Iz zagrebačkog ateljea našeg akademskog kipara Hrvoja Dumančića izlaze zasigurno najljepše skulpture najplemenitije od svih životinja – konja. Oni su mu, kažu, vječna inspiracija, lajtmotiv, iako, kroz tijelo konja, Dumančić često provlači mnogo osobnih priča koje i nemaju veze s konjima.

Rođen je 1975. u Zagrebu, završio Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, potom diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu – smjer kiparstvo, da bi 2008. upisao specijalistički doktorski studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti.

Lijepo djetinjstvo

Neizostavno pitanje za svako umjetnika zasigurno je – je li u to, studentsko doba bilo mladenačkog bunta.

– Studentski dani i jesu dio otkrivanja sebe i okoline, a bunt je dio odrastanja. Ne smatram kako sam bio prebuntovan, no čovjek upoznaje sebe dok je živ. Netko već u mladim danima, netko u zrelim godinama, a netko možda nikada.

Kada sam upisao Akademiju bio sam posebno sretan, tada nije bilo lako upisati je jer se na odjel kiparstva primalo samo šest studenata, dok je interes bio velik, naglašava Dumančić.

Dodaje kako je na nj velik broj nastavnika ostavilo pečat, no posebno ističe svoje mentore sa doktorskog studija – profesoricu Veru Turković i profesora Miru Vucu.

– Imaju širinu znanja i promišljanja svoje generacije, kaže akademski kipar. Na Akademiji se radi prema planu i programu, kaže, no ideje su uvijek dobrodošle – što ne znači kako će biti i prihvaćene.

Put do ovoga što je danas nerijetko je bio zahtijevan i složen. No, poput mnogih, i za Dumančića je djetinjstvo još neistraženo i neiscrpno vrelo inspiracije.

– Mislim kako sam imao lijepo djetinjstvo, nerijetko iz njega crpim inspiraciju. Sjećam se kako sam prvog konja nacrtao još u vrtiću, ni ne sluteći da će me taj motiv pratiti do danas, kazuje Dumančić.

Ističe kako interes za umjetnost postoji još od tih, najranijih dana, iako je u jednoj fazi života mislio kako će biti veterinar.

– Mislim da se prvo trebaš roditi, a onda i razvijati kao umjetnik. Imao sam sreće i takav splet okolnosti da sam se usudio osluškivati sebe, da mi se sve poklopilo da sam tu gdje jesam.

Kiparske radionice

Velik dio svog talenta i truda Dumančić ulaže i u kiparske radionice, koje su, zbog trenutne situacije, u mirovanju. Međutim, kada sve ovo prođe, bit će potrebe za takovim sadržajem i kreativnim izražavanjem. Radionice Dumančić organizira samostalno, a na njima potiče ljude da se kreativno aktiviraju – i to ne samo u granicama Lijepe Naše, već i diljem Europe, svuda gdje za to postoji interes.

– Kiparske radionice mogu usporediti sa stvaranjem skulpture gdje ih radim kroz ruke polaznika. Za mene je posebno zadovoljstvo kada netko, tko je uvjeren da nije u stanju ništa napraviti, svojim rukama nakon dva sata izradi svoju skulpturu.

Na pitanje je li podučavanje ljudi prirodan put umjetnika ka akademskoj, prosvjetnoj karijeri, Dumančić odgovara kako nema prirodnog puta ni za što.

– Živimo u eklektičnom vremenu i prestao sam se opterećivati što bih trebao raditi bilo kao umjetnik, bilo kao čovjek. Treba raditi ono što te veseli i što misliš da ima smisla, biti spreman na kompromise i biti realan sa samim sobom, naglašava.

Izložbe su poseban doživljaj za umjetnika, ali i za publiku. Na pitanje koja mu je srcu najmilija, kipar odgovara kako svaka doista jest na svoj način, ali ipak, izdvojio bi tri – »Salon International de Saumur« iz Francuske 2002. godine, izložbu u Ruel Malmaisonu u Fransuskoj i »Zaboravljene emocije«.

– Za izložbu u Saumuru volim kazati da je bilo moje umjetničko rođenje – potvrda da postoji mjesto gdje sam pronašao svoje istomišljenike. Samostalna izložba u Ruel Malmaisonu je lijepa uspomena i na moje studijsko putovanje u Francuskoj i u sklopu tog putovanja sam organizirao izložbu.

