U satima samoće književnost dobiva svoj pravi smisao, piše pripovjedačica u »Tihoj priči«, šestoj od trinaest priča u novoj zbirci Julijane Matanović »Djeca na daljinu«. Nova je knjiga povod za intervju s autoricom u kojem smo pitali o knjizi, spomenutom citatu, današnjici, daljini koja nam je predložena (nametnuta), suvremenoj književnosti, ali i novim planovima.

Svojoj novoj knjizi dali ste naslov »Djeca na daljinu« te knjigom kao motiv dominira odsutnost roditelja, tjelesna ili emocionalna; ponajprije manjak očinske figure, ali možemo reći i općenito udaljenost djece od roditelja te ljudi jednih od drugih. Koliko su naslov i tematika inspirirani trenutnom situacijom i fizičkim razmakom koji nam se predlaže, a koliko se tu radi o nekoj drugoj daljini, emotivnoj ili socijalnoj?

– Trenutna situacija u kojoj se nalazimo, i na koju ste i vi zasigurno mislili, odredila je sam naslov knjige. Priznajem da su mi se »djeca na daljinu« nametnula i zbog nastave na daljinu, književnih susreta na daljinu, uopće života na daljinu. No, priče koje su uključene u ovu zbirku nastajale su u dvije faze, i obje dolaze iz vremena prije fizičkog udaljavanja kojemu tako bolno svjedočimo. Neke od njih napisane su za Večernji list, jedna je bila naručena za književni časopis, a šest, od ukupno trinaest, napisane su iz nužde, i iz života. I to krajem prošle godine. U jednom trenutku, baš kad sam se spremala gospodinu Tomislavu Sabljaku poslati novu priču za Večernjak, priču »Crvene marte«, do mene je došla rečenica zbog koje sam odlučila to ne učiniti, odlučila ne izlagati se u ovim godinama ocjenama i ne sudjelovati u utrkama u kojima trebaju sudjelovati mlađi talentirani hrvatski prozaici. Pomislila sam na knjigu, složila sam tekstove i kao obična čitateljica zaključila da su svi tekstovi uvezani, neću reći nevidljivim koncem, reći ću heft koncem na kojem piše, popularnom sintagmom rečeno, disfunkcionalna obitelj.
Moram dodati da nije riječ ni o kakvom mom smišljenom projektu kojim bih se uklopila u dominantnu tematsku matricu naše suvremene književnosti. Nikada nisam slijedila modu vremena. To nisu, i to moram reći, autobiografske priče, ali ne bježim od toga da imam uvid u probleme o kojima pišem i s kojima se moji likovi suočavaju. Ako ništa drugo, pojedini likovi nalik su mi po tome što iz svih tegoba koje su im osigurali biološki roditelji i bližnji, izlaze ipak kao djeca koja su zahvalna i za one rijetke mirne trenutke odrastanja.

Julijana Matanović: Djeca na daljinu

O životu »na daljinu«

Kako se nositi s daljinom, tjelesnom i emotivnom?

– Od trenutka kad sam postala svjesna da sam stvarno u mirovini i kad sam javno i priznala svoju nepromišljenu odluku i pokajala se, naglašavala sam kako mi nedostaju studenti, njihovi komentari, ocjene, ali sad kad je sve postalo na daljinu, gotovo da mogu reći da sam i sretna što sam se našla »u miru«. Ne znam kako bih podnijela nastavu na daljinu. Naravno, ne zbog tehničkih ograničenja, nego zbog činjenice da o književnosti, nečemu što se tiče – idemo to tako djetinjasto reći – ljudske duše, moramo razgovarati »preko mašine«. Meni je već upisivanje kolegija preko studomata, ograničavanje broja studenata na nekom predmetu, bilo neprihvatljivo. Kako stroj u moje ime može odbiti nekoga tko bi želio slušati predavanja o Ivi Andriću, Feđi Šehoviću ili Ireni Vrkljan.
Osobno se teško nosim s ograničenjima koja su usmjerena na ljude. Razumijem dobro što članovi Nacionalnog stožera žele reći kad kažu da, u ovoj pandemiji, mladi trebaju shvatiti da predstavljaju opasnost za svoje starije, ali to bi se moralo izreći nekako drukčije. Razumijem da i obiteljska okupljanja mogu predstavljati izvor zaraze, ali meni je obitelj jedna od temeljnih riječi jezika i ta mi tvrdnja izaziva strašnu nelagodu. Ako se udaljimo od starijih, ako nam bude dovoljno da samo znamo da nam jedina baka živi u nekom domu, a da baku ne možemo zagrliti, hoćemo li i dalje govoriti o životu…

