Izvor: Pinterest
Poznato je da su zatvorenici u koncentracijskim logorima došli do posljednje faze kada su izvadili skrivenu cigaretu kako bi pušili. Budući da su cigarete bile iznimno vrijedne i njima se moglo trgovati za hranu, osoba koja je pušila smatrala se da je zaista odustala. Njihova smrt obično bi uslijedila nakon nekoliko dana.
Može li se umrijeti od gubljenja volje za životom? Da – zaključuje to nova studija predvođena dr. Johnom Leachom sa Sveučilišta u Portsmouthu u Velikoj Britaniji, piše Big Think.
Prvo istraživanje ove vrste promatralo je fenomen “give-up-itis” – riječ koja se koristi za ono što je medicinski poznato kao “psihogena smrt”.
Istraživanje kaže da se “give-up-itis” može katalizirati traumom koja se čini neizbježnom, a smrt se pojavljuje kao racionalna i neizbježna stvar. Smrt se može dogoditi za samo tri dana nakon početnog povlačenja iz života.
Važno je napomenuti da ovo stanje nije isto što i samoubojstvo.
– Psihogena smrt je stvarna. To nije samoubojstvo, to nije povezano s depresijom, to je čin odustajanja od života i umire se obično u roku od nekoliko dana. To je vrlo stvarno stanje često povezano s teškim traumama, rekao je dr. Leach.
Liječnik smatra da bi odustajanje moglo biti uzrokovano promjenom u prednjeg cingularnom korteksu mozga, koji kontrolira motivaciju i ciljno ponašanje osobe.
– Teška trauma može izazvati nepravilnost u radu anteriornog cingularnog korteksa, objasnio je dr. Leach te dodao: Motivacija je ključna za suočavanje sa životom i ako to ne uspije, apatija je gotovo neizbježna.
Smrt ne mora biti neizbježna čak i ako postanete žrtva “odustajanja”. Različite intervencije, kao što je tjelesna aktivnost, mogu dati osobi osjećaj ponovnog izbora i kontrole i mogu prekinuti strašan ciklus oslobađanjem dopamina.
Dr. Leach je identificirao pet faza napredovanja psihološkog pada koje dovode do smrti:
1. Socijalno povlačenje – dolazi nakon psihološke traume. Ovo vrlo pasivno stanje obilježeno je povlačenjem iz socijalne interakcije, emocijama, ravnodušnosti i samo-apsorpcije. Ratni zarobljenici često su u ovom stanju odmah nakon što su zarobljeni.
2. Apatija – osoba u ovom stanju pokazuje ozbiljnu melankoliju i nedostatak energije, kao da više ne žele očuvati sebe. Prestaju ulagati napore čak i u brigu o osnovnoj higijeni.
3. Abulija – to je kada osoba ne samo da nema motivacije, već i nema gotovo nikakvog emocionalnog odgovora u smislu da ne želi ni govoriti. Stradalac postaje iznimno povučen u sebe i nema želju ili sposobnost da pomogne sebi ili drugima. Dr. Leach je opisao abuliju riječima: osoba kao da ima “prazan um ili svijest bez sadržaja”.
4. Psihička akinezija – ovo stanje se postiže kada je osoba svjesna, ali je u tako dubokoj apatiji da čak i ekstremna bol kao što je dobivanje udarca neće izazvati nikakav odgovor. Osoba u psihičkoj akineziji ne samo da se ne bi kupala, nego bi često samo ležala u vlastitom otpadu, dokazalo je istraživanje.
5. Psihogena smrt – ova završna faza uključuje potpuno odustajanje i dezintegraciju osobe. Dr.Leach je rekao da bi netko tko je došao u ovu fazu “mogao ležati u vlastitim izlučevinama i nikakva upozorenja, premlaćivanja ili molbe ih ne bi mogle navesti da žele živjeti.”
Poznato je da su zatvorenici u koncentracijskim logorima došli do posljednje faze kada su izvadili skrivenu cigaretu kako bi pušili.
Budući da su cigarete bile iznimno vrijedne i njima se moglo trgovati za hranu, osoba koja je pušila smatrala se da je zaista odustala. Njihova smrt obično bi uslijedila nakon nekoliko dana.