Ja nisam mogao dugo usnuti. Pas je šutio. To me je najzad umirilo i uspavalo. Dan je rastjerao sve predrasude, slutnje i uzrujavanja. Ali kad bi došla noć, vraćaju se i one. Znao sam da se potresi obično pojavljuju noću. A noć sve uvećava, baš zato što ništa ne vidimo; nemoćan je naš vid… – ovako u lakrdiji »Potres«, napisanoj 8. veljače 1908. godine, piše Janko Polić Kamov, na što nas je podsjetila aktualna nominacija istoimene kratke radiofonske drame u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija za nagradu BBC Best European Audio Drama 2021.

Kako čitamo u opisu radiofonske drame »Potres«, ova pripovijetka karakteristična je za Kamovljevo novelističko pismo prožeto dihotomijom lakrdijaškoga i distanciranoga, pismo u kojem su farsični elementi hibridizirani s neumoljivom, gotovo ledenom analitičnošću. »Ova je eksplozivna i brutalno jasna i iskrena pripovijetka dramatično aktualna i danas u našoj svakodnevnoj opsjednutosti strahom od svega nepoznatoga i svakoga drugačijeg. I koja se katkada materijalizira kao perverzno prepoznavanje katastrofa poput potresa, poplava, uragana, ratova ili koronavirusa, kao zaslužene kazne ili – rješenja«, navodi se u opisu »Potresa«.

Ovaj primjer podsjetio nas je i na neke druge obrade teme potresa u književnim djelima. Prva pada na pamet zbirka priča »nakon potresa« (naslov malim slovima po autorovoj želji) suvremenog japanskog pisca Harukija Murakamija, koju su Vuković & Runjić objavili 2003. godine. Velik potres što je zadesio Kobe vidljivi je epicentar ovih šest priča – srećemo ga u novinama, na televiziji ili u mogućoj agoniji nekog sporednog lika. No, kako se navodi u opisu hrvatskog izdanja, pravi je potres zapravo onaj unutarnji, koji se događa u glavnim junacima onog trena kada se zagledaju u nerješivu zagonetku vlastite egzistencije: »Potres nas u Murakamijevim pričama sustiže poput zlokobne sjene iz dubina: ti što pucaju po rubovima, to smo mi«.

Početak 1995. godine bio je prekretnica za suvremeni Japan, koji doživljava surovo buđenje iz konzumerističkog sna cvjetajuće ekonomije: u samo dva mjeseca stravičan potres koji je pogodio Kobe i teroristički napad otrovnim plinom sarinom u tokijskoj podzemnoj željeznici posve su uništili lažno samopouzdanje nacije. Ti su događaji ponukali Harukija Murakamija da se nakon višegodišnjeg izbivanja uzrokovanog popularnošću romana »Norveška šuma«, koji je samozatajnog autora silom pretvorio u pop-zvijezdu, vrati u domovinu i opiše ih u publicističkoj knjizi »Pod zemljom« te zbirci pripovijedaka »nakon potresa«.

Godine 2009. objavljen je roman pod naslovom »Potres« hrvatske književnice Višnje Stahuljak, koja u tom djelu podsjeća na stvarni potres koji se 1880. dogodio u Zagre­bu. Slično kao kod Murakamija taj stvarni potres korespondira s osob­nim, intimnim potresima onih o čijim životnim pu­tovima saznajemo tije­kom pripovijedanja. Kako je istaknuto u osvrtu u Vjesniku, kroz dvanaest poglavlja sveznajući pripovjedač blago ulazi u unutrašnjost likova naslućujući na taj način njihov osjećaj ne­potpunosti, nemira i nelagode koji se tek u odnosu s izvanjskom prirodom pretvara u povremenu erupciju pozitivne energi­je, punine i zadovoljstva. Čini se stoga da su šum slapova Slunjčice u Rastokama, boja Korane i mlinovi razasuti uz vode­nu magmu oni prostori koji daju intenzitet privat­nom i intimnom životu li­kova u metaforički naslo­vljenom romanu »Po­tres«.

