Biti kreativan. Shvaćati nevolje kao prigode za nova rješenja. Dopustiti da se u nama probudi stvaralačka strana. Moliti. Činiti dobro. Zanimati se za druge. Poklanjati vrijeme i pozornost. Sve dotle dok sam spreman davati od sebe i svoga, moj duh i moja duša nisu u opasnosti. Duh živi ako zna zašto je tu, ako ima zadatak.

Tako u ovom razgovoru kaže dr. fra Ante Vučković u odgovoru na pitanje kako si možemo pomoći da psihički i duhovno ostanemo zdravi u ovom teškom vremenu pandemije. Oko te okosnice razgovarali smo i o drugim temama koje su sada, ali zapravo uvijek aktualne. Zato su tu i pitanja o porukama i djelima pape Franje, i o sv. Franji, o tome kako se pandemija odražava na naše živote.

Za fra Antu Vučkovića netko je, slušajući njegove intervjue i izlaganja na YouTubeu, rekao da živi u Božjoj slobodi, i s tim se možemo samo složiti. Fra Ante Vučković je sveučilišni profesor, doktor filozofije, pjesnik, duhovnik, egzeget, svakome pristupačan, jednostavan franjevac svećenik.

Virus je uvukao sumnju i strah

Živimo u teškom vremenu, možda upravo ovih dana u najžešćem valu pandemije u Europi. Koronavirus nam je pokazao koliko ovisimo jedni o drugima, koliko je važna odgovornost i solidarnost među ljudima… Kako razmišljate o tim pitanjima?

– Virus je posvuda. Među nama, u našim razgovorima, strahovima i strategijama. Ne vidimo ga, ali sve gledamo kroz njega. Ne nameću nam se samo pitanja znanstveno-medicinskog ovladavanja virusom. Otvaraju nam se pitanja svakodnevnoga života. Nošenje maski, susreti, strahovi od zaraze, osamljenosti, osjećaji ostavljenosti i zarobljenosti. Od Kopernika znamo da ne možemo vjerovati svojim očima. Gledamo kako sunce izlazi i zalazi, a u glavi znamo da je to iluzija. Od Freuda znamo da ne možemo vjerovati ni svojim vlastitim odlukama. Uvijek je moguće da nas je zavelo neko nesvjesno nagnuće.
Virus nam je uvukao sumnju u dodir. S drugim i sa samim sobom. Ne mogu nikome vjerovati. Svatko može biti zaražen. Ali ne mogu vjerovati ni svojim vlastitim rukama i pokretima. Mogu se zaraziti dodirom. Opažam strahove kako rastu. Strahove od osamljenosti, bolesti, diktature, gubitka slobode, osiromašenja, nemogućnosti običnoga života. Sa strahovima raste iskrivljivanje zbilje. Ne iskrivljuju zbilju samo pristaše neke od mnogih teorija zavjere koje kruže među nama. Zbilju iskrivljuje i netko tko ne reagira na simptome pa druge izlaže opasnosti zaraze. Iskrivljuju je pretjerani strahovi. Sada vidimo kako strahovi nisu samo poteškoće pojedinaca, nego su nam zajednički. Ispod svega ovoga stoje naše potrebe. Obične, ljudske potrebe za sigurnošću, razumijevanjem, blizinom, smislom. Veliko je umijeće pogledom uma probiti kroz nevolje i otkriti na što se oslanjamo, od čega živimo, što možemo učiniti.

Dr. fra Ante Vučković / Snimila Ivana GRABIĆ

Znanje i smisao

Kako se ova situacija odražava u vašem radu, na fakultetu kao profesora, u pastoralu kao svećenika?

– U mom poslu se puno toga mijenja. Način predavanja, rada sa studentima. Način pastoralnog rada. Zadnjih godina sam s radošću radio s različitim grupama, a sada je takav rad onemogućen. Teško je naći primjerene prostore. Teško je dobiti ljude da sudjeluju. Mnogo toga se prebacuje u virtualni svijet, a tamo gubimo prisutnost.

Zbog pandemije živimo u posebnom režimu, u izvanrednim okolnostima, i povezani i distancirani, dobrim dijelom boreći se protiv širenja infekcije na način kako su to ljudi i zajednice činili prije mnogih stoljeća. Kako možemo pomoći sebi i svojim bližnjima da ne nastradamo psihički, da ne nastradamo duhovno?

