Thomas Piketty / Foto: Darko JELINEK
Oporezivali bi se profiti najvećih tvrtki s prihodima većim od 200 tisuća eura godišnje, visoka primanja, najveći vlasnici s imovinom većom od milijun eura i emisije ugljičnog dioksida s najmanjom cijenom od 30 eura po toni
Na koju god stranu Europe pogledali, vidimo probleme. Europom se širi val nezadovoljstva, kako u Italiji, kojom su odnedavno potpuno zavladali populisti, zatim u Francuskoj, koju potresaju prosvjedi Žutih prsluka, zatim do Velike Britanije, koja je pak zbog Brexita na rubu potpunog kaosa, ali i Njemačke, koja je do jučer simbolizirala uspjeh i stabilnost, a koja je također suočena s usponom populističkih i protueuropskih snaga.
Tradicionalna europska politika i stranke europskog mainstreama panično upozoravaju na opasnost uspona nacional-populista diljem Europe, osobito uoči svibanjskih europskih izbora za Europski parlament, koji zato nikad nisu bili važniji. Tradicionalna politika, međutim, ne nudi odgovore za probleme koji su populizam izazvali ni rješenja za sve veće nezadovoljstvo ljudi.
Europa se istodobno nalazi i u nikad složenijoj geopolitičkoj situaciji. Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću prije dvije godine Europa je izgubila najvažnijeg saveznika i pokrovitelja poslijeratnog pomirenja i ujedinjenja Europe. Trumpova politika potkopavanja globalnog poretka i multilateralnih institucija, koja tradicionalne saveznike pretvara u protivnike i konkurente, a tradicionalne neprijatelje u prijatelje, u Europi vidi isključivo konkurenta i neprijatelja, a usto i aktivno radi na njezinom raspadu.
Na drugoj strani Europa je u sukobu s Rusijom, koja također priželjkuje raspad Unije, a s podozrenjem i sumnjičavošću prati gospodarski uspon Kine, koja gaji globalne ambicije i želi ispuniti prostor ispražnjen američkim povlačenjem, a njezin ekonomsko-politički model nije demokratski ni liberalan, i kao takav nije kompatibilan s europskim.
Nacionalistički demoni
No sama Europa sa svojim nacionalističkim demonima ipak je samoj sebi najveća opasnost. Europska unija nije pronašla odgovor na rastući desničarski populizam, koji se hrani urušavanjem europske socijalne države i socijalnim deficitom, a koji su rezultat neoliberalnih reformi koje su europske zemlje nesmiljeno provodile u vrijeme ekonomske i dužničke krize. Iako se Europa izvukla iz velike financijske krize i već nekoliko godina bilježi stabilne stope rasta, velika većina građana to u svojim lisnicama ne osjeća. Raskorak između urbanih središta i provincije i dalje se povećava, kao i između kapitala i onih koji žive od svog rada.
Problem nije samo u krizi, nego u neoliberalnom ekonomskom modelu. Tradicionalna europska politika ne nudi odgovor na te probleme i zato u taj prostor ulaze nove populističke i nacionalističke snage, koje pokušavaju politički profitirati na nezadovoljstvu ljudi i bijesu što se širi Europom.
Zato je važan Manifest za demokratizaciju Europe što ga je ovih dana europskim političarima, ali i svim Europljanima, ponudilo sedmero stručnjaka i stručnjakinja na čelu s poznatim francuskim ekonomistom Thomasom Pikettyjem, profesorom na Pariškoj školi ekonomije. U tom kratkom i razumljivom programatskom tekstu Piketty i njegovi suradnici nude svoja rješenja i svoje recepte za probleme rastuće ekonomske nejednakosti, i to unutar europskih zemalja, a ne između njih, kao i očuvanja demokratskog karaktera europskog projekta, kako bi se suzbio populistički val, a Europa i europski projekt ponovno približili Europljanima.
Manifest donosi niz posve konkretnih rješenja, koja su daleko od bilo kakve akademske rasprave, za ključne probleme današnje Europe: demokratizaciju europskih institucija i politika, i to u smjeru veće fiskalne i socijalne pravde, s obzirom na to da je postojeći europski model ne samo »netransparentan i neodgovoran«, nego je isključivo usmjeren na zadovoljavanje financijskih i proračunskih ciljeva, a zanemaruje probleme, strahove i rastuću nesigurnost kod običnih ljudi.
Kapital 21. stoljeća
Piketty, koji je u svom monumentalnom »Kapitalu 21. stoljeća« kao rješenje za ublažavanje neopravdanih nejednakosti ponudio progresivno oporezivanje, u uvodu Manifesta konstatira kako se Europa pokazala nesposobnom odgovoriti na brojne izazove s kojima je suočena, od rastuće socijalne nejednakosti diljem Europe, ubrzanog rasta globalnog zagrijavanja, problema porezne evazije, priljeva izbjeglica do strukturnog manjka investicija u javnom sektoru, osobito u sektoru visokog obrazovanja i istraživanja…
Autori Manifesta, predstavljajući se kao Europljani različitog porijekla i iz različitih zemalja, zato nude svoja rješenja, za koja odmah kažu da nisu savršena, ali je njihova prednost što uopće postoje. Za rješenja što ih predlažu kažu da su utemeljena na jednostavnom uvjerenju da Europa mora izgraditi autentičan model kako bi osigurala pravičan i stabilan društveni razvoj svojim građanima, ne samo dobitnicima globalizacije, nego i radnicima i srednjoj klasi, koji se sada osjećaju poraženima.
»Europa može obnoviti solidarnost sa svojim građanima samo ako pruži konkretan dokaz da je sposobna uspostaviti suradnju među Europljanima, a da one koji uživaju korist od globalizacije navede da pridonesu financiranju dobara u javnom sektoru čiji je nedostatak u Europi danas ogroman.