Evo citata iz te knjige: »I mislio je Pavao Žalac kako on nije ni povjesničar, ni pisac pa neće znati ni umjeti zapisati što se 9. studenog 1880. dogodilo u Zagrebu, neće nigdje upisati ni da se te godine započela i dovršila gradnja nove ceste od Karlovca do Slunja pa se je nadati da su je toli solidno napravili da se nigdje neće raspucati ili urušiti od udarca potresa kao što se to zbilo s ulicama i kućama u Zagrebu i oko njega, pa čak i iza Medvednice, kako su prenosili hitne vijesti ustrašeni ljudi kao da huje zrakom brzojavi zagrebačke propasti. Podzemlje je u 10 sekundi jednim okomitim udarcem i trešnjom smlavilo čitav grad kao igračku. Igračke smo. Igračke zemlje i njezine uzburkanosti, ljuljamo se na njezinim potresima kao i na potresima vlastitih duša. Potreseni smo do svoje krhke biti, ranjivi, izrasli na tom tresnom području, potreseni životom svojih uzbibanosti. Ustrašeni od potresa zemaljskih i međuljudskih, potresa svjetskih i domaćih, osobnih, naših, i onih što tresu našom nutrinom, našim životima i životima naših najdražih.«

Vezano za temu potresa i njezinu literarnu obradu, spomenimo i kolumnu Borisa Becka objavljenu u Vijencu pod naslovom »Poezija potresa«. Ovaj tekst podsjeća da su u pisanoj povijesti Hrvata zagrebački i dubrovački potres bili najjači i o njima najviše znamo. Kako piše Beck, deset sekundi trajao je razorni potres u Zagrebu 1880., kako je zabilježio August Šenoa, uočivši da se svjetiljka njihala u smjeru istok-zapad. Također je nabrojao da je u osam dana bilo ukupno 27 potresa; zanimljiva je i njegova opaska da su Zagrepčani bili omamljeni, blijedi, napetih živaca i u vrućici, da ih je, ukratko, zahvatio delirij.

Petar Kanavelić ovako je opisao potres u Dubrovniku 1667. godine: »Iako blago moje milo, crkve, dvori, kuće, zgrade u pepeo se obratio i već mi ga nije sade.« Jaketa Palmotić Dionorić opisao je rasap apokaliptičnim stihovima: »A u gustom crnu oblaku mnogo dana gladovasmo, bojasmo se i strašismo, smrt prid očim sveđ gledasmo, sve što imasmo izgubismo: grad, rođake, blago i zlato, i svu slavu našijeh dika, i s tijem biće još bogato, ke među nam bješe od vika, ter smo sada svi ostali lačni, goli i ubozi, i na ništa tako pali da od glada ginu mnozi.«

»Zvuči kao lamentacija starozavjetnog proroka Jeremije, i to ne slučajno: potres priziva apokalipsu. Starozavjetni prorok Amos u 8. stoljeću pr. Kr. navodi da piše dvije godine nakon potresa, i doista na više mjesta spominje urušene kuće, povezujući te grozote s Danom Gospodina, njegovim gnjevnim ukazanjem; Bog se, uostalom, na Sinaju objavio sa zemljotresom, a pucanje zemlje i otvaranje rasjeda – uočeno i u Dubrovniku – opisano je u biblijskoj Knjizi brojeva. I Evanđelja završavaju potresom koji je popratio Kristovu smrt, čime je otvoreno novo poglavlje spasenja. Kada Dante počne silaziti u Sedmi krug, gdje Minotaur čuva nasilnike, naiđe na dojmljiv odron, koji ga podsjeti na neku sličnu kamenu lavinu na rijeci Adige. Vergilije ga je uputio da je taj infernalni odron nastao upravo od spomenutoga novozavjetnog potresa…«, napisao je u svojoj kolumni Boris Beck.