– Važno je moći živjeti s odmakom. Odmak od neposrednih doživljaja i iskustava je spasonosan. Mi svijet doživljavamo, ali i mislimo o svojim doživljajima. Mišljenje, razgovor, opažanje, prosudbe olakšavaju odmak. I važno je moći imati širi okvir od neposrednoga doživljavanja. To je najprije okvir znanja. Znanje nam pomaže da bolje razumijemo. To je isto tako i okvir smisla. Smisao nam olakšava procjenu. I znanje i smisao unose olakšanje u neposredni doživljaj.
S bližnjima je važno graditi dobre odnose. Razgovorom, razumijevanjem, blizinom, otvaranjem, strpljenjem. U vremenima nevolja ljudi su važniji od svega ostaloga. Potrebno je graditi prijateljstva i istodobno raditi na sebi. Uvijek iznova valja donositi odluku da ću biti bolji čovjek. Ne zapustiti se ni tijelom ni duhom. Ne dopustiti emocijama da okamene. Biti savitljiv, prilagodljiv. Imati otvoren um. Čitati dobre knjige. Zahtjevne. Ne dopustiti da me uspavaju površni tekstovi, a još manje dopustiti da me iz ravnovjesja izbace otrovani tekstovi kojih je naš virtualni svijet pun. Biti kreativan. Shvaćati nevolje kao prigode za nova rješenja. Dopustiti da se u nama probudi stvaralačka strana. Moliti. Činiti dobro. Zanimati se za druge. Poklanjati vrijeme i pozornost. Sve dotle dok sam spreman davati od sebe i svoga, moj duh i moja duša nisu u opasnosti. Duh živi ako zna zašto je tu, ako ima zadatak. Viktor Frankl je tako snažno govorio o potrebi da otkrijem smisao kako bih imao zdrav duh. Pozivao se na Nietzschea, koji u svom aforističkom stilu kaže kako je čovjek u stanju podnijeti svaki kako, ako ima zašto.

Krize kao vrijeme samospoznaje

I vi ste rekli da se mnogi ljudi osjećaju vrlo usamljeno; mnogi se osjećaju bez sugovornika, neki gube kompas, mnogi ljudi pate… U krizama vidimo i koliko smo krhki i koliko smo jaki, a i koja su uporišta našeg života. U tom smislu, što se čovjeku događa u situacijama poput ove, kada kao da dio života zastaje, kada imamo više vremena za sebe i svoje najbliže?

– Točno je da krize pokazuju našu krhkost i smrtnost. Osamljenost je vrlo teška, ali osamljenost je kod nekih ljudi bio životni izbor. Od njih se može učiti kako se živi u osamljenosti. Uz to, mnogi osamljeni bi iz svoje osamljenosti izišli kada bi se povezali s drugim osamljenima. Mnogima je potrebna samo mala pomoć u tehnologiji ili u organiziranju susreta. Postoje i dobre ideje. Moguće je upoznavati nove ljude razgovorom, otkrivati gdje svijet mogu učiniti malo boljim.
Krize pokažu na što se u životu oslanjamo. To je važna spoznaja. Dok se ne nađemo u krizi, lako sebi umislimo da se poznajemo. U krizi iznenadimo sami sebe. Naše reakcije nisu nama samima bile predvidive. Nađemo se u strahovima za koje nismo znali da čuče u nama. Opazimo da smo agresivniji nego što bismo to priznali. Uvidimo da se oslanjamo na druge, a da to nikada nismo priznali samima sebi. Bljesne nam da vučemo stare povrede i da kroz njih gledamo druge ljude. Otkrijemo se da smo brzi na osudama, a spori na praštanju. Krize su privilegirano vrijeme samospoznaje.

Kako iz toga izvući dobro, a i vi ste pisali da svaka nevolja otvara vrata dobroti, put svjetlu?

– Valja naučiti gledati drukčije. Platon nas je učio da je za shvaćanje svijeta i nas u njemu važno kamo gledamo. Tko traži poteškoće i analizira bezizlazje, uvijek će biti uspješan. Uspješan će biti i tko traži krivce. Uvijek će ih naći. Pesimist ima potrebu dokazati da je u pravu. I tu uvijek uspijeva. Na svoju štetu. No, Platon nas je učio da je krajnja, zadnja i najvažnija ideja kroz koju valja promatrati sve što jest dobro. Kojem dobru? Koje dobro se nalazi iza krize? Koje dobro može izrasti iz nje? Koje dobro mogu činiti? Koje dobro je samo u mojim rukama? Ljubazna riječ, sitne dobrote, pozornost na drugoga. Dočim se okrenem dobru i počnem ga otkrivati i činiti, svijet dobije drukčiji izgled. Od Krista sam naučio da nema toliko zlog vremena u kojem se ne bi moglo činiti neko dobro. On je, primjerice, u najtežim satima svoga života, imao otvorene oči za potrebe drugih. Tješio ih je, povezivao, otvarao im novi obzor. Dobro se opaža kada iznutra promijenim svoj pogled. Kada se odlučim tražiti dobro. Puno se može naučiti od Viktora Frankla ili Marka Aurelija. Da spomenem jednoga psihologa koji je preživio holokaust i jednog stoika koji nam je otvorio uvid u svoje svakodnevno vježbanje i rad na sebi.

