Silvio Braica je ravnatelj Etnografskog muzeja u Splitu. To je njegovo prvo zanimanje i u tom poslu je iznimno uspješan. Drugo je potpuno drukčije – »znanstvenik« je koji istražuje i popularizira djelo velikog jazz glazbenika Johna Coltranea. O tome, u povodu objavljivanja albuma »Wes Meets Trane« (Croatia Records) s izvedbama Hrvatske klasične četvorke + 2, razgovaramo za Novi list.
»Coltrane je u mojem srcu zbog svoje netipične pojave i radi svoje tipične glazbe. Uvijek prepoznam da svira Coltrane ili da netko izvodi njegovu skladbu, čak i onu koja mi nije toliko poznata.

Njegovi kanoni su prepoznatljivi, bilo da svira hard bop, modalne varijacije ili totalno free. Čak je i njegova zadnja faza free sviranja različita od drugih – dok su mnogi bili »otkvačeni« zbog toga što je to bilo u modi, Coltrane je vrištao s ciljem, nekako je drukčije raspoređivao svoj slobodni izraz, kako se to danas kaže. On je pričao, govorio, vikao – kao da nam želi ispričati neku priču, a mi je nikako ne dokučujemo. I pri kraju karijere priznao je da je odsvirao sve što je trebao i mislio, pa je počeo stvarati glazbu samo s glasom. Volim sve što je stvorio jer smo postali bliski, ne pravim razliku između prve, druge ili zadnje njegove faze. Držim ga izuzetnim i jedinstvenim, ali mi je ujedno stvorio i problem – ostatak glazbenog svijeta mi postaje dosadan, predvidljiv, sladunjav.

Hodati s bogovima jazza

Ljubav prema njegovoj glazbi odredila je i ostatak glazbenika koje slušam. Ne postoji aspekt njegova života za koji bih rekao da mi nije uzbudljiv, ali zasigurno je to onaj glazbenik koji mi je u životu donio mnoge užitke i promišljanja. Tu bih naglasio dva kraja istoga pola: njegove kompozicije »Alabama« i »Equinox«. Jedna je obilježila ružni događaj u gradu Alabami kada je ubijeno četvero crne djece, a obojena je sjetom, tugom, skoro beznađem, dok je druga skladba jazz hit, kako u šezdesetima, tako i danas. Posebnost Johna Coltranea je njegov vidljivi razvoj: od sredine pedesetih do sredine šezdesetih, dakle kroz nešto više od desetak godina čovjek je prošao put koji inače prolaze generacije.

Ovaj je diktirao »trendove« i kada mu to nije bilo u korist – mnogi su ga napuštali jer nisu prihvaćali put kojim je kročio. Zbog toga se raspao i njegov klasični kvartet, bend koji bi svatko želio u svojoj blizini.
Što se tiče povijesne uloge koju mu danas priznaju, Coltrane sjedi ili bolje rečeno hoda s bogovima jazza. Možda nije stvorio najpopularniji jazz album, kao što je Milesov »Kind Of Blue«, ali je zasigurno snimio najznačajniji i najduhovniji jazz album – »A Love Supreme«. Problem je što su o njegovom »A Love Supreme« više pričali, a manje ga slušali.«

Braica, koji u svojoj kolekciji ima 259 Coltraneovih albuma, posvećen je popularizaciji njegova stvaralaštva na nekoliko načina. Prvi i za širu (svjetsku) publiku najvažniji je onaj na Facebook stranicama.

»Pokrenuo sam Facebook stranicu pod nazivom ‘Soultrane’, kaže. »Između ostalog, na njoj prikazujem albume Johna Coltranea, njih 259, a mnogi su relativno ili apsolutno nepoznati široj javnosti. Ljudi poznaju većinom one njegove glavne ili značajnije albume, dok ih je gomila nepoznatih. Dodana vrijednost je i to što je stranica ‘Soultrane’ dio grupe John Coltrane, gdje se prikazuju svi prilozi o Coltraneu na Facebooku, tako da je čitanost i slušanost prilično velika. Uz to, ‘Soultrane’ daje prikaz izvedbi Traneovih skladbi, kojih sam zabilježio više od 380, a vjerojatno ih ima puno puno više. Uz lik i djelo Johna Coltranea, ‘Soultrane’ obrađuje i djelovanje Klasične hrvatske četvorke, najavljuje i komentira njihove nastupe.«