– Uvela bi se četiri nova »poreza solidarnosti«, kojima bi se financiralo smanjenje nejednakosti: porez na visoka primanja, porez na imovinu, porez na emisije ugljičnog dioksida, kao i usklađeni porez na korporativni profit. Velike kompanije plaćale bi više od malih i srednjih, a bogati više od siromašnih.
Proračun za demokratizaciju
Velike kompanije trebaju pridonijeti više od malih i srednjih, a najbogatiji porezni obveznici trebaju platiti više od siromašnih, što danas nije slučaj«, predlaže se u Manifestu.
Stoga se predlaže usvajanje »ugovora za demokratizaciju« i »proračuna za demokratizaciju«, o kojima bi se raspravljalo i glasalo u »suverenoj europskoj skupštini«. To bi, smatraju Piketty i njegovi suradnici, konačno omogućilo Europi stvaranje nove javne institucije koja bi bila u stanju rješavati krize i koja bi omogućila stvaranje ekonomije temeljene na solidarnosti, čime bi obećanje iz Rimskog ugovora o »harmonizaciji životnih i radnih uvjeta« napokon, i to nakon šest desetljeća, dobilo smisao.
Proračun za demokratizaciju bio bi financiran iz četiri nova glavna europska poreza, koji bi se temeljili na solidarnosti. Oporezivali bi se profiti najvećih tvrtki s prihodima od preko 200 tisuća eura godišnje, zatim visoka primanja, pa najveći vlasnici s imovinom višom od milijun eura, a naposljetku i emisije ugljičnog dioksida s minimalnom cijenom od 30 eura po toni.
Piketty predlaže povećanje europskog proračuna na četiri posto europskog BDP-a, što je značajan porast s obzirom na to da sadašnji proračun EU iznosi samo jedan posto europskog BDP-a. Proračun od četiri posto omogućio bi financiranje istraživanja i europskih sveučilišta i pokretanje novog ambicioznog investicijskog ciklusa te prihvat i integraciju migranata, kao i smanjenje regresivnog oporezivanja koje opterećuje plaće i potrošnju.
Međutim, napominju autori Manifesta, nije riječ o stvaranju »transferne Unije« i uzimanju »dobrim« zemljama i davanju »lošima«, nego o investiranju u budućnost Europljana i smanjenju nejednakosti unutar različitih zemalja, bez privilegiranih zemalja.
Nova europska skupština, koja bi morala odlučiti i o novim porezima i proračunu, može se uspostaviti bez izmjena postojećih ugovora, što je osobito važno ako imamo na umu kompliciran i dugotrajan postupak izmjene europskog ugovora. Piketty i njegovi suradnici predlažu da 80 posto članova nove skupštine čine zastupnici nacionalnih parlamenata zemalja članica, a preostalih 20 posto zastupnici aktualnog saziva Europskog parlamenta, iako su moguće i korekcije tog omjera.
Zastupnici nacionalnih parlamenata daju europskoj skupštini legitimitet čime se omogućuje posredno sudjelovanje svih europskih građana u sklapanju novog europskog socijalnog i fiskalnog pakta, jer bi u protivnom sukob demokratskog legitimiteta između nacionalnih i europskih izbora mogao ozbiljno naškoditi cijelom projektu.
Osim Pikettyja, u pripremi teksta Manifesta sudjelovalo je još šestero autora: ekonomisti Emmanuel Bouju i Anne-Laure Delatte, ekonomist i potpredsjednik Laboratorija za nejednakost u svijetu Lucas Chancel, pravnica Stéphanie Hennette, politolozi Guillaume Sacriste i Antoine Vauchez, a potpisali su ga i mnogi drugi.
Socijalno i pravedno
Pri odlučivanju o projektu europska bi skupština morala surađivati s postojećim europskim institucijama, ali bi zadnju riječ imala skupština. Autori Manifesta time zapravo predlažu promjenu modela odlučivanja u Europi, smatrajući da bez promjene modela neće biti moguća ni nova politika, koja bi napustila neoliberalizam i uslišila zahtjeve deprivilegiranih. Zato upravo u takvoj skupštini vide prostor za razvoj transnacionalnog europskog političkog prostora, čime bi se Europa napokon izvukla iz zatvorenog kruga međuvladinih pregovora, a upravo se tome europski nacionalisti i populisti najviše odupiru.
Projekt se zato može primijeniti na cijelu Uniju, ali ga, u slučaju otpora, može provesti i manja skupina članica. Nijedna zemlja ne može spriječiti drugu u primjeni ovih prijedloga. Autori smatraju da bi najbolje bilo kada bi ga odmah na početku usvojile četiri najveće zemlje eurozone, koje zajedno imaju više od 70 posto BDP-a i stanovništva eurozone.
Cilj je prevladavanje socijalnih nejednakosti na razini Unije i stvaranje autentičnog političkog modela za socijalni, pravičan i održiv razvoj Europe: »Dosad su korist od europskih integracija imali prije svega najmoćniji i najmobilniji ekonomski i financijski akteri: najveće multinacionalne kompanije, domaćinstva s visokim primanjima i velikom imovinom. Europa će ponovno uspostaviti veze sa svojim građanima samo ako pokaže da je kadra uspostaviti europsku solidarnost, u kojoj će glavni dobitnici globalizacije pravično pridonijeti financiranju javnih dobara koja su Europi neophodna«.
U postojećem europskom modelu to je nemoguće. Zato treba promijeniti model, smatraju autori Manifesta, pozivajući Europljane da već danas preuzmu svoju odgovornost i sudjeluju u raspravi o budućnosti Europe. Jer sutra će možda biti prekasno.
