Dokumentarni segment ovogodišnjeg Subversive Film Festivala koji se održava u zagrebačkom Kinu Kinoteka, prebačen zbog lockdowna s tradicionalnog svibnja na početak prosinca, obuhvaća i fini komad Huberta Saupera (šifra: »Epicentar«).

Ništa neobično, jer je Sauper već postao njegov zaštitni znak, održavši u sklopu njegova 7. izdanja inspirativni masterclass. A jedna od ranijih retrospektiva Subversivea bila je posvećena kubanskom revolucionarnom filmu, s autorima poput Manuela Octavia Gomeza koji se u »Prvom jurišu s mačetom« referira na kubanski ustanak protiv španjolskih okupatora 1870. Na taj isti povijesni period referira se i Sauper u »Epicentru«, u sceni u kojoj havanski pioniri gledaju Meliesa, »smrt« U.S.S. Mainea, Rooseveltove »kauboje«, podizanje američke zastave na kubanskom tlu i španjolski streljački vod. No kao što klinci lucidno reagiraju na scenu iz footagea u kojoj se »stars and stripes« opisuje kao »zastava slobode« (»To je laž!«), tako je i prizor u kojem Španjolci strijeljaju ustanike čisti re-enactment, iako su se slični masakri događali tijekom španjolske okupacije tog »utopijskog otoka«.

Mali proroci

Na Roosevelta se referira i ruševina istoimenog havanskog hotela. Iako je polazišna točka za »Epicentar« bila knjiga Johannesa Schmidta »Energija i utopija«. »Utopija je dobro mjesto i ne-mjesto. Na utopijskom otoku nitko ništa ne posjeduje, ali svi imaju dovoljno. Na njemu nema ni vladara ni religija… Havana znači raj.

Ali ona je i epicentar triju povijesnih distopijskih poglavlja – trgovine robovima, kolonizacije i globalizacije moći«, kazat će Sauperov narator. Njegovi lucidni sugovornici upravo su ti mali Kubanci koje autor pita što je to imperijalizam. Iako ti isti klinci kao »avangarda revolucije« promoviraju taj isti imperijalizam noseći Hilfigerove majice. No Sauperov komad snimljen je u periodu kubanske tranzicije na koju se referira snimka Castrova posljednjeg ispraćaja i Obamin posjet Kubi, ali i sekvenca u kojoj je autor prošvercao svoje male aktere na krov superluksuznog havanskog hotela na kojem se oni brčkaju u bazenu, nakon čega će ih počastiti kolačima.

No to isto potapanje U.S.S. Mainea koje se može promatrati i kao pionirska faza »fake newsa«, korišteno je i u sjajnoj animiranoj verziji, dok klinci pedantno objašnjavaju autoru u maniri dobro naštrebane lekcije Plattov amandman, kojim je SAD-u nakon španjolskog poraza dopušteno da okupira Kubu. Jer, ti isti autorovi mali sugovornici naizgled se doimaju kao žrtve kubanske političke indoktrinacije. Iako su njihovi stavovi nevjerojatno artikulirani (Sauper ih naziva »malim prorocima«). Naročito su inspirativni njegovi anegtotalni susreti s jednom lucidnom djevojčicom koja sanja o glumačkoj karijeri. Na isti način, autor razgovara na cesti s Kubankom koja mu objašnjava da je stranim političarima jedino stalo do rata i profita, a ne do ljudi.

Od te iste okupacije, ne računajući na notorni Guantanamo, ostale su tek ruševine bivše tvornice bijelog šećera za Coca Colu, i famozni pink Chevroleti i ini oldtimeri, u kojima danas vrište blazirani turisti tijekom obilaska Havane. Iako ono najintrigantnije u Sauperovu doksu nije njegov politički diskurs, već njegov look. Tako kritičar Vadim Rizov navodi da njegovi uvodni kadrovi s digitalnim slikama ogromnih valova koji se obrušavaju na šetnicu Havane, prizivaju vizualni jezik Mannova »Miami Vicea«, transponiran devedesetak milja južnije. Oni će nešto kasnije poplaviti tu istu havansku obalu, prizivajući nekakvu nadolazeću kataklizmu. Koliko god se neki kadrovi, poput prizora sa šišanjem klinca u trošnoj brijačnici koju krasi Cheov portret, doimaju poput tipične instagram-friendly fotografije nekog hipsterskog nomada.

Hitlerova unuka

Tu je i potentni footage iz sovjetskog komada »Ja sam Kuba« u režiji Mihajla Kalatazova koji ilustrira kapitalističke ekscese u kasnoj Batistinoj eri. Iako ta ista scena pokazuje da je prokletstvo povijesti svedeno na vječno ponavljanje. To dokazuje i koračanje Sauperovih malih aktera mramornim hodnikom kubanskog luksuznog hotela, načičkanim buticima, kao perverzni kontrast oronuloj infrastrukturi na koju se njegovo monumentalno zdanje naslanja.

Ispred jednog od njegovih izloga zaustavlja se i Sauper s tim istim klincima, promatrajući skupocjeno Mont Blanc nalivpero, da bi ih potom upitao koliko njihovi roditelji moraju raditi da bi sebi priuštili takav luksuz. Iako se autorovi sugovornici s ponosom referiraju na ljepotu svog otoka i njegovih ljudi, koliko god Sauper ostavlja gotovo neznatni prostor komentarima o Castrovoj komunističkoj Kubi, više fokusiran na njenu oronulu povijesnu jezgru i njene živopisne stanovnike, od starih trans voditelja plesne škole, do Oone Castilla Chaplin.

Upravo su za Chaplinovu unuku Oonu rezervirani možda najemotivniji trenuci Sauperova komada dok pokazuje učenicima prizor iz djedova filma »Veliki diktator« (»Zar je ona Hitlerova unuka?«, kazat će jedan od njih). Scena u kojoj ona izvodi klincima baladu na ukuleleu na krovu svoje trošne kuće, ono je po čemu ćemo pamtiti Sauperovu havansku avanturu. Ali i onu u kojoj će natjerati učenicu svoje glumačke škole da improvizira fizički i verbalni sukob s majkom u maniri telenovele.