ZAGREB – U desetom sazivu Sabora, konstituiranom 22. srpnja, dosta je zastupnika kojima je ovo prvi mandat i od njih je nekoliko već skrenulo pažnju na sebe. Ali, jedino se za Karolinu Vidović Krišto, izabranu na listi Domovinskog pokreta, može reći da spada u četvero zastupnika koji su dosad obilježili rad parlamenta. Ostala trojica najupečatljivijih, svaki na svoj način, s duljim su stažem, riječ je o Gordanu Jandrokoviću, Branku Bačiću i Miri Bulju.

Od 1990., nitko prije Jandrokovića nije bio predsjednik Sabora u dva saziva, pa bi i sama ta činjenica bila dovoljna da ga se izdvoji među zastupnicima. Zaista ozbiljno postignuće za čovjeka koji je 2016. već razmišljao o povlačenju iz politike, budući da je razmjerno slabo kotirao u HDZ-u dok ga je vodio Tomislav Karamarko.

S dolaskom Andreja Plenkovića, odlučio je ostati u političkim vodama i sada mu je ovo zapravo najuspješniji dio karijere. Bio je Jandroković ranije i potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, što su dužnosti neusporedivo važnije nego ona predsjednika Sabora, ali potonja se u Hrvatskoj, premda je isključivo protokolarno-ceremonijalnog karaktera, možda u skladu s krilaticom da je iznad Sabora samo Bog, smatra jako bitnom.

Nije Jandrokoviću odmah, nakon izborne pobjede HDZ-a 2016., pripalo mjesto predsjednika Sabora, dobio ga je tada koalicijski partner Božo Petrov. Ali, politički je Jandroković profitirao od razlaza HDZ-a s Mostom, početkom svibnja 2017., kada je 76. glas generala Željka Glasnovića presudio da on preuzme dužnost predsjednika Sabora. Poslije nedavnih parlamentarnih izbora, nije se u HDZ-u niti razmišljalo da ga netko zamijeni, tako da je Jandroković nastavio brinuti o funkcioniranju Sabora u okolnostima epidemije, što je prilično odgovorna zadaća. Jandroković, što je prirodno, primarno skrbi o tome da u Saboru budu zadovoljeni interesi Plenkovićeve vlade i HDZ-a.

No, pokazuje i određenu želju za slanje poruke o vlastitoj političkoj širini, što će mu dobro doći ako zaista istakne kandidaturu na idućim predsjedničkim izborima, o čemu kruže glasine. Jandroković konzekventno primjenjuje Poslovnik, kojim su ograničene mogućnosti zastupnika za raspravu, ali čini to ponekad s dozom humora, kako bi malo relaksirao napetu situaciju.

Bulj najaktivniji

Pritom mu ponajviše problema pravi Miro Bulj iz Kluba zastupnika Mosta, koji je i dalje najaktivniji u Saboru i uvjeren da u svakom trenutku mora reći što mu je na pameti. Bulj podsjeća na nekadašnjeg zastupnika Damira Kajina, koji je također govorio o gotovo svim temama. Rijetke su bile točke dnevnog reda o kojima Kajin nije imao ništa za reći, a činio je to iz perspektive čovjeka iz naroda, što je i Buljev zaštitni znak. Kajin je izgubio vjerodostojnost nakon što se, u strahu da će ostati bez izdašne zastupničke mirovine, umirovio na nekoliko dana, ali Bulj djeluje kao netko tko ne može napraviti tako fatalnu političku pogrešku.

Stoga bi on, s parolom da su mu na umu jedino interesi Dalmatinske zagore, još dosta puta mogao biti izabran u Sabor. Makar zna Bulj biti naporan. Nije Plenković u krivu kad tvrdi da se parlamentarna oporba nema razloga žaliti zbog toga što se o pojedinim njezinim inicijativama raspravlja tek kasno navečer, jer se prethodno iscrpljuju na temama koje i nisu naročito važne. Bulj je upravo takav, skoro da nema zakonskog prijedloga, a da on ne pronađe u njemu neku osnovu za govor o korupciji, kriminalu i namjernom uništavanju Hrvatske i Dalmatinske zagore.

Kako su zastupnicima limitirane replike, Bulj neprestano poseže za institutom povrede Poslovnika, svjestan da će mu Jandroković ili drugi predsjedatelj dodijeliti opomenu jer se radi o nedopuštenoj replici. Zato Bulj prednjači i po broju opomena, što njemu uopće ne smeta. Uostalom, prošli tjedan je za naš list izjavio da je zaključio da se premalo javlja u Saboru i da će ubuduće, zbog gomile problema s kojima je suočena Hrvatska, morati više. Ne treba sumnjati da će Bulj nastaviti dominirati u statistikama kojima se mjeri aktivnost zastupnika.