Spašavanje pričom

U »Tihoj priči« pripovjedačica piše da »književnost nudi priče u kojima se mogu poništiti razlike između dobra i zla, zdravlja i bolesti te da »u satima samoće književnost dobiva svoj pravi smisao«. Povezani ste s književnošću u trostrukoj ulozi kao teoretičarka, spisateljica i čitateljica – kako vi promatrate književnost? »Smeta« li nekad znanstveni, teorijski, pogled u doživljaju književnosti?

– Meni je rano počelo smetati to udaljavanje naših znanstvenika od samog predloška, dakle od književnog teksta. U vrijeme mog studiranja, pa i početnih tekstova objavljivanih u časopisu Quorum, časopisu koji je počeo izlaziti prije točno tri i po desetljeća, instrumentarij teorijskih škola bio je u funkciji interpretacije. Govorili smo o pripovjedačevim gledištima, vrstama opisa, homogenim narativnim paragrafima, semantičkim poljima, i sve to oprimjerivali na autorskom štivu. Književni tekst bio je glavni junak, a teorijski termini samo alat u njegovom tumačenju i valoriziranju. Nakon toga književna je teorija postala sama sebi svrhom. Mogli ste postati i priznati teoretičar književnosti, a da pritom bez imalo ustručavanja kažete kako književnost koju predajete, i uz koju ste egzistencijalno vezani, ne vrijedi baš puno, i da je, konačno, i ne čitate.
Kad sam počela svjedočiti takvim ocjenama svojih kolega, okrenula sam se svojoj metodi. U analizu drugih ulazila sam pričom. Moj su pristup opisali originalnim. Ta je originalnost i te kako plaćena, ali kad god to spomenem, odmah stavljam točku. Možda sam zbog te originalnosti i otišla s fakulteta sedam godina prije nego što sam to morala učiniti zakonskom odredbom.

Vaše knjige doživjele su brojna izdanja, npr. vaš literarni prvijenac »Zašto sam vam lagala« iz 1997. godine prodan je u više od šezdeset tisuća primjeraka. Što je potrebno za dobru priču, odnosno, što čini priču uvjerljivom i dugovječnom?

– I meni samoj nije jasna žilavost mog prvijenca. »Laganje« je možda objavljeno u pravom trenutku, u onom u kojem smo – nakon traumatičnih povijesnih godina – počeli vrednovati male osobne povijesti. Kad sam pisala te priče, ili taj roman (ni sama ne znam knjigu žanrovski odrediti), željela sam neke stvari samoj sebi pojasniti. A onda sam ubrzo, pogotovo nakon recepcije knjige u Njemačkoj, zaključila kako su problemi odrastanja slični, neovisno u kojoj smo klimatskoj zoni rođeni, i kojim je pismom naše ime upisano u matične knjige. I kad k tome još imate to ime pogrešno upisano, pogrešno upisano mjesto rođenja, kad mucate na pitanje kako vam se zovu roditelji, suočavate se s činjenicama koje vam daju pravo na spašavanje pričom.
»Laganje« je knjiga koja čitatelje uvjerava da su njihovi životi vrijedni zapisivanja, da zidnjak iznad otomana rođene bake može jednom djetetu značiti isto toliko koliko nekom drugom znači naslijeđeni akvarel priznatog akademskog slikara. I ako još živite u prostoru u kojem vas vlast svakodnevno želi poniziti, u kojem se nekima sve oprašta a nekima baš ništa, u kojem je često veći grijeh ne platiti tramvajsku kartu nego otuđiti državne milijune, onda vam ne preostaje ništa drugo nego da se šćućurite uz štivo o običnom životu i prepoznajete sebe u njemu. I tješite se, ili i sami krenete zapisivati. Možda i zbog toga da svoja svjedočenja ostavite potomcima koji vas sada ne žele slušati.

