RIJEKA  U Galeriji Principij otvorena je izložba “Putovanje vlastitom dušom” riječkih fotografa Tanje Frančišković i Borisa Tomana. Kako ovim povodom ističe Borislav Božić, jedna od strateških zadaća Fotokluba Rijeka je i da prati stanje riječke fotografske scene te da izdvaja i promovira ono što je na toj sceni vrijedno i afirmativno.

– U tom duhu i iz tih razloga odabrao sam dvoje autora, dvoje vrsnih riječkih intelektualca, koji su svaki u svojoj struci ostvarili zavidne karijere i time pridonijeli napretku i razvoju vlastite struke, a s obzirom na to da su svoj radni vijek aktivno odradili u Rijeci i riječkim institucijama, također su značajno doprinijeli i afirmaciji i razvoju ovoga grada. Govorim o prof. dr. sc. Tanji Frančišković, uvaženoj psihijatrici i psihoterapeutkinji, i Borisu Tomanu, povjesničaru umjetnosti i cijenjenom kustosu. I jedno i drugo su se, po naravi svoje struke, bavili ili se još uvijek bave ljudskom dušom. U psihijatriji je to izravnije i direktnije nego kod povijesti umjetnosti, to jest kustoskom poslu.

Rad Borisa Tomana

Drugačiji pristup fotografiji

Ako se psihijatrija, odnosno Tanja bavi svim mogućim zapretenostima ljudske duše, pokušava otkriti koje je to fino pletivo od kojeg je duša satkana i pomaže joj da bez zapreka i dalje tka svoj vlastiti život, tako se i Boris isto bavio i bavi ljudskom dušom, ali nešto zaobilaznije, indirektnije. Naime, proniknuti u određeni umjetnički stil, otkriti i objasniti umjetnički ili kreativni status pojedinca jest proces u kojem istražujete sve statuse određenog umjetnika. Ako je umjetničko djelo produkt svih autorovih potencijala, i umnih i emocionalnih, onda onaj osnovni agens, “začin”, dodatak tom umjetničkom djelu zbog kojega ga i zovemo umjetničkim, svakako dolazi iz duše, autorove duše, pa po ovoj analogiji objašnjavam da se naši autori bave istim područjem – svaki iz svoga pravca pokušava dokučiti taj prekrasni prostor ljudskoga bića.

Oboje su se ozbiljno posvetili fotografiji odlaskom u mirovinu, to jest nekoliko posljednjih godina. Njihov pristup fotografiji je drugačiji, posebniji jer u sebi sabire sveukupno profesionalno iskustvo bavljenja ljudima. Taj pozitivizam spoznaje drugoga prenesen je u čistoću i poetičnost svakoga snimljenog sadržaja i kadra. Ni jedno ni drugo ne bave se zanatskim, tehničkim aspektom fotoaparata i fotografije i to im nije prioritet.

Fotografija Tanje Frančišković

Autori digitalnog doba

Boris je to odlično objasnio u svom tekstu: “Ono što me privuklo fotografiji nije njezina tehnološko-medijska narav niti mogućnosti njezinih optičkih i nišanskih sprava i pomagala. U tom kontekstu sebe ne smatram fotografom u klasičnom smislu riječi. Moje poznavanje analognih i digitalnih fotoaparata više je nego skromno, da ne kažem oskudno i mizerno. U suštini, ja koristim fotoaparat kao što slikar koristi kist i boje.”

Dodajem da ovo vrijedi i za Tanju. Doista, i kod jednoga i kod drugoga snimljeni sadržaj i način kako je taj isti sadržaj strukturiran unutar kadra jest produkt njihovih najdubljih osjećaja i fino odnjegovanoga likovnog senzibiliteta. Svakako treba naglasiti i činjenicu da oni pripadaju autorima digitalnoga doba, koji razumiju prostor slike, fotografske slike i svoje mobitele ili fotoaparate su u potpunosti podredili vlastitom viđenju svijeta – osvrnuo se Božić.

Boris Toman rođen je 1951. u Rijeci. Godine 1977. diplomirao je povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor radio je u srednjim školama, a na Filozofskom fakultetu u Rijeci vodio je kolegij Umjetnost 19. i 20. stoljeća. Od 1986. do 1989. radio je kao kustos u Modernoj galeriji Rijeka. Od početka osamdesetih pa sve do danas aktivno sudjeluje u likovnim zbivanjima kao likovni kritičar.

Tanja Frančišković rođena je u Praputnjaku. Diplomski i poslijediplomski studij polazila je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Većinu radnog vijeka provela je na Medicinskom fakultetu i na Klinici za psihijatriju KBC-a Rijeka.