Lijepa je vaša zbirka poezije »Kolajna od šutnje«. Često pišete i govorite i o vremenu bitnih sadržaja – o tišini kao potrebi ljudskog života, o vrijednosti šutnje, osobnoga sabiranja, slušanja drugoga čovjeka pored sebe, osluškivanja sebe, Boga, Isusa. Boji li se suvremeni čovjek tišine, naučen ili primoran živjeti u glasnoj kulturi, jureći…?

– Tišina nije laka. Najprije je nije lako pronaći, a potom je jako teško izdržati je. No, kada se jednom uđe u nju, iz nje se izlazi promijenjen. Na bolje. Osjetljiviji na ljude i riječi, zvukove i značenja. Ali da bih to sačuvao, moram uvijek iznova otići u tišinu. U tišini se događaju važni uvidi i spremaju važne odluke. Tko je neprestano izložen buci i jurnjavi, lako će pustiti da umjesto njega odlučuju drugi i da umjesto svoga mišljenja ponavlja tuđa. Bez tišine čovjek olako brbljanje prodaje pod znanje.

Ante Vučković: Kolajna od šutnje

Papini dokumenti

Papa Franjo je koncem ožujka, dok je svijetom harao prvi val pandemije, na Trgu sv. Petra održao izvanredni Urbi et orbi. U tom snažnom govoru je rekao i sljedeće: »S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj »ego« uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći…. Grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu…« Rekao je da su »molitva i tiho služenje« pobjednička oružja… Iz toga njegovog obraćanja ljudima diljem svijeta mogli smo čitati njegov poziv na promjenu načina života, odgovornost i solidarnost, suosjećanje, umjeren i jednostavan život. Kako ste doživjeli to Papino obraćanje Gradu i svijetu?

– Slično kao i vi. Jake slike i jake riječi. Osamljenost čovjeka u bijelom koga najčešće promatramo okružena masom. Dramatično. I nebo se smračilo nad Trgom sv. Petra. I relativno brzo mi je postalo jasno da to ipak nije točka prekretnica. U našoj trci se ništa nije promijenilo. Mi na zapadu nismo odjednom otkrili da postoji drukčiji, usporeniji, suosjećajniji, senzibilniji način života. Mi smo se našli zarobljeni u kućama s istom strašću da to što prije prestane pa da se jurnjava nastavi.

Na tom tragu spomenimo dvije snažne enciklike pape Franje kojima pred ljude stavlja velike ideale – »Laudato si« iz 2015. godine i nedavno objavljenu »Fratelli tutti«. One su kao nastavak jedna druge, kao da se nadopunjavaju. Potpisujući u Asizu »Fratelli tutti«, Papa je, možda se može reći, sažeo poruke obiju enciklika, jer rekao je kako »znakovi vremena jasno pokazuju da ljudsko bratstvo i briga za stvoreni svijet predstavljaju jedini put prema cjelovitom razvoju i miru«. Kako čitate i povezujete ova dva Papina dokumenta?

– Problem s Papinim dokumentima je u tome što oni izazovu kratkotrajne reakcije i onda brzo nestanu s pozornice. Teško da ćemo vidjeti neke važnije promjene na globalnoj razini koje bi izazvao neki Papin dokument. A i u Crkvi je potrebno svijećom tražiti mjesta ili neke zajednice koje ove važne tekstove uzimaju s ozbiljnošću koja utječe na njihov život. No problem krhkosti prirode i problem ljudskih odnosa su nedvojbeno najkrupniji problemi svijeta. I jedan i drugi se mogu činiti odveć profanim. Na oba se može gledati kao na zajedničke ljudske probleme koji nisu ni po čemu posebno katolički. Pa ipak, papa Franjo je važan možda i zbog toga što vjernicima želi probuditi svijest za zajedničku sudbinu svih ljudi.