Mistična svojstva

Braica je inicirao nastanak Klasične hrvatske četvorke, sastava koji izvodi Coltraneovu glazbu i koncertira na proslavama njegova rođendana 23. rujna svake godine. Ove godine zbog poznatih okolnosti koncert nije održan, ali je pažnja bila usmjerena na produkciju i izdavanje CD-a. »Godine 2016. definirali smo da ćemo svake godine prirediti koncert posvećen jednom od Coltraneovih albuma«, rekao je. »Tako su redom izvedeni, uz spomenuti »Interstellar Space«, programi »A Love Supreme«, »Live At The Village Vanguard«, »John Coltrane And Johnny Hartman«, »Crescent« te »Trane Meets Wes« što se izrodilo u CD »Wes Meets Trane«. Pravilo je da se materijal izveden u Splitu ponovi i u Zagrebu kao središtu kulturnog života Hrvatske. U Splitu nastupaju u Etnografskom muzeju Split, u prelijepom dvorištu Božičević, dok u Zagrebu gostuju u dvorani KUC-a u Travnom.

Publike je puno, u Splitu uz domaće goste ima mnogo stranaca, turista koji ne mogu vjerovati da se takvo što događa u Hrvatskoj; osobito kada naiđu Amerikanci, oni rezerviraju sjedalo već kroz jutro. Još jedan važan podatak je da su koncerti za publiku besplatni, jer ih Muzej i KUC Travno financiraju kroz svoj redovni program. Svi nastupi Klasične hrvatske četvorke snimaju se audio i video te se videa uobičajeno postavljaju na Youtubeu, na kanal BricoSt koji je pokrenut također zbog projekta Coltrane. Tu je nemjerljiv doprinos našeg prijatelja, snimatelja Tomislava Unušića.«

Ovakvim pristupom Coltranea stavljaju na poziciju koja prelazi uobičajeni način štovanja. Mogli bismo to usporediti s onime što se događa u St. John Coltrane Church, gdje se velikan štuje kao svetac. »Svetac je osoba koju je zbog načina života posvećenog nekom Vrhovnom biću crkva proglasila ili ga od davnine štuje kao svetu«, konstatira.

»Prema tome, Coltrane je sasvim sigurno svetac jer postoji i crkva koja ga na taj način poštuje. To je, naime, St. John Coltrane Church, gdje se Trane slavi kao sveta osoba i gdje mu se pripisuju većinom duhovna svojstva. Na našim koncertima slavimo rođenje ovoga velikana i djelovanje u svim aspektima njegova života, ali ipak je naglasak na glazbenom doprinosu. Glazba je ono što spaja ove dvije pojavnosti, »nas« i »njih«, a ne mogu reći da postoje različitosti. St. John Coltrane Church se jednostavno okreće duhovnom pristupu osobe »koja se nekad nazivala John Coltrane.«

Velik doprinos u slavljenju Coltraneova djela dao je Saša Nestorović, ne samo kao izvođač nego i vođa sastava i organizator. »Njegov je doprinos nemjerljiv, ali u doslovnom smislu«, kaže Braica. »Saša zna sve o Coltraneu, a uspoređujući ga s drugim izvođačima njegova opusa, on je u prednosti jer je i sam vrhunski saksofonist koji poznaje teoriju, a što bi mi Dalmatinci rekli »ima gučak«, odnosno može puhnit… Uz teorijsko poznavanje i vrhunsku tehniku sviranja, Saša poznaje Coltranea do u sitnice, a na kraju, ali ne manje važno, odličan je bandlider i pedagog. Bez njega sigurno ne bi bilo Klasične hrvatske četvorke i ovakva rada na glazbi velikog Tranea.«

Antijazz kontroverza

Istražujući Coltraneovo stvaralaštvo, Braica je predložio da snime posvetu velikanovoj suradnji s gitaristom Wesom Montgomeryjem koja je svojevrsni jazz misterij. No, on je studiozno proučavao i došao do većini poznavatelja jazza nepoznatih podataka.