Postmoderna u nas i predugo traje

Volio bih da se dotaknemo i teorije književnosti. Ide li postmodernizam kao dominantan stilski pravac svome kraju i što bi moglo uslijediti nakon njega? Ako je vjerovati povijesti, pojavit će se strujanja koja su suprotna ili znatno drugačija od postmodernističkih?

– Volim što ste spomenuli to pravilo smjena književnih perioda i moda. Govorila sam često studentima o tom Barthesovom poimanju mode u književnosti, ili pravilu njihala. Postmoderna u nas i predugo traje, ali traje i zbog toga što se u njoj sve može opravdati, cijelo je naše društvo postmodernističko. Čitatelji su pokazali da su željni prave tradicionalne priče. I mislim da se okrećemo tome. Samo treba voditi računa i o tome da su društvene mreže itekako utjecale na sliku o književnosti, na njezinu recepciju, na brisanje ionako krhke granice između visoke i niske, lake i teške literature. Mrežama odgovara postmoderna i olako shvaćanje autorstva, citatnosti, izjednačavanja autora i pripovjedača, publike koja ocjenjuje bez uvida u sinkroniju i dijakroniju…

Kako gledate na današnji svijet? Da se poslužim dijelovima iz knjige, možemo li »u ovom jadu od svijeta, u kojem se prevaranti predstavljaju nacionalnim junacima« ipak naći ljepotu poput djevojčice u »Lijepom Splićaninu«?

– Sad ste spomenuli dvije priče, najstariju iz knjige, to je »Lijepi Splićanin« i najsvježiju, a to je »Tiha priča«. Djevojčica dolazi iz nekog drugog vremena, vremena koje je razlikovalo dobro i zlo, pravdu i nepravdu, gospođa iz »Tihe priče« svjedoči o vremenu u kojem se drugi dogovaraju kako ćemo mi živjeti. Jasno je meni da više nikada nećemo živjeti u svijetu u kojem ćemo vjerovati medijima, predsjednicima, u kojemu će se većina složiti oko barem jednog svjetskog autoriteta, ali moram reći da se osobno svega toga plašim. Plašim se svijeta u kojemu ne postoji odgovornost za izgovorenu riječ, u kojem nitko ne želi preuzeti zadanu ulogu, u kojem su rečenice poput »To nisam znao« ili »To nisam čitao« opravdanje za naše ružne postupke i boli koje smo nanijeli drugima. Gubim čak i čvrsto tlo pod nogama kad svojoj kćeri moram dati neki savjet, naputak. Moj pogled na životne vrijednosti više se ne nosi. Filozofi, a i pisci koji su govorili o povijesti kao napretku, zasigurno nisu mislili na ovaj tip napretka kojemu svjedočimo.

Školstvo, udžbenici, Facebook

Kolegica iz Večernjeg nedavno vas je pitala o potencijalnoj poziciji ministrice kulture, a ja ću ipak malo pitati o školstvu – kakvim vam se čini obrazovni sustav u Hrvatskoj? Jeste li pratili reformu »Škola za život«?

