Na kraju nekih filmova, u onoj odjavnoj špici, da ne bi bilo kakve zabune i da ne bi netko štogod krivo shvatio, uredno piše i tekst koji otprilike poručuje da je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna i nenamjerna. I narod ne zamjeri ništa. E pa, uopće ne bi bilo loše da i u nekim tekstovima stoji unaprijed izrečene isprika autora, ako je štogod shvatio krivo baveći se temom o kojoj zna malo i ništa. Da narod ne zamjeri.

Samo, vrijedi li išta takvo opravdanje kad se o proizvodnji jagoda priča s mladim poljoprivrednikom što se Matija Brinjak zove!? Vrijedi li išta kad znaš da ni on nije u početku znao o jagodi ništa, a sada o njegovoj proizvodnji hvalospjeve pišu i specijalizirane inozemne novine poput nizozemskog časopisa Farmers of Europe!?

Zato, ajmo mi put Pakraca i sela Veliki Banovac u kojem se na OPG-u Brinjak bukvalno sadi i bere lijepa jedna priča. I ajmo mi od početka, od 2018. godine, kada je pala odluka da se jednostavno proba sa sadnjom jagoda.

Presudili kvadrati

Kuću iza koje je nasad s jagodama bilo je lako naći. Reklama sa stiliziranom jagodom ne ostavlja mjesta dvojbi. Pred nas izlaze iz kuće Matija i supruga mu Maja. Teško je ne primijetiti da su mladi posve. Njemu je 30 godina.

– A Maji bit će i deset manje – šalimo se.

– Skoro da je tako – smiju se domaćini.
Matija je zaposlen u Udruzi za promicanje inkluzije, brine o ljudima s intelektualnim poteškoćama. Lako je pretpostaviti da posao nije lagan.
– Težak je psihički. Možda zbog njega i jesu jagode – kaže nam Matija.
– To ste vi tražili načina da ne gnjavite Maju zgodama s posla kad kući dođete – šalimo se.

Smije se Matija, bit će da je i to mrvu razlog bio, no presudila je ipak zemlja što ju je obitelj – a tu su još otac, mati, brat i baka kojoj je 97 godina – imali.

– Imali smo nešto svoje zemlje i iznajmljivali je, dok ja nisam rekao: pa zašto ne bi probali nešto svoje!? Svašta smo gledali po internetu, iskustva nemam nikakvog, nitko se nije bavio poljoprivredom, mehanizacije nismo imali, a nemamo je baš ni danas… I probat ćemo ovo, probat ćemo ono, dok nismo došli do jagoda. Vidjeli smo da je najisplativija, bojali se zbog tržišta, a sada za to tržište nemam dosta jagoda – priča Matija.

Da je sto drugih kultura moglo završiti na hektaru zemlje to je jasno, no to s računicom da se jagoda najviše isplati traži malo pojašnjenja. A pojašnjenje je otprilike ovo: za ono što Matija privredi na svojih 2.000 metara četvornih, onom koji se bavi recimo kukuruzom treba osam, devet hektara zemlje!

– Pogledajte količinu zemlje i pogledajte količinu novca koju prihodite godišnje, a na koliko površine. Tu nema ni 2.000 kvadrata – pojašnjava Matija.

Ništa od savjeta

No, nije ova priča s računicom zaintrigirala Nizozemce u članku što su ga zapazili na portalu Agroklub toliko koliko činjenica da je Matija ušao 2018. u posao, a da prije o njemu nije znao apsolutno ništa!

– Ništa! Imali smo neku ušteđevinu, sve dali u jagode, kupili sadnice, a da ja nisam znao ni kako ih posaditi – priznaje Matija.

Novac uložen u sadnice koje ne znaš u zemlju zabosti!? Pomogao je Facebook, i to jagodari iz Srbije.

Domaći proizvođači su mladog momka željnog savjeta jednostavno ignorirali. Možda je i to jedan od razloga zbog kojeg je Matiju nedavno primila i ministrica poljoprivrede Marija Vučković, no polako, doći ćemo i na to. Što se iskustva s domaćim jagodarima tiče, Matija ih ilustrira pričom s terena.

– Krenuli smo na more, pa nazvali čovjeka kod Karlovca da pitamo možemo li doći da nam da savjet kako krenuti u posao. Kaže, dođite, nema problema. Prvo ga nema doma, a kad je došao, što god da ga pitaš, on kaže da nam je najbolje odustati od toga, da se ne isplati. Rekoh mu da mene to ne zanima, nego me zanima kako ih posaditi, kako krenuti, koji prored…!? A on će opet: »Nemojte, to vam je komplicirano.«

Vidiš da tu nema od savjeta ništa – priča Matija.