»Ideja je došla prirodno, kao normalan slijed stvari«, rekao je. »Naime, baveći se Coltraneom, slušajući njegovu glazbu i čitajući sve što se može pročitati o njemu, negdje sam zapazio izjavu da su Wes i Trane svirali zajedno. To je palo u zaborav sve dok krajem 2018. nisam naišao na prilog o toj temi na internetu.

Tada sam se ozbiljno zainteresirao za tu suradnju, osobito stoga što nigdje nisam nalazio potvrdu, posebice u snimljenim materijalima. Baš nigdje nije bilo naznaka o toj suradnji. Tada je na djelo stupila moja zainteresiranost i struka i krenulo je istraživanje. Prekopao sam sve što se može prekopati i bum – naišao na egzaktne podatke.

Prvi dokaz o suradnji bila je, zapravo poznata, fotografija Coltranea s Montgomeryjem američkog fotografa Jima Marshalla snimljena 24. rujna 1961. na Monterey Jazz Festivalu u Kaliforniji. Tu se eksplicite vide Coltrane i Wes rame uz rame kako zajednički sviraju dok je bend vidljiv u mračnoj pozadini, ali neosporno je da su tu bubnjar i kontrabasist. Da nije fotomontaža provjerio sam na službenim stranicama Jima Marshalla (umro je 2010.) »Jim Marshall Photography LLC« na kojima je potvrđeno postojanje te fotografije. To mi je razbilo sve nedoumice o postojanju njihove suradnje.

Nakon mnogo razočaranja, naišao sam na jedan posredni, a nakon toga i originalni tekst o njihovoj suradnji. Naime, autor Don DeMichael objavio je u časopisu DownBeat 9. studenoga 1961. članak koji se bavi koncertom na Monterey festivalu, održanim 22. rujna iste godine, na kojem su svirali Coltrane, klavirist McCoy Tyner, kontrabasist Reggie Workman i bubnjar Elvin Jones uz gitarista Wesa Montgomeryja te alt saksofonista, bas klarinetista i flautista Erica Dolphyja (Don DeMichael, The Monterey Festival, DownBeat, 9. studeni 1961., str. 12 -13). Bilo je nekoliko ljudi koji su navedeni kao kontakti Tranea i Wesa, a kao najizgledniji je Wesov brat Buddy, vibrafonist koji se u veljači 1960. godine pridružio Coltraneu u sekstetu Milesa Davisa na nekoliko koncerata po zapadnoj obali. Sve ovo, pak, doznajemo u članku Davida Wilda objavljenog u jesen 1980. u prvom izdanju časopisa »disc’ribe«, koji su on i producent Michael Cuscuna vodili pune tri godine. Prema Wildu, a i nekolicini drugih na koje sam također naišao ili bolje reći nabasao, u rujnu 1961. Coltraneu se u južnoj Kaliforniji pridružuju i Eric Dolphy i Wes Montgomery.

Nastupali su na Jazz Workshopu u San Franciscu zadnja dva tjedna u rujnu, zapravo do 1. listopada, a u međuvremenu Coltrane ih je u petak 22. rujna odveo na već spomenuti festival u Montereyu. Tu stupa na djelo Don DeMichael, koji je napisao kritiku festivala, a nekoliko odlomaka je posvetio izvedbi Coltraneove skupine, odnosno seksteta.

Prema DeMichaelovoj kritici Wesova gitaristička sola su očito bila konzervativnija, dok su Coltrane i Dolphy ocijenjeni kao solisti koji imaju problem s intonacijom, a Coltrane kao solist koji zvuči poput zvukova životinja. To Wild karakterizira kao uvod u tzv. antijazz kontroverzu, koja je te jeseni bjesnila oko njih dvojice, a najviše polemike u tome razdoblju Coltraneova djelovanja izazvala je, naravno, njegova suradnja s velikim Ericom Dolphyjem, pa je tako, primjerice, jedan kritičar napisao da je njihova suradnja i glazba koju izvode »glazbena glupost koja se prodaje kao jazz«, dok drugi zaključuje da je to »užasavajuća demonstracija onoga što se čini rastućim antijazz trendom«.

