KRK  Devedesetak stanovnika Siska, Petrinje i mjesta iz njihove okolice svoje privremene, ali sigurne i tople domove ovih je dana pronašlo u Krku, točnije u kampu Ježevac. Nakon što su odmah po snažnom zemljotresu mnogi dobri i plemeniti ljudi iz svih dijelova naše zemlje vrata svojih domova otvorili mnogima koji su u samo jednom trenu ostali bez svega, slično su postupili i neki hotelijeri. U okvirima vlastitih mogućnosti u nemalom su broju slučajeva žiteljima potresom najpogođenijih mjesta i oni stavili na raspolaganje svoje kapacitete. Spomenuti Valamarov petozvjezdani kamp, zapravo jedini takav na Krku danas otvoreni resort, u svojim je mobilnim kućicama tako dosad ugostio članove više desetaka obitelji iz svih dijelova Sisačko-moslavačke županije, pa tako i tridesetak obitelji koje i ovih dana ondje čekaju »bolje dane« u vidu smirivanja Zemlje i mogućnosti vraćanja u svoje domove. Onaj koji je za našeg obilaska tog krčkog kampa na sebe preuzeo ulogu glasnogovornika tamo ugošćenih privremenih stanovnika grada i otoka Krka, bio je 51-godišnji Vladimir Kotenko iz Siska, djelatnik telekomunikacijske kompanije, koji se sa suprugom i dvoje malene djece u Ježevcu smjestio nakon višekratnih seljenja, najprije po okolici Siska, a potom i Istri.

Djeca još u strahu

– A što drugo reći nego da svi mi koji smo se ovdje smjestili do neba zahvaljujemo i ovoj tvrtki i svim dobrim ljudima koji su se uistinu potrudili pomoći i olakšati nam situaciju u kojoj smo se našli. Iako grad Krk relativno dobro poznajem s obzirom na to da smo ga znali prijašnjih godina posjećivati u ljetnoj sezoni, u ovom kampu još nikad nisam imao priliku biti. Način na koji sam sad upoznao ovdašnje turističke djelatnike, kao i građane ovog otočnog grada, i mene i moju obitelj nedvojbeno će s Krkom i Krčanima povezivati na jednoj sasvim drugoj, »posebnoj« razini jer će za moju obitelj, a vjerujem i mnoge moje privremene susjede iz ovog kompleksa, ovo zauvijek biti i ostati grad kojeg ćemo se sjećati kao mjesta u kojem smo, nakon šoka i traume koju smo prošli, pronašli mir ili barem priliku pribrati se i postaviti na noge. Iako je i danas šok, posebno kod djece, još uvijek prisutan, zahvaljujući osjećaju sigurnosti i dobrodošlice koje smo ovdje osjetili, stvari nedvojbeno idu nabolje te se sad, već polako ipak pribrani, okrećemo planiranju svega onoga povezanog s povratkom našem domu, govori Siščanin.

Otkrivši nam da je obiteljska kuća u kojoj su do »kobnog dana« živjeli u potresu oštećena, Kotenko dodaje i da se, s obzirom na to da će prema njegovoj i procjeni ondje angažiranih statičara, kuću ipak biti moguće sanirati, zapravo osjeća sretnim.
– Naša je kuća ipak prošla znatno bolje od domova mnogih naših sugrađana koji su doslovce ostali bez svega pa se, nakon što smo se sad ovdje »presložili« i smirili, naša pozornost sad ipak polako okreće onomu što nas čeka, a to je sanacija šteta, obnova kuće i povratak našem domu.

Planiranje povratka

Siščanin dodaje i da je, znatno lošije od njegove, u potresu prošla kuća njegova tasta i punice.
– Oni su se sada privremeno sklonili u jednoj skromnoj, negrijanoj vikendici u jednom selu pored Siska, istoj onoj u kojoj smo i mi proveli prvu noć nakon potresa. Potom smo se preselili u Umag kod naših kumova kojima smo se, s obzirom na to da su osim nas kod sebe morali zbrinuti još dvije obitelji svojih rođaka, brzo zahvalili na gostoprimstvu, odmah nakon što sam doznao za mogućnost smještaja u Krku, kod hotelijera koji su nas ugostili na način na kojem ću im zauvijek biti beskrajno zahvalan. Kad smo došli ovdje, nismo baš ništa očekivali, a ono što smo dobili bilo je uistinu »vrh« u svakom smislu, kaže naš sugovornik.
– Dokad ćemo ovdje biti, danas mi je teško reći. Ja cijelo vrijeme radim, nasreću imam mogućnost posao odrađivati online, tako da moj poslovni život i dalje teče. Djeci pak uskoro kreće škola i usitinu je mnogo toga ili u toku ili će se pokrenuti tako da mi u ovom trenu nije baš lako govoriti o budućnosti. Nadam se da ćemo, kad se u nas tlo napokon prestane tresti, uskoro barem supruga i ja moći krenuti put našega grada, a mališane ovdje na čuvanje ostaviti punici i tastu koji bi, bude li sve teklo kako se nadamo, o klincima trebali brinuti dok mi u nekoliko dana u kući ne odradimo ono što se odraditi mora prije povratka u naš dom. Mi ćemo se svojoj kući nedbvojbeno vratiti, nadam se uskoro, a kako će brzo teći povratak naših susjeda i prijatelja – drugo je pitanje. Optimist sam, vjerujem da ćemo u godinu ili dvije izgraditi naše gradove i vratiti se u kakvu-takvu normalu koju je čim prije potrebno dostići kako se ljudi, posebice oni mlađi, s djecom, ne bi trajno raselili, zaključio je naš sugovornik.