Slično je bilo na još par mjesta, svi su ga odvlačili od nauma, makar im, kaže, nije nikakva konkurencija. Zato su se kolege iz Srbije svojski potrudili dati savjet. I to ne jednom, jer priča ne završava sadnjom!

– Vidio sam da ljudi hoće pomoći. I te prve godine sam radio baš sve kako su rekli. Ne možete sto posto sve naučiti. Ja sam o jagodi čitao pet mjeseci prije nego sam ih posadio, ali kad dođete na nasad i vidite ufrkani list, što ja znam što je to. Tako da su mi Srbi pomogli. Hrvatski uzgajivači nisu. Nema se tu što kriti – ističe Matija.

Tone i tone

Prve godine je tražio savjete, onda je vidio i sam kako to ide, a sad gradi sve na nekom svom iskustvu.

Inače, kad priča o prvoj godini, govori ponajviše o 2019. koja je prva ploda dala, dok je druga godina ova aktualna koja je drugu berbu donijela. A što su mu roditelji rekli kad je objavio da će ušteđevinu pretvorit’ u jagode? Moglo je, teoretski, sve krenuti u krivo baš da ikakvog prinosa donese.

– Svi su bilo skeptični od prvog dana: kako ćemo mi to, gdje ćemo tolike jagode prodati, nitko nema iskustva… Moja je računica bila da ćemo od nekih 4.000 sadnica dobiti oko tonu i pol jagoda. A nama i prebacilo, imali smo dvije tone bez problema – kazuje Matija.

Dakle, čovjek je odlučio zasaditi jagode, na lanjskom nasadu imao je oko 4.000 sadnica, a ove godine je brao s njih 3.500 i ubrao dvije tone ploda. To je iznad svih očekivanja! Jagodari, naime, kažu da se bere oko pola kila po sadnici, znači na 3.500 sadnica i uz najbolje uvjete oko 1.750 kilograma, a ovdje bi i dvije tone.

Matija i Maja Brinjak posve su se posvetili jagodama

Lako to, već se i sve prodalo po cijeni 25 kuna kila i to na kućnom pragu, makar se obitelj u startu najviše plašila plasmana i prodaje. Ono čega su se plašili najviše, ispalo je najlakše.

– Ha, ha, najlakše je bilo prodati. Moji imaju autopraonicu u Pakracu, puno ljudi znaju, a i u krugu od 15 kilometara nitko nema jagoda. Na tržnicu u Pakrac dolaze ljudi iz Daruvara, Kutine i prepoznali su proizvod – veli Matija.

Prvu godinu davao je on jagode na probu, da kupci vide je li to – to. Ovu drugu godinu je već nakon najave berbe stiglo, kako kaže, tona narudžbi. Naručivali su se ljudi i zapisivali za kupnju a da nisu znali ni cijenu, ni kakva je jagoda.

Ni poboljšivači, ni bojenje

Što ove jagode čini drukčijima? Preciznog odgovora teško je dati, Matija tek veli kako ne koriste nikakvih poboljšivača, kako u obzir ne dolazi bojenje jagoda, a i to neki proizvođači rade da im čim prije dozru pa u konačnici jagode budu tvrde umjesto sočne.

– Nama berba kasno počinje, oko 15. svibnja, a do tad vi već dva mjeseca u trgovačkim centrima imate jagode u prodaji. Mi poštujemo ono što priroda diktira, imamo jagodu od 15. svibnja 35 dana. I to je to, jednogodišnja jagoda – ističe Matija.

A kad je tako, onda i ne treba čuditi da od onog što je do sada bilo – a prošle su niti dvije godine – bude što skorije ozbiljan posao.

– Do sada je bio hobi, ali sljedeće godine idemo ozbiljno. Sljedeće godine skidamo nasad, ovo mu je treća godina i mora se skinuti, a onda idemo na malo veću proizvodnju od 6.000 sadnica – najavljuje Matija.

Nije dvostruko više sadnica, ali nije ni daleko. Inače, u ove dvije godine berbe obitelj Brinjak je financijski na pozitivnoj nuli. Ni sljedeće, treće godine neće biti zarade jer slijedi ulaganje u nove sadnice, a samo one koštaju 20.000 kuna. No, sve to vodi ka svijetloj budućnosti.