– Ne znam koje mi je pitanje teže, je li bilo njezino, ili je sad vaše. Kolegici iz Večernjaka mogla sam reći da ja jednostavno ne bih mogla preuzeti tu odgovornost u zemlji u kojoj si na svakom koraku u nekom sukobu interesa. O našem obrazovnom sustavu puno sam pisala. Možda sam staromodna, ali mislim da u našem sustavu nitko, što sam malo prije naglasila, ne preuzima odgovornost. Pogledajte samo kako izgledaju nekadašnje čitanke. Na njima stoji podatak da ih je odobrio ministar taj i taj na sjednici vlade tog i tog datuma… Puni odgovor na vaše pitanje zahtijevao bi malu brošuru. Zadržat ću se samo na jednoj temi, temi udžbenika. Zamislimo učenika završnog razreda gimnazije koji želi za izborni predmet na maturi prijaviti povijest. U uputama stoji da se pripremati treba prema propisanim udžbenicima. A mi, na tako malo učenika, za svaki razred imamo po najmanje četiri udžbenika četiriju nakladnika. Udžbenici se ne razlikuju samo po opsegu nego i po nekim materijalnim činjenicama. I što sad, učenik treba konzultirati sve te udžbenike? Koliko je to tisuća stranica. Ili možda centri koji učenike pripremaju za maturu znaju po kojem bi udžbeniku bilo najpametnije… No, obećala sam svojoj Magdaleni da više neću o školstvu. Prošle sam se godine, dok su djeca bila na online nastavi i mnoga zbog potresa iseljena iz svojih domova, previše izložila na tu temu. Nije mi žao, jer sam ipak nešto zaključila. Ta tema ljude zanima samo onoliko koliko se tiče njihove vlastite kože. Mnogima nije bilo jasno što imam prigovarati državnoj maturi, premda moje dijete nije maturantica. Time sam sve rekla.

Razmišljao sam hoću li vam postaviti pitanje o utjecaju tehnologije na međusobno udaljavanje ljudi, ali sam shvatio da vjerojatno već znam odgovor. Aktivni ste na Facebooku i ondje komunicirate s čitateljima te odmah dobijete povratnu informaciju, znači da tehnologija, u ovom slučaju, spaja? Što vam znači takav oblik komunikacije s čitateljicama i čitateljima?

– Sad ću odgovor na vaše pitanje, koje sam, moram i ja priznati, i očekivala, započeti pitanjem na kojem se i temelji pripovijedanje: »Što bi bilo da nije bilo…« Da nisam otišla u mirovinu, bih li pristupila društvenim mrežama? Vjerojatno ne bih. Jer, mene su na to nagovorili moji bivši studenti koji su nakon mog odlaska željeli ostati sa mnom u kontaktu. Imala sam 58 godina kad su mi otvorili službenu fb stranicu. Nisam ništa znala, osim napisati tekst. Oni su me naučili kako nalijepiti fotografiju, kako napisati odgovor, rekli su mi i da je broj lajkova koji dobivam po objavama jako dobar. Nakon godinu dana pokrenula sam i blog. Danas održavam i svoju stranicu, i stranicu Umjetničke organizacije Lađa od vode, i blog… Dobro ste primijetili, meni su važni komentari, recepcija onoga što napišem. I upravo zbog toga prostor društvenih mreža doživljavam velikom učionicom. Ne preostaje mi ništa drugo.

Rijeka i Fabrio

Koji su vam planovi za budućnost? Osnovali ste vlastitu umjetničku organizaciju Lađa od vode te je »Djeca na daljinu« drugo izdanje nakon zbirke priča Pavla Pavličića koja dijeli ime s organizacijom. Obje imaju oznaku »Biblioteka: Krasopis« – hoće li biti i drugih biblioteka?

