Foto Marina Kirigin
Siniša Vujnović zna da postoji mogućnost da ode u riječko prihvatilište za beskućnike, međutim, on tamo ne želi. Bio je i nije se tamo dobro osjećao, a i tada bi Malenu, psića koji je njegov najveći životni prijatelj već duže od šest godina, morao dati u azil. Dobri ljudi pokrenuli su akciju kako bi mu pomogli
povezane vijesti
UČKA – Temperatura oko podneva bila je na nuli. Djeca s roditeljima uživala su u zimskim radostima sanjkajući se ispred bivšeg odmarališta INA-e na Učki, derutnog objekta koji već godinama propada. Među radosnim licima okupljenih malotko je primijetio muškarca koji na tim niskim temperaturama, koje noću na tih 900 metara nadmorske visine posljednjih dana padaju i do minus deset, šeće snijegom bez jakne.
Riječ je o Siniši Vujnoviću, 52-godišnjem Veprinčaninu, kojeg su životne nedaće dovele do toga da bespravno uđe u prostor bivšeg odmarališta i u njemu pronađe svoj kutak kako bi prezimio. Sa svojom kujicom Malenom živi u vlažnom sobičku bivšeg odmarališta na kojem na sreću, za razliku od ostatka odmarališta, još uvijek postoje čitavi prozori.
Ona je samo moja
U malenoj prostoriji, bez struje i vode, Siniša živi već nekoliko mjeseci, a posebno su mu teški ovi dani polarne hladnoće. Ima malu pećicu i kuhalo na plin, krevet, stolić, a na zidovima, u pokušaju da dobije topliju kućnu atmosferu, okačio je sat i nekoliko slika.
Vujnović je, saznajemo, po struci kuhar, ali je radio kao grobar u opatijskom Komunalcu. Nakon gubitka posla u listopadu 2019. godine više nije bio u mogućnosti plaćati podstanarstvo, sustigli su ga i dugovi od kredita koje je podigao još 2003. godine. Tako je od ožujka prošle godine ostao bez krova nad glavom, postao beskućnik.
Kratko vrijeme boravio je u riječkom prihvatilištu za beskućnike, jedno vrijeme spavao u svom autu, a kada je »stisla« zima ušao je u prostor bivšeg odmarališta na Učki. Svjestan je da bez struje i vode neće na tom mjestu ostati dulje, ali sada mu je to jedini dom. Zna da postoji mogućnost da ode u riječko prihvatilište, međutim, on tamo ne želi jer bi tada svoju Malenu, psića koji je njegov najveći životni prijatelj već duže od šest godina, morao dati u azil.
– Malenu neću dati od sebe. Ona je samo moja, govori Siniša dok u ruci drži i gladi malenog psa u hladnoj sobi u kojoj se teško ugrijati i odjeven u najdeblju zimsku opremu.
Vujnović je još kao dijete ostao bez roditelja. Odgojila ga je nona. Čitav je svoj život, priča, bio podstanar, a kako su problemi krenuli kada je ostao bez posla. Danas mu je teško naći posao budući da nije potpuno zdrav, ne vidi na jedno oko. Ima i potvrdu o svom stupnju invaliditeta.
Propali pokušaji
– Kada sam morao izaći iz stana u Veprincu u kojem sam preko 10 godina bio podstanar tražio sam posao preko interneta. Našao sam ga u Istri na jednoj farmi, ali vlasnik farme mi je rekao kako nema smještaj. Uspio sam pronaći smještaj u Barbanu i odlučio sam otići. Bil san ponosan ča san našal delo, govori Siniša o pokušaju da se vrati donekle u životnu normalu.
No, nažalost, taj pokušaj nije bio uspješan. Bio je to, govoti, čisti primjer robovlasničkog postupanja prema ljudima gdje je morao raditi na »crno«. Prisjeća se kako je kraće vrijeme bio i u riječkom prihvatilištu gdje mu se kaže teško bilo nositi s ljudima koji su tamo dolazili.
– U prihvatilištu sam se osjećao kao u zatvoru. Među ljudima koji su tamo dolazili bili su i narkomani, lopovi… Nisam mogao tamo ostati, iako sam imao i posao, a našao sam i dečka koji mi je čuvao Malenu, objašnjava Vujnović.
Nakon tih pokušaja povratka u koliko-toliko normalan život, odlučio se vratiti u svoj automobil, a onda i u bivše odmaralište INA-e. Kaže kako su mu socijalni radnici i dobri ljudi na Učku donijeli deke, pa sada ima tri deke kojima se pokriva, ali je isto tako tužan jer su njegove osobne stvari iz stana u kojem je nekoć živio danas na jednoj lokaciji na kojoj propadaju.
– Imam i frižider i šparhet, ali sve je to sada neadekvatno skladišteno. Ne treba mi jakna, imam ju, ali sada mi nije ovdje… Najteže mi trenutno pada što se sada ovdje na Učki nemam gdje oprati. Ljeti je lakše, znao sam otići na špinu kod pansiona po vodu. Noću se malo ugrijem s pećicom na plin, pokrijem se s tri deke… Nisam ubojica, lopov, nisam narkoman, ne pijem, ali priznajem dužan jesam, imam neotplaćen kredit u banci, govori Vujnović. Ima i osobni automobil kojemu treba popravak zbog problema s kočnicama i uskoro mu istječe registracija.
Vujnović nije bez primanja. Dobiva socijalnu pomoć 800 kuna i od Grada Opatije 400 kuna za režije, ali nema uže obitelj koja bi ga u ovom teškom životnom trenutku pomogla, osigurala mu krov nad glavom. Ima samo svoju Malenu.
Apel za pomoć
Slučaj Siniše Vujnovića otkrila je Zorica Sergo, opatijska gradska vijećnica i predsjednica Mjesnog odbora Veprinac, dijela Opatije u kojem je nekoć živio Siniša. Potražila je na društvenoj mreži pomoć za čovjeka koji određenu pomoć sustava nije spreman prihvatiti (smještaj u prihvatilištu za beskućnike), ali vjerujući da će senzibilizacijom javnosti uspjeti omogućiti Siniši bar privremeni krov nad glavom u kojem neće biti skvoter i u kojem se neće smrznuti na temperaturama ispod nule.
– Sinišu život nije mazio. Ostao je kao dijete bez oba roditelja, a zadnje dvije godine ima zdravstvenih problema i nesposoban je za rad. Nisam tu da sudim koliko on može ili ne može, koliko je bolestan ili nije, ali smatram da takvom čovjeku treba pomoći jer si on sam ne može.
Pokušavamo mu pronaći neki smještaj bar za ove hladne zimske dane. Centar za socijalnu skrb i Grad Opatija obaviješteni su o njegovom slučaju, međutim, oni ne raspolažu i nemaju mogućnost osigurati mu neku drugu vrstu smještaja izuzev prihvatilišta, što on nikako ne želi zbog svojeg psića koji mu je u životu jedina svjetla točka. Grad mu može kao socijalnom slučaju pružiti financijsku pomoć u vidu plaćanja računa za režije, plaćanja dijela najma stana.
Zato molim za pomoć one koji mu mogu pružiti pomoć u vidu smještaja, da mu bar malo olakšaju ovaj težak period u životu. Nakon objave na društvenim mrežama javili su se neki ljudi koji su spremni pomoći, sada je samo važno da uspijemo sve čim prije realizirati kako se Siniša na Učki ne bi smrznuo, zaključila je Zorica Sergo.