Jedanaestoga studenoga ove godine Lisabonski žalbeni sud/Tribunal da Relaҫặo de Lisbona (Proc. No 1783/ 207T8PDL L1, Conelusặo) donio je presudu kojom se odbija žalba Regionalne zdravstvene organizacije koju je zastupala Regionalna uprava za zdravstvo Autonomne regije Azori, nakon što su četiri njemačka turista u Portugalu nelegalno stavljeni u karantenu zbog bolesti COVID-19.

Što se zapravo dogodilo? Četiri njemačka državljana stižu na otok São Miguel, koji pripada autonomnoj regiji Azori. Bris (test) za COVID-19, koji je obavljen tri dana prije njihova dolaska, dao je negativan rezultat za sve. Ali nakon nekog vremena boravka na otoku, četvorica turista odlučuju ponoviti test. Ovaj put je jedan od njih bio pozitivan. Tada se pokreće četrnaestodnevna karantena za sve četiri osobe. Nakon razdoblja izolacije, test pokazuje da je ista osoba ponovo pozitivna. Azorska zdravstvena uprava donosi odluku o novoj karanteni za pozitivnog, ali i za ostala tri prijatelja, koja su smještena u zasebne prostorije. O čemu se konkretno radi, najbolje je pročitati barem dio onoga što konkretno piše u sudskoj presudi na 34 stranice. Sudska presuda između ostalog govori o nepouzdanosti RT-PCR testova s ciljem utvrđivanja pozitivnosti i zaraznosti. To znači, da se dovodi u pitanje pouzdanost jednadžbe PCR = karantena. Tribunal de Relação, potvrđujući odluku prvostupanjskog suda, nalaže hitno puštanje četvero njemačkih državljana, stavljajući pritom jasno do znanja zdravstvenoj upravi da nije ovlaštena proglasiti osobu bolesnom i opasnom za javno zdravlje: »Nitko se dekretom, ili zakonom, ne može proglasiti bolesnim ili opasnim po zdravlje, jer je to isključiva nadležnost liječnika.«

​Portugalski sud je u postupku donošenja presude, između ostalog, koristio i dvije važne znanstvene studije. Prvu je 28. rujna objavio Oxford Academic u kojoj između ostalog piše: »Moguća pouzdanost provedenih PCR testova od početka ovisi o pragu ciklusa pojačanja. Primjerice kod 25 ciklusa, pouzdanost testa je oko 70 posto. U koliko se koristi 30 ciklusa, razina pouzdanosti pada na 20 posto. Potom ako se ide na 35 ciklusa, razina pouzdanosti je samo tri posto. To konkretno znači, da u 30 ciklusa imamo otprilike 80 posto lažno pozitivnih rezultata! Iz histograma se također jasno vidi da, što se više povećava broj ciklusa, to se smanjuju istinske pozitivne vrijednosti.« Stoga suci s pravom zaključuju: »Vjerojatnost da osoba dobije lažno pozitivno 97 posto, događa se ako je prag ciklusa veći od 35, a to je upravo ono što se događa u većini laboratorija u SAD-u i Europi.« Druga studija koja je tijekom postupka korištena i potom citirana u sudskoj presudi, objavljena je 29. rujna u časopisu The Lancet. Ona također navodi brojne čimbenike koji mogu dovesti do iskrivljenih zaključaka kod testiranja. Upravo na temelju ove studije, u presudi Žalbenog suda, piše: »Svaki dijagnostički test mora se tumačiti u kontekstu stvarne vjerojatnosti bolesti. Ne postoje znanstveni podaci koji potvrđuju da otkrivanje RT-PCR-a niskih razina virusne RNA odgovara infektivnosti, osim ako su fragmenti (dijelovi) virusa potvrđeni metodama kulture u laboratoriju.« Stoga metoda RT-PCR, dovedena do krajnjih granica, ima ne samo problem ogromnog broja lažno pozitivnih rezultata, već i tzv. unutarnja ograničenja koja se ogledaju u nemogućnosti utvrđivanja jesu li identificirani fragmenti virusa stvarno zarazili organizam.

​Specijalist za zarazne bolesti Fabio Franchi, nanopatolog Antonietta Gatti, istraživač Stefano Montanari i kandidat za Nobelovu nagradu za medicinu Stefano Scoglio, potpisali su zajedničku deklaraciju o testovima nazivajući ih »beskorisnima i nepouzdanima«. Stručnjaci su objasnili da se, ako želimo imati pouzdane podatke, treba koristiti između 20 i 30 ciklusa PCR-a. Nikada ne bi smjeli prelaziti 35 ciklusa jer, izvan tog praga, PCR počinje stvarati slučajne sekvence. »Kao što potvrđuje nekoliko dokumenata koje prilažemo«, ističu oni, »gotovo svi brisevi u prosjeku prelaze 35 do 40 ciklusa i stoga se smatraju potpuno neučinkovitima i lažno pozitivnim«. »Virus SARS-CoV-2, navodno odgovoran za COVID, nikada nije bio fiziokemijski izoliran. To znači da do danas ne postoji određeni marker virusa, a time ni standard koji može briseve učiniti pouzdanima.«

»Neće biti teško priznati i prihvatiti da su prijepori u području zakonodavstva koji su nastali oko načina suzbijanja širenja COVID-19, imala, i nastavit će imati, svoj osnovni razlog zaštite javnog zdravlja. Međutim oni nikada ne smiju naštetiti pravu na slobodu i sigurnost građana, te u konačnici ljudsko dostojanstvo. Nitko ne može biti potpuno, ili djelomice lišen slobode, osim ako je to posljedica osuđujuće presude zbog vršenja kaznenih djela utvrđenih zakonom. Uz medicinu i znanost, zakon – i prije svega zakon o ljudskim pravima – moraju biti u prvom planu. Ne smijemo zabranjivati ​​i sankcionirati, kao što se danas previše ističe, već prvenstveno jamčiti i štititi ljudska prava. Danas se hitna situacija naziva koronavirus. No što će biti sutra? Ono što radimo, ili ne činimo danas, da bismo održali usklađenost s temeljnim načelima ustava, može uvjetovati našu budućnost«, navodi se u presudi portugalskog suda.

