon«, za proizvode poput mlijeka, koje i nakon isteka roka može potrajati još dan ili dva, piva ili, primjerice, čokolade.

Preskakanje trgovina