John Bryan, nadalje, na 20. stranici San Francisco Examinera od 24. rujna 1961. najavljuje kako će se Coltraneov kvartet proširiti u jedan od najsvestranijih seksteta koji se do danas ovdje (na Jazz Workshopu u San Franciscu) čuo, uz dodatak altista Erica Dolphyja i gitarista Wesa Montgomeryja. Osim toga, u DownBeatu je 1995. objavljen članak posvećen Wesu u kojemu McCoy Tyner spominje Wesovo sviranje s njima. I na kraju, u knjizi »Dizzy, Duke, The Count And Me (The Story of the Monterey Jazz Festival)«, na 71. stranici spominje se sljedeće: »The rest of the 1960.
program:… Saturday Afternoon, September 24, at 1:30 p.m.:…John Coltrane Quartet with Eric Dolphy, Elvin Jones and Wes Montgomery…« Bila je to konačna potvrda o suradnji ovih velikana.«

Divlja glazba

Mnogi poznavatelji njihova stvaralaštva rekli bi da se radi o dvojici glazbenika koji nisu kompatibilni i teško se mogu spojiti. »Dojam o njihovoj zajedničkoj glazbi može se samo donekle dočarati slušajući snimke Wesa Montgomeryja dok svira »Impressions« i to usporediti s Coltraneovom izvedbom«, tvrdi Braica. »Da, vrlo su različiti, ali ne bih rekao da nisu kompatibilni. Pa Coltrane je Wesu nudio stalno mjesto u bendu, što je ovaj odbio jer je smatrao da nije dovoljno dobar. Što nam to govori o obojici? To da nisu patili od egoističkih tripova – jedan je uporno nudio stalno mjesto u bendu, a drugi to odbija s argumentacijom da nije dovoljno dobar. Pretpostavljam da je Coltrane znao koga će pozvati u svoj sastav…

Mislim da je tražio nekoga tko će ublažiti njegov izraz, a tko je to ako ne jazz gitarist kalibra Wesa Montgomeryja. Iz iskustva Klasične hrvatske četvorke vidimo da ova kombinacija vrlo uspješno funkcionira. Nadamo se da će se jednom pojaviti snimke Coltraneova seksteta, koliko god on tehnički bio loš, da najzad skinemo veo s ove velike enigme.«
»Klasična hrvatska četvorka je prirodni odabir za snimanje albuma s tom tematikom.

Naime, skupina na čelu sa Sašom Nestorovićem se prvenstveno bavi izvođenjem glazbe Johna Coltranea. »Zapravo smo povezani na mnogo načina i uopće nije bilo rasprave tko će ovaj album izvoditi«, rekao je. »Album ‘Wes Meets Trane’ osmišljen je i priređen upravo za Klasičnu hrvatsku četvorku. Ne kažem da su oni najbolji na svojim instrumentima, ali su glazbenici koji su već duboko u »liku i djelu« Johna Coltranea. Kada se osnivala Klasična hrvatska četvorka, postignut je dogovor da će ona biti splitsko-zagrebačka ili, ako hoćete, zagrebačko-splitska. Sami osnivači su bili Zagrepčanin Saša Nestorović i Splićanin Darko Stanojkovski Grappone, koji su 2016. započeli ciklus koncerata posvećenih Johnu Coltraneu.

Znakovito je da su za početak izveli materijal s jednog od zadnjeg, zapravo predzadnje snimljenog Traneova albuma »Interstellar Space«. To je logično jer su Saša kao saksofonist i Darko kao bubnjar odsvirali materijal koji su snimili Coltrane i bubnjar Rashid Ali. Druga je stvar što je to skoro isključivo improvizacijska glazba. Pitao sam Sašu nakon koncerta koliko je tu zastupljeno citiranje, a koliko njegova reminiscencija – odgovorio je da je citirao oko 75 posto materijala, dok je ostatak njegovo razmišljanje. Na istom koncertu Darko me pitao, ispred publike, što mislim o koncertu na što sam mu odgovorio da sam skoro zaspao. U mome slučaju to znači da sam bio duboko u glazbi, odnosno da je glazba bila u toj mjeri u meni da sam bio spreman sanjati. I to kakva vrsta glazbe – totalno free, divlja, neobuzdana…