Koliko brzo, ovisi i o EU poticajima, no prije nego dođemo i do toga, mudro je pokušati odgonetnuti zašto su Matijine jagode ljudstvu tako mile. Vjeruje Matija kako mu jagode daju puno i zato jer im posvećuje veliku pažnju, jer je, narodski rečeno, u dobru s njima.

– Maja, kako vi to podnosite da vam je suprug više među jagodama nego doma – šalimo se.
Maja se smije, a Matija mudro zbori: »To su samo tri mjeseca u godini!«

– Ali, istina je da s posla dođem u sedam navečer, mrak je vani već pao, a ja prvo prošećem među jagodama, vidim ima li što čudno i onda krenem u kuću. Od ožujka pa do berbe sam 99 posto vremena u jagodama, kući dođem doručkovati, ručati i večerati – priznaje Matija.

Zna se dakle gdje je ta tri mjeseca.
– U jagodama i ograđen – smije se Maja.

Zacrtani ciljevi

I malo mu je samo dvije, tri hiljade, pa će povećati broj sadnica. Ma, šalu na stranu, ciljevi su tu jasno zacrtani i vode ka tome da se od jagoda živi. Brinjak, kako rekosmo, prodaje sve jagode na kućnom pragu. Računa da ih tako može bez problema prodati tri tone.

Cilj je na godinu povećati proizvodnju za lokalne kupce, a za tri, četiri godine upogoniti plasteničku proizvodnju, dignuti sve na urod od pet, šest tona pa da je pola za kupce, a pola za veleprodaju. Plastenik je, kaže Matija, uvijek plus, on je onaj koji tjera strah od vremenskih nepogoda, pa da se ne gubi, k’o lani, 300, 400 kila zbog mraza i kiše. Ali, da bi ga bilo, pa još sagrađenog po inovativnim zamislima Matijinim, trebat’ će sredstava.

To nas, pomalo, dovede do ministrice, odnosno do činjenice da je pokazala sluha za problematiku ovog uzgoja pa pozvala Matiju nedavno na razgovor. Najkraće rečeno, Matijin je hendikep što na malo zemlje ima velik prinos, a poticaji ne haju za prinos, već se dijele na osnovi veličine zemljišta. Pa onaj koji ima, primjerice, 20 jutara kukuruza, dobije 20.000 kuna poticaja godišnje, dok Matija ne dobije ni kune makar prihoduje jednako.

A kako na maloj površini uzgaja veliku količinu jagoda, zbog načina na koji ih uzgaja, ima on problema s tzv. ekonomskom veličinom, jer se prema pravilima Bruxellesa ekonomska veličina gleda prema površini zemljišta. Samo, u Brinjaka površina zemlje nije odraz ekonomske veličine i ministrica je obećala da će pisati Europskoj komisiji i pokušati izmijeniti način na koji se računa ta ekonomska veličina, što bi otvorilo i put ka sredstvima iz EU fondova. Pritom se kao jedno od rješenja nameće i ono što predlaže Matija.

– Zašto se poticaji ne bi davali na uplaćeni prihod: ja prodam dvije tone jagoda po 25 kuna, to je 50.000 kuna koje prebacim na račun OPG-a i kad se vidi koliko sam prihodio, od toga mi se neki postotak isplati na osnovu poticaja. To je neko realno rješenje, a ne da se poticaji dijele tako da ih neki zlorabe, pola dobivenih sredstava ulože u zemlju, a pola ostave sebi – kazuje Matija.

Viseći uzgoj

E, sada dolazimo do onog možda i najvažnijeg dijela ove priče! Matija je, uvjetno rečeno, sam kriv što na malo mjesta uzgaja puno. Kriv je njegov horizontalni viseći uzgoj! Kriva je njegova inovacija, odnosno njegova konstrukcija zbog koje mu ljudi zadnja dva mjeseca navraćaju stalno ne bi li sistem prekopirali.

On je, posve pojednostavljeno rečeno, složio sadnice u tri kata na malo kvadrata. I zato, između ostalog, nema poticaja, jer je vani na otvorenom dobio dobar rod na maloj površini, a onda je u stakleniku umjesto u širinu, otišao u visinu.
– I sebi napravio problem, ha, ha. Tu na 18 kvadrata imamo 700 sadnica. Da imam vani tih 700 sadnica, trebalo bi mi 380 kvadrata – veli Matija.
Šali se fotoreporter Dado, kaže kako bi Matija trebao tražiti poticaj po kubičnom metru, a ne četvornom.