Sud zatim ističe: »S toliko znanstvenih dvojbi koje su izrazili stručnjaci iz tog područja, koje su ovdje najvažnije u pogledu pouzdanosti takvih testova, zanemarujući parametre njihove izvedbe i bez postavljanja dijagnoze od strane liječnika u smislu postojanja infekcije i rizika, ovaj sud nikada ne bi mogao utvrditi da je spomenuti turist – koji je bio pozitivan, imao virus SARS-CoV-2, niti da su ostala trojica bila izložena visokom riziku od zaraze. Nema znanstvenih podataka koji ukazuju na to da se niske razine virusne RNA, pomoću PCR testa, izjednačuju s infekcijom, osim ako je prisutnost zaraznih virusnih čestica potvrđena laboratorijskim metodama. Stoga je jasno da je korištenje pomoćnih dijagnostičkih metoda kao što je slučaj PCR testa za otkrivanje virusne infekcije, kao i dijagnoza postojanja bolesti, stvar koja se ne može provoditi zakonom, rezolucijom, uredbom, ili bilo kojim drugim normativnim načinom, jer su to zakoni koje naš pravni sustav zadržava u isključivoj nadležnosti medicine. Jedini element koji se u tom pogledu pojavljuje u dokazanim činjenicama, izvođenje je PCR testova.«
​Međutim, kako se navodi dalje u presudi, s obzirom na trenutačne znanstvene dokaze, »ovaj test sam po sebi nije u stanju utvrditi da takva pozitivnost u biti odgovara infekciji osobe s virusom SARS-CoV-2. Postoji mnogo nepoznanica u vezi s PCR testiranjem. Prema podacima američkih država Nevade, Massachusettsa i New Yorka, 90 posto ljudi koji su imali pozitivne rezultate, mogli su biti i negativni, jer su u sebi nosili samo neznatne koločine virusa«. I u dokumentu talijanskog Instituta za zdravstvo/Istituto Superiore di Sanità – ISS u Rimu spomenuti su slični rezultati: »Korištenjem testa niskih performansi (izvedbi) na populaciji s niskom prevalencijom (učestalosti) (2 posto), test otkriva 15 + 147 = 162 pozitivnih rezultata, od kojih je samo 15 istinski pozitivnih. U osnovi, test nije praktičan za identificiranje pozitivnih. S testovima srednje učinkovitosti, lažni pozitivni učinci narastaju čak do 85 posto.«

​Ukratko, nakon analize utvrđenih činjenica, portugalski sud zaključuje: »Očigledno je da se suočavamo s istinskim lišavanjem osobne i fizičke slobode podnositelja zahtjeva. Pritvor je izvršio ili naredio, subjekt koji nije bio nadležan tako postupiti. Liječnici koji su registrirani u portugalskoj liječničkoj udruzi jedini su profesionalci koji mogu primjenjivati medicinske postupke, pod uvjetima utvrđenih Statutom te udruge. Otkad se dijagnoza bolesti smije definirati uredbom ili zakonom?«, pita se sud. »Dijagnoza je medicinski postupak. Zdravstvene vlasti nemaju legitimitet lišiti nikoga slobode, budući da se takva odluka može donijeti samo od strane suda. Stoga je jasno da je propisivanje pomoćnih dijagnostičkih metoda, kao što je slučaj PCR testa za otkrivanje virusne infekcije, kao i dijagnoza postojanja bolesti, stvar koja se ne može provoditi na temelju rezolucije, uredbe ili bilo kojim drugim administrativnim načinom, jer su to zakoni koje naš pravni sustav zadržava u isključivoj nadležnosti medicine. Europski ustav (Ugovor), poput našeg portugalskog, predviđa zabranu ograničenja osobnih sloboda, osim na temelju posebno propisanih zakonskih odredbi.« Ova rečenica u presudi suda mogla bi imati domin-efekt na području Europske unije jer jednom kada jedan drugostupanjski sud u Uniji prizna i potvrdi prvostupanjsku odluku, da su brojevi koji nam se svakodnevno serviraju lažni i služe samo nametanju pravila u neke posve druge svrhe, rasprava o pandemiji dobiva potpuno novu kvalitetnu dimenziju, koja se ne može tek tako odbaciti prozivanjem za tzv. »teoriju zavjere«. Zaklada za pravnu kulturu Ordo Iuris, tim povodom, 20. studenoga ove godine, na svojoj se web stranici oglasila: »Pravni stručnjaci u Portugalu očekuju da će predmetna odluka imati značajne pravne implikacije u njihovoj zemlji. Zaklada Ordo Iuris poziva sve pravnike dobre volje u Hrvatskoj da bdiju nad ustavnim pravima naših građana i po uzoru na Portugal, reagiraju na svaki, pa i najmanji pokušaj totalitarističkog presezanja u prava i slobode čovjeka.«