Pri vrhu je u svim kategorijama i Branko Bačić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, ali ne čini ga to posebnim. Bačić je, u nedostatku drugih politički jačih HDZ-ovaca u Saboru, u potpunosti preuzeo na sebe artikulaciju stranačke politike. Jer, Jandroković, takva mu je pozicija, to ipak ne može na dnevnoj bazi. Vjerojatno se na prste jedne ruke mogu nabrojiti dani kada Bačić, od ožujka ojačan i dužnošću potpredsjednika HDZ-a, nije stao pred televizijske kamere i mikrofone.

Možda bi nekad on tu svoju obvezu rado preskočio. Sigurno ni Bačiću, premda se već navikao, nije drago kada u kratkom vremenskom razdoblju mora braniti i sasvim oprečne političke stavove HDZ-a. No, nema Bačić izbora. Očekivalo bi se da politički tajnik HDZ-a Ante Sanader puno češće javno istupa, ali on u tome nije baš vješt. Nakon što je Sanader napao u sabornici SDP-ovca Domagoja Hajdukovića zato što ga je njegov partner istukao, sljedeći je dan novinare uvjeravo da on niti ne zna tko je u tom fizičkom sukobu izvukao deblji kraj. Bačić nije sklon ovakvim verbalnim gafovima.

Ljubimica desnice

On će mrtav hladan odbijati zahtjev Mosta za proglašanje gospodarskog pojasa na Jadranu, tvrdeći da Hrvatska time ne bi ništa dobila, i za koji mjesec hvaliti Vladu da je, odlukom o gospodarskom pojasu, postigla veliki diplomatski uspjeh. Ali, Bačić nije politički nekorektan. Da, on će provocirati opoziciju da njihove priče o korupciji u Hrvatskoj ništa ne predstavljaju biračima HDZ-a, koji su opet podržali svoju stranku. Možda, kako mu zamjerio predsjednik SDP-a Peđa Grbin, vrijeđa ljudsku inteligenciju, ali Bačić neće nikoga omalovažavati zbog njegove nacionalne pripadnosti ili seksualne orijentacije. Bačić nije nikakav svjetonazorski desničar, pa ni njemu nije karijera cvjetala u Karamarkovom mandatu.
Za razliku od Bačića, Karolina Vidović Krišto neosporno jest konzervativka. Javnost ju je zamijetila po aktivizmu kad su u pitanju bile izrazito ideološke teme.

Primjerice, prije sedam godina vodila je tribine Amerikanke Judith Reisman, poznate protivnice liberalnog seksualnog odgoja u školama. Međutim, ulaskom u Sabor, Karolini Vidović Krišto kao da su se promijenili prioriteti. Doduše, opstruirala je Jandrokovićev nalog zastupnicima da nose masku s tipičnom desničarskom argumentacijom zagovornika teorije da Covid-19 nije prijetnja. Ali, daleko najviše vremena ona troši na teme kao što su borba protiv korupcije i loše stanje hrvatskog pravosuđa. U svojim je kritikama Karolina Vidović Krišto razorna, bilo da se bavi Plenkovićevim ministrima ili predsjednicima Ustavnog i Vrhovnog suda. I tim se svojim saborskim nastupima prometnula u ljubimicu desnice, a da joj u fokus nisu Domovinski rat ili Srbi, iako se zalaže za ukidanje zastupnika nacionalnih manjina.

Politički je novitet da netko desničarskoj publici postane omiljen govorom o društvenoj opasnosti korupcije i vrijednostima pravne države. Čini se da su u Domovinskom pokretu iznenađeni koliko je Karolina Vidović Krišto, koja i nije članica stranke Miroslava Škore, stekla simpatizera i da im to nije svima po volji. Može se to iščitati iz toga što je u posljednje vrijeme ne promoviraju na Facebook profilu Domovinskog pokreta, na kojem, inače, redovito bilježe aktivnosti svojih zastupnika.

No, tko će joj išta izravno prigovoriti s obzirom da je Karolina Vidović Krišto trenutačno možda popularnija i od Škore.

Da smo odlučili izdvojiti petero zastupnika, ta peta bi sigurno bila Sandra Benčić iz Možemo, koja je donekle čak slična zastupnici Domovinskog pokreta. Sandra Benčić je uvjerena ljevičarka, ali od kada se nalazi u Saboru uglavnom je koncentrirana na korupciju i pravosudni sustav. Kompetentna je i srčana i zasad ostavlja bolji dojam od predsjednika Možemo Tomislava Tomaševića.