– U proljeće ove godine osnovala sam Umjetničku organizaciju. Naziv organizacije je prema prvoj knjizi koju sam objavila, inače knjizi priča mog supruga Pavla Pavličića. »Lađa od vode« ušla je nedavno u gimnazijski program, knjiga se nije pojavila od 1972. godine. Biblioteka je naslovljena, ponovo, prema Pavlovu romanu »Krasopis«, iz 1987. Govorili smo o postmoderni, »Krasopis« je upravo primjer vremena u kojem danas živimo. Planiram i biblioteku u kojoj ću objavljivati eseje. Ona će biti naslovljena prema mojoj knjizi eseja iz 2000. »Lijepi običaji«. Razmišljam i o pokretanju biblioteke krimića, jer sljedeće godine je četiri desetljeća od pojave prvog Ive Remetina. No, o tome se mogu savjetovati i s vama. Kad sam napustila fakultet, nisam se mogla osloboditi osjećaja da sam u jednom danu, uništila trideset i osam godina kakvog – takvog bavljenja književnošću. Vidjela sam sebe kao onog Jugošvabu koji je u Njemačkoj zaradio za kuću, a onda ga je, dok je na zagrebačkom kolodvoru čekao vlak za Vrpolje, prevario šibicar. Sad ću primijeniti znanja koja sam stekla uređujući Biblioteku Hit, ili izdanja Nakladnog zavoda Matice hrvatske.

U svibnju prošle godine u Guvernerovoj palači predstavili ste »Ljutu godinu – zapise internetske novakinje«, a ovih dana predstavljate novu knjigu po Hrvatskoj, kako mjere stožera dopuste. Planirate li predstavljanje i »Djece na daljinu« u Rijeci?

– Vrlo bih rado došla u Rijeku. Premda mi je jedan ugledan književni kritičar rekao kako sam ja kraljica književnih večeri u provinciji, volim ja i književne susrete po velikim i važnim gradovima. Samo da su uživo. Nisam ovih mjeseci pristala ni na jedan virtualni. Pristanemo li na to, mogli bi to novo normalno pretvoriti u jedino normalno. Rijeku sam i upoznala, i zavoljela kroz romane Nedjeljka Fabrija, a ne moram vam govoriti koliko tog pisca poštujem i koliki dug osjećam prema njemu.

Nedavno ste na Facebooku uz objavu u sjećanje na stoti rođendan svoga tetka najavili da ćete krenuti pisati pravu priču o sebi. Hoće li biti riječ o autobiografiji ili romansiranoj autobiografiji?

– Puno puta sam rekla kako sam samu sebe često nagovarala da komadiće svoje biografije primam kao da je riječ o književnom tekstu. Ja sam, naravno, bila jedan od likova. I to je bila moja terapija. U »Ljutoj godini« objavila sam i tekst »Ja-književni lik«. Posvetila sam ga svojim kolegama profesorima koji su me često zbog toga opominjali i nisu ni pokušavali razumjeti da se ja tim pristupom spašavam. Kad na život gledam kao na priču, onda mi ne trebaju članovi moje šire obitelji koji će iznijeti svoje istine. Vratit ću se na tekst koji ste spomenuli. Mojih pedeset i pet godina života, sve do očeve smrti, proteklo je u nadmudrivanjima na temu jesu li mene roditelji darovali očevoj sestri, ili me je ona, kako su neki govorili, otela. Meni je književnost pomogla da dođem do odgovora. Muž moje tete, Zagorac porijeklom iz Zlatara, bio je u Drugom svjetskom ratu domobranski narednik u Olovu, i bio je nadređen ocu moje majke. Moj će ujak, godine 1944. dobiti ime Milan, baš po tom mom tetku. Sve će se to otkriti na ispraćaju očeva oca, na groblju u malom bosanskom selu, godine 1966. U tom trenutku ja sam već četiri godine »oteta«, ili »darovana«.
Da to pretvorite u priču, taj čin mog odlaska bio bi najavljen, kompozicijskom motivacijom, već godine 1943., 1944. Možda bih prije tog romana trebala opisati takve situacije, a brojne su. Sve je povezano, i sve je sve. Samo ne treba zatvarati oči.