I nije daleko od istine. Horizontalni viseći uzgoj, izveden na ovaj način, Matijina je inovacija. Sadnice složene na ovaj način u katove omogućuje mu i lakši posao bez da stalno čuči, već da su praktički uzgajivaču u visini očiju, baš kao i to da u recimo 96 kvadrata željenog staklenika, koji će imati šest katova, tri s jedne i tri s druge strane, ima 1400 sadnica!

– Konstrukcija je najbitnija. Jagoda ne smije biti zagušena. Imate dvored jagoda, na 40 centimetara četiri jagode, pregusto da dobiju sunca, da imaju prozrake. U Srbiji su pokušali na jednom katu pa u dužinu, ali kad su krenuli s cik cak katovima, bile su jagode preblizu. Mi smo katove razdvojili. Sve je stvar izračuna.

Kad je bio najveći list, kad je jagoda bila u punom rodu, mjerili smo veličinu lista da znamo koliko katova da odvojimo pa da imamo dovoljno prozrake između njih i dovoljno svjetlosti. Najlakše je sastaviti konstrukciju, ali moraš misliti što poslije toga; hoće li imati sunca, hoće li imati zraka, hoće li jedna drugu gušiti – pojašnjava Matija.

Staklenik koji ima za nijansu mu se čini preuzak, metar širi bio bi, kaže, idealan.
– Šest metara širok i 34 metra dugačak. Idealan za taj način uzgoja – ističe Matija.
Plan je stoga poprilično jasan.
-Tri plastenika veličine 34 puta šest metara, s tri kata na dvije strane i šest tisuća sadnica u tih 600 kvadrata. A sada imamo 3.800 sadnica na vanjskih 2.000 metara četvornih – sumira Matija.

Ogledni staklenik

Kada će se to i ostvariti, ovisi o financijama. Pomognu li EU fondovi, bit će toga za dvije, tri godine, bude li sve morao sam, trebat će mu pet, šest godina. Do tada, bilo bi Matiji mudro da svoj izum, svoju konstrukciju za horizontalni viseći uzgoj, i zaštiti. Otkada su ga mediji otkrili, pedesetak ljudi je došlo u njegov ogledni, probni staklenik i interesiralo se za konstrukciju i uzgoj.

– Svakom rado dam savjet. Glupo bi bilo da potegne čovjek iz Osijeka ili Požege, a da mu je kažem da je to moje, da mi ne mjeri i ne pita – veli Matija.

Taj tren pada nam na pamet kako je ministrica njega primila s još jednim razlogom, zato jer je u njemu vidjela, u najboljem smislu riječi, manekena. Mlad je, uspješan, nije otišao van makar je u jednom trenu mogao put Njemačke.

– Imao sam priliku otići van, ali nisam. I da mi sada dođe kakva ludo dobra ponuda da odem van, ne bih otišao, ostao bih gdje jesam. Kad smo se vjenčali, pitanje je bilo gdje ćemo živjeti. Mogli smo bilo gdje, ali ja sam rekao da iz Banovca ne idem! Mene je tu tako čvrsto nešto vezalo. Priču smo jednu zaokružili, jednu cjelinu koja me tjera dalje i dalje, a dokle će ići, vidjet ćemo – iskreno će Matija.

Uvjeren je on i u to da se mladima isplati baviti zemljom, pogotovo s voćarsko-povrtlarskim kulturama, a zna i da bi hrvatski poljoprivrednici živjeli bez problema da uvoza ovakvog nema. Samo, obistini li se Matiji sve što je planirao, ipak bi netko mogao ostati mrvu nesretan zbog svega, njegovi štićenici u Udruzi za promicanje inkluzije. A opet, njih je Matija i sada uključio u svoj ‘hobi’.

– Dovodim ja i sada tu sve koji mogu pomoći, kad čistimo lišće od jagoda, oni pomognu. Za to ih platim, bude roštilj, sokova, i drago im je da nisu u stanu i kući – kazuje Matija.

Elem, 2018. Matija Brinjak, supruga mu Maja i najuža rodbina, zagrizli su u jagodu, 2019. godine imali uspješnu prvu berbu, onda je Agroklub objavio tekst da bi u šestom mjesecu o njima pisali Nizozemci. I medijska lavina je krenula i to s pravom, jer dobra je ovo priča. Pitamo na koncu Matiju i boji li se ičeg, konkurencije, tržišta, svoje ambicije…
– Ničeg! Nakon što sam uložio 7.000 eura i kupio sadnice bez da znam kako ih posadit, nakon toga nema straha – smije se Matija Brinjak.
Nova berba slijedi na proljeće. Obaviti narudžbu već sada uopće se ne čini najluđe na svijetu.