U brojnoj težačkoj obitelji Franje i Ike Matijević u selu Grab na Velebitu pored Gračaca 10. siječnja 1878. godine rođen je sin Marijan, kasnije znan kao najjači čovjek na svijetu.

Sirotinjski život i lički krš nametali su svoja pravila pa je Marijan kao dječak s ocem radio najteže fizičke poslove. Već sa 12 godina isticao se svojom nadnaravnom snagom. Unatoč tome bio je blage naravi, uvijek spreman pomoći drugima. Upravo ova odlika će ga, uz snagu, postaviti na tron „Samsona meka srca“. Često je govorio da se rodio ondje “di rđa sja i junaci niču”.

Pobijedio sve protivnike

Prvi posao Marijan je dobio u Berlinu sa 19 godina. U jednim berlinskim novinama pročitao je da u cirkusu nastupa poznati svjetski prvak u teškoj atletici koji na dvoboj u hrvanju izaziva suparnike. Tko ga pobijedi dobit će nagradu od 500 zlatnih maraka, što je onda bilo malo bogatstvo. Meč je trajao tek toliko da Marijan zgrabi protivnika teškog oko 150 kg, digne ga uvis i baci na pod! Osim zlatnika dobio je stalni posao u cirkusu gdje bio vrlo kratko jer se odlučio živjeti od svoje snage. Cijeloga života na plakatima je ispod njegove slike uvijek na hrvatskom jeziku pisalo „Junak iz Like“.

U karijeri Marijan je u hrvanju pobjedio sve protivnike. Snagu je demonstrirao lomeći konjske potkove kao kolačiče, savijajući čelične cijevi, vukući brodove, u zubima je nosio stolove na kojima je sjedio čovjek… Posebno težak poraz nanio je Primu Carneri, svjetskom prvaku u boksu iz Italije koji je također zarađivao raznim egzibicijskim nastupima. Tog diva visokog preko dva metra i teškog 120 kilograma Matijević je s lakoćom podigao i bacio preko konopaca u gledalište.

Titulu svjetskog prvaka u hrvanju Marijan osvojio u Turskoj i stekao odličje koje mu je predao posljednji car Abdul Hamid II.  Ovaj „Lički Herkul“ posebnu je slavu stekao na sjevernoameričkom kontinentu gdje su Marijanovu demonstraciju snage snimile su i prve filmske kamere kada je u New Yorku u luci rukama vukao dva trgovačka broda povezana konopom ili ona zgoda kada je golim rukama držao zrakoplov pri polijetanju. Na njega su stavljali 600 kilograma težak kamen pa bi ga nosio naokolo.

Marijan Matijević u Rijeci

Godine 1907. godine u Rijeci je održan Sveškolski slet. Protivnici su mu bili poznati talijanski hrvači, njih šestorica. Nakon što ih je Marijan sve redom s lakoćom pobijedio, na izlasku iz dvorane podmuklo ga je napao veći broj Talijana. U tom okršaju Matijević je zadobio nekoliko uboda nožem i lom desne ruke. Prevezen je u bolnicu u Budimpešti te se oporavljao nekoliko mjeseci. Novi list u kojem je urednik bio Frano Supilo, donio je tada o ovom incidentu vrlo opširno izvješće. Marijan se 1914. godine oženio  Židovkom Irenom Kohn s kojom je imao čak jedanaestero djece. Otišao je na turneju po SAD-u pa onda u Kinu. Cijeli svijet je bio njegova pozornica. Posvuda je pobjeđiva sve protivnike i demonstrirao nadljudsku snagu. Upravo je ta snaga bila zagonetka mnogima. Liječnici u SAD-u su uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da Matijevićeve mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo. Uz sve to Marijan je bio i prvak u jelu jer je za ručak moga pojesti cijelo pečeno janje. Osim snage, najveća vrlina Ličkog Samsona bio je humanitarni rad.

Najveći dio svoje stečevine slao je Crvenom križu u Hrvatsku, bolnicama, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu treba za goli život. Tako je darivao sva odlikovanja, zlatnike, sav papirni novac, sve nagrade. Sve to je prodao kao lomljeno zlato. Nakon uspješne karijere skrasio se s obitelji u Županji. Kada je nedostajalo novca za elektrifikaciju grada, Matijević je donirao za struju, iako je onako skroman imao u svojem domu petrolejku do kraja života. Prigodom njegovog zadnjeg javnog nastupa u jednoj hali, oznojen je dobio jaku upala pluća od koje je umro 21. prosinca 1951. u Zagrebu u 74. godini života. Ne treba niti naglašavati da mu je zadnji nastup bio humanitarnog karaktera. Pokopan je na mjesnom groblju u Županji.

Kada su ga jedne zgode najavili kao Austrijanca, Marijan je ispravio voditelja nastupa.
-Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci …. Di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i di zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao!

Teslin zemljak i prijatelj

Kada je njegovu prijatelju i zemljaku Nikoli Tesli izgorio laboratorij, Matijević je diljem SAD-a priredio mnoge egzibicione nastupe. Tako je u New Yorku 12. travnja 1927. godine na prijemu u čast Nikole Tesle i Mihajla Pupina donirao novac od cijele turneje koje je organizirao za Teslu i njegove izume, kako bi njegov prijatelj nastavio s istraživačkim radom. Tesla mu to nikada nije zaboravio. Kada su mu u kuću u Županji 1941. godine ušle ustaše kako bi mu uhitile suprugu Irenu, Matijevića je rekao da onda odvedu ili odmah ubiju i njega s obitelji. Budući da je bio uvažavan kao izuzetna osoba i da nisu postojale lisice koje bi zadržale, ustaše su odustale od nauma.

Uz Nikolu Teslu Marijan Matijević čini tandem najpoznatijih Ličana u svijetu. Osim snage, Matijević je ostao zapisan kao najveći humanitarac svojega vremena. Iako je u prvoj polovici prošlog stoljeća obišao cijeli svijet i pobijeđivao najpoznatije borce, a svojom snagom činio čuda, Marijan Matijević je s vremenom pao u zaborav. Mnogi mladi niti ne znaju tko je on bio, a tek se spominje u narodnoj pjesmi „Junak iz Like“. Nakon jedne humanitarne priredbe održane u Zagrebu u prosincu 1951. već vremešni Marijan dobio je upalu pluća. Umro je 21. prosinca i sahranjen je u Županji.