Tada sam se, kao mladi umjetnik, iznenadio tretmanom te načinom na koji su me Francuzi primili. Organizacija izložbe bila je na profesionalnoj razini – od tehničke podrške, logistike, plakata koji su bili polijepljeni po čitavome gradu, sam nisam morao nositi niti jednu skulpturu pa sve do samog otvorenja na kojem su bila tri ministra francuske vlade.

Sjećam se kako sam im spomenuo da ja nisam takva faca u Hrvatskoj, dodaje Dumančić kroz smijeh. Ali, naposljetku, izložba »Zaboravljene emocije« ipak mu je najdraža.

Mala veselja

Nagrade, pored izložbi, jedan su od čimbenika svake akademske, umjetničke karijere. Dumančić ih posjeduje sijaset, no jednostavno odgovara: »Bio sam dugo u konjičkom sportu, a umjetnost, na sreću, nije sport, pa nagrade gode, ali nisu svrha bavljenja umjetnošću«.

U javnosti je prepoznat i kao osoba koja se veoma jednostavno, ali otmjeno, »kavalirski«, odijeva. I na to je, baš kao i na sva profana, neartistička pitanja, odgovor koncizan: »Odijelo ne čini čovjeka no može dosta reći o osobi«.

Pandemija COVID-19 uzburkala je gotovo svaki spektar naših života, pa tako i umjetnički. Našeg je sugovornika »ona« potaknula na kreativnost.

– Strah je od nepoznatog onaj koji paralizira, stvara naglu nelagodu no isto je tako okidač za nove početke i pokretanje samih sebe. S druge strane, biti kiparom u doba korone je biti kao bilo tko drugi.

Mislim kako smo svi u ovoj situaciji osvijestili prave životne vrijednosti, okrenuli se zdravijem i aktivnijem načinu života i okružili se ljudima čije nam prisustvo najviše paše. Možda smo naučili cijeniti mala životna veselja.

Inspiracija

Atelje, koji se nalazi u zagrebačkoj Žerjavićevoj ulici, bio je oštećen u potresu – baš poput i jednog dijela skulptura, no to je »iza nas«, kaže kipar za čija su djela zainteresirani i poznati i nepoznati i svih dobi.

– Drago mi je da postoje oni kojima se sviđa ono što radim i koji žele biti dio moje priče.

Moramo pitati – je li teže raditi manje ili veće skulpture konja na što odgovara: »Ako nemaš inspiracije, teško je napraviti i malu i veliku skulpturu, a kad ona dođe – zadovoljstvo je stvarati. Ipak, s većom skulpturom budi se i veća strast«.

Iako je ova godina bila prepuna nedaća, neki su, poput Dumančića, iz nje izvukli ono najbolje. Uskoro nam se bliži nova – a s njom i nove nedaće, pustolovine i veselja.

– Želja i snova ima još i doživljavam to kao svoje putovanje. Inspiraciju pronalazim u svemu što me okružuje i aktivira. Za sada je bitno da još uvijek volim ono što radim. Zanima me – kud će me to u budućnosti odvesti, zaključio je Hrvoje Dumančić.

Kratka biografija

Hrvoje Dumančić završio je Školu primijenjenih umjetnost i dizajna 1994. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, smjer kiparstvo 1998. godine. Upisao specijalistički doktorski studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2008.

Član Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1998. godine, a Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2004. godine. Član The Society of Equestrian Artists iz Londona od 2010. godine. Dobitnik prve nagrade za skulpturu »Aramis« na »Xe Salon International de Saumur« u Francuskoj 2002.

Studijski boravio u umjetničkoj kući »La Colombiere« u Saumuru 2003. godine (stipendija Francuskog instituta). U sklopu programa međunarodne kulturne suradnje, dva mjeseca boravio je u atelieru Cité Internationale des Arts u Parizu 2011.

Sudjelovao na međunarodnim izložbama »Salon d’Art Equestre« i »Salon du Cheval« u Parizu. Izlagao na skupnim izložbama »The Horse in Art« u Mall Galleries u Londonu i Arte Equinus 3 u SAD-u. Na trećem Svjetskom konjičkom festivalu organizirao je samostalnu izložbu skulptura u Samuel Tessedik Museumu u mađarskom Szarvasu.

Organizirao je samostalnu izložbu u galeriji »Chapelle St. Jean« u Saumuru 2009. godine, te samostalnu izložbu u Rueil Malmaisonu u medijateci »Jacques Baumel«. Izlagao na tridesetak skupnih i 15 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Osnovni motivi njegovih umjetničkih radova su konji. Svojim umjetničkim radom zalaže se za popularizaciju umjetnosti na temu konja.