RIZVANUŠA  U tijeku COVID-19 ili »kineske gripe« kako su je već nazvali Ličani, zaštitna sredstva svima su prijeko potrebna. Posebice starijim osobama, dijelu populacije gdje ova pandemija svakodnevno uzima danak. Stoga Gradsko društvo Crvenog križa Gospić obilazi starije, nemoćne i socijalno ugrožene osobe na svojem području. Ekipe su na terenu jer je u tijeku akcija podjele dezinfekcijskih sredstava i zaštitnih maski ljudima starije životne dobi koji žive sami.

Do zaštitnih sredstava često ne mogu doći. Ili zbog nedostatka novca ili zbog udaljenosti od trgovina. Takva je starica Ana Cindrić (90) čija je kuća na kraju sela Rizvanuša pod samim Velebitom. Mitsku planinu ipak danas ne vidimo jer se gusta magla s injem spustila nad većim dijelom Like.

Samoća

Starici u pohode redovno dolazi Mirna Dasović koja je uključena u rad GD Crvenog križa Gospić preko EU socijalnog fonda. No, umjesto kuknjave i frustracija zbog bolesti, nakupljenih godina i svih životnih nedaća, baka Ana nas dočekuje vedra.

Starici je oslabio vid, noge je jedva služe, ali je britka uma i uvijek spremna za šalu.

– Imam 2 300 kuna penzije, popit’ je ne mogu sve kad i bi ‘tila. Samo da bolje mogu na noge. Ovako sam skoro sama na kraj sela, s vukovima i medvidima. Pamet me dobro služi, volim se i našalit u ovoj samoći. A samoća ti je najgora. Nemaš s kime ni prodivanit, a dani i noći dugi. Predugi. Ne žalim se ni na što. U Italiji imam kćer, udata za Talijana. Meni je najvažnije da su oni dobro. Unuk će mi skoro postat’ doktur. Dođu mi ova dica iz Crvenog križa. Donesu mi ‘rane i drva. Mirna me već obilazi dvi godine. Služi me pamet pa dobro pamtim sve od osnovne škole do danas. A k’o svaku ženu služi me najbolje – jezik. Imam televizor, pročitam novine kad mi ko donese. ‘Ko bi inače izdrža’ samoću? Nije mi daleko 100 godina. Eto toga, šali se starica na rastanku.

Šest nogu

Ne prati nas iz svoje kuće i krši stari lički običaj. Ispratila bi nas, ali ne može bez hodalice za invalidne osobe.

Baka Ana Cindrić / Snimio Marin SMOLČIĆ

– Da nema tog vraga ne bi nikud mogla. Tako ja sad iđen na šest nogu: dvi su moje, a čet’ri na hodalici, veselo nas ispraća starica kojoj unatoč životnim nedaćama ne silazi smiješak s lica. Tako nam je usamljena baka Ana svima održala životnu lekciju koja širi optimizam i životnu radost. Kaže nam na rastanku da svoj život i Rizvanušu ne bi ni sa čim mijenjala.

– Ma ‘ko more živit’ bez Velebita, bez medvida i vukova što tu viju, pita nas starica intonacijom glasa koji odmah daje odgovor na to pitanje.

Od susjeda smo doznali da vukovi ne praštaju psima kada se čopori spuste s planine. Medvjedi također.

Srećom ovdje ima dosta lovaca pa su i zvijeri s vremenom »omudrile« i čuvaju svoju kožu. Unatoč činjenici da su zakonom zaštićeni. Nepuni kilometar niže počinje uspon na velebitski vrh Visočicu.