Nakon koncerta pao je dogovor o osnivanju benda kojem sam kasnije dao i ime, hrvatsku i englesku inačicu: Klasična hrvatska četvorka – ClassiCroatian Quartette. Osim njih dvojice na osnivačkoj »skupštini« smo bili ja i naš stalni snimatelj Tomislav Unušić, koji je snimio sve nastupe Četvorke, uključujući i ovaj prvi. Tu je spiritus movens bio Darko Stanojkovski Grappone, koji nam je davao duhovni poticaj…«

Uronjeni u glazbu

Klasična hrvatska četvorka je za spomenuti album snimila Coltraneove skladbe i jedan standard. Sjajan odabir za spomenutu temu. »Uvijek je bio dogovor splitske i zagrebačke strane«, objašnjava. »Katkad smisleno, a katkad slučajno, uvijek smo težili k tomu da obilježimo značajne Coltraneove uratke, prekretnice ili smjerove. Dakle, na stol se baci prijedlog ili dva a Četvorka, prvenstveno Saša, izabere ili odluči što bi bilo najbolje izvesti. Ipak oni najbolje znaju što trenutno mogu, a što ne. Čekaju nas, ako skupina izdrži ova teška vremena, još mnogi albumi na koje se Četvorka mora referirati: »My Favourite Things«, »Giant Steps« i mnogi drugi, a možda i nešto iz Milesove faze. Zanimljivo je kako smo izabrali materijal za album »Wes Meets Trane«. U mojim traganjima naišao sam na popis skladbi, koji je Coltraneov sekstet izveo na Monterey festivalu 22. rujna 1961. To su bile »Naima«, »My Favourite Things« i »Impressions« (koja se u to vrijeme nazivala »So What?«), a pridodali smo im »Miles Mode« i »Alabamu«, skladbu koja me posebno dira.«

Uz članove kvarteta: saksofonista Sašu Nestorovića, pijanista Hrvoja Gallera, kontrabasista Sašu Borovca i bubnjara Šimuna Matišića, kao gosti na snimanju su im se pridružili bas klarinetist Željko Milić te gitarist Goran Cetinić Koća u ulozi Montgomeryja.

»Gosti, koji sada tvore dodatak imenu »+2« su splitski glazbenici koje znamo otprije i znamo što oni mogu, koji su im dometi a katkada i granice«, napominje Braica. Željko Milić je prirodni odabir za ulogu Erica Dolphyja i svakim nastupom je sve bolji. Goran Cetinić Koća je pravi izdanak loze ili klana Cetinića koji svira klasičnu, jazz ili blues »gitaru«. Kada smo mu spomenuli da bi trebao odsvirati Wesov materijal, proučio je njegov stil sviranja, počeo je za tu priliku svirati palcem, a ostalo je povijest. Oba gosta su naravno Splićani, jer smo odlaskom Darka Stanojkovskog Grapponea prilično narušili dogovoreni splitsko-zagrebački koncept.

Gost Četvorke je prije bio karlovački gitarist i pjevač Goran Ilić, s kojim su izvodili materijal »John Coltrane & Johnny Hartman«. Često u Hrvatskoj omalovažavamo glazbenike jer ih poznajemo, često kroz priče a često i osobno, te se mišljenja stvaraju i prije nego se čuje nekakav glazbeni materijal. Kada sklopite oči i zaboravite tko izvodi materijal koji je odsvirala Klasična hrvatska četvorka, osjetite da je ta glazba konkurentna i često, ili u pravilu, kvalitetnija od drugih, naravno, ne i od originala.

Dva solista Klasične hrvatske četvorke: saksofonist Saša Nestorović i pijanist Hrvoje Galler mogu svirati u bilo kojem svjetskom jazz sastavu koji izvodi Coltraneovu glazbu i to ravnopravno s ostalima. Takvo mišljenje imam i o ostalim članovima benda. Zvuče vrlo pripremljeno, kada sviraju totalno urone u glazbu, rijetko griješe i daju puno. To publika zna cijeniti i u ovoj pauzi zbog korone često nas kontaktiraju kada će biti sljedeći koncert…«