RIJEKA Marijan Jantoljak je legenda Rijeke. Bez obzira na to što se ovaj termin u današnje vrijeme olako koristi, teško je pronaći bolju riječ za opisati čovjeka koji je već 60 godina u raznim ulogama, i uz manje prekide, uključen u rad riječkog prvoligaša.

Prva mu je bila ona igračka, 1960. godine došao je iz zemunskog Jedinstva i prigrabio mjesto među vratnicama koje više nije ispuštao. Nizale su se utakmice, prolazile godine, mijenjale generacije, a Marijan Jantoljak i u 81. godini života aktivni je dio struke u riječkom prvoligašu kao trener vratara u školi nogometa.

S NASLJEDNICIMA – Marijan Jantoljak/Foto V. KARUZA

Igrački, Jantoljak je osmi po broju prvenstvenih nastupa u klupskoj povijesti, s 917 uzastopnih minuta netaknute mreže drži klupski rekord bez primljenog pogotka, uz to je, s devet pogodaka, i najbolji strijelac među riječkim vratarima. I trenerski doprinos je impresivan, osim što je bio prvi trener Rijeke otkako je HNL-a, kroz njegove ruke je prošao čitav niz mladih vratara od kojih je Ivor Pandur samo posljednji iz plejade onih koji su se otisnuli na nogometnoj sceni. A to je ono zbog čega, kako sam kaže, uživa radeći i u devetom desetljeću života.

– Rijeka je moj drugi dom, jer osim kod kuće živim i u klubu. Rijeka je jednostavno moj život, od 1960. godine sam ovdje, s malom stankom kada sam bio u Borcu iz Banja Luke. Nisam se nikada umorio od rada i treninga, zdrav sam, naviknut sam na takav režim i to me drži. Mislim da sam i najstariji trener u nekom prvoligaškom klubu, što možda i nije neka referenca, ha, ha.. – smije se uvijek vedri Marijan Jantoljak uoči treninga za koji se priprema baš kao da mora raditi s prvotimcima.

Hrabrost

U tome i leži tajna njegove dugovječnosti.

– Lijep je to posao i osjećaj. U školi nogometa smo za taj segment zaduženi Siniša Ćaleta, Đoni Tafra, Luka Vladić i ja… Bilo je stvarno lijepih trenutaka u radu s mladima. Mnogi su golmani Rijeke prošli kroz moje ruke, od Maura Ravnicha koji je bio otpisan pa sam ga podigao da dođe do reprezentativne razine, do Mladena Žganjera, Tončija Gabrića, Velimira Radmana, do ovih novih generacija, Andreja Prskala, kojeg sam gledao sedam, osam puta i doveo ga u Rijeku, Simona Sluge i Ivora Pandura, koji je napravio sjajan transfer u Veronu.

I sada imam jednog malog, neću ga imenovati da mu ne stvaramo pritisak, ali radi se o velikom potencijalu koji može postati vrhunski vratar. Na kraju netko uspije, netko ne, ali svi su kod mene savladali tehniku, a puno se stvari mora poklopiti da netko dođe na visoku razinu, od karaktera do psiho-fizičkih predispozicija, situacijske inteligencije.

Kada je riječ o karakteristikama potrebnim da netko bude prvoligaški vratar, za Jantoljaka nema dileme.

– Brzina, procjena i hrabrost. To su tri karakteristike koje moraju biti prisutne kod vrhunskih vratara.

U riječkom prvoligašu ih očito na vrijeme znaju prepoznati jer Rijeka već godinama ima dobre vratare, koji su redom dolazili do reprezentativnih razina i inozemnih transfera.

– Već dugi niz godina je tako i drago mi je zbog toga. Radi se o vrijednim dečkima, rad u klubu je vrhunski od najnižih kategorija prema vrhu te piramide i kada je netko radnik, a uz to ima i talent, sigurno će isplivati.

Danas je Rijekina jedinica 22-godišnji Ivan Nevistić, koji je među riječkim vratnicama naslijedio još mlađeg Ivora Pandura.

– Nevistić je broj jedan iako mu treba vremena jer nije isto braniti za Rijeku ili za Varaždin. Tu je i Nwolokor, po mom mišljenju isto jako dobar vratar, pa i nekoliko juniora je sve bliže prvoj momčadi. Ne treba zaboraviti ni Prskala, koji je zadnje vrijeme imao problema s ozljedama, ali se radi o sjajnom čovjeku i igraču, ima veliko iskustvo i sada je u najboljim godinama. Ja sam branio do 41. godine, ne sumnjam da će me i premašiti ako ga zdravlje posluži.

Beara

Kada je riječ o najboljem vrataru s kojim je radio u Rijeci Jantoljaku se bilo teško odlučiti, ali se zato prisjetio jednog zaboravljenog imena koje je puno obećavalo.

– Teško mi je nekoga istaknuti jer ih je stvarno puno prošlo kroz sve ove godine, ali sjećam se jednog koji je imao sve da postane odličan vratar. Matko Kalinić je imao strašne fizičke predispozicije, ali Ivan Katalinić ga je maknuo s gola nakon jednog kiksa i više ga nije želio vratiti. Bio je izuzetan talent.

U tom kontekstu Jantoljaku je zanimljivo pratiti razvoj Pandura, Sluge, Prskala ili Nevistića.

– Svi su oni dobri vratari, a jako je bitno za klub procijeniti kada će i gdje pustiti kojeg golmana. A na nama trenerima je da iznova tražimo talente i formiramo ih. Čestitam i Panduru na dobrom startu u novom klubu, vrijedan je i talentiran dečko i samo neka sluša svoje trenere pa će daleko dogurati. Od hrvatskih vratara sviđa mi se i Livaković, jako je karakteran dečko i odličan vratar, a tu je i čitav niz mladih koji dolaze.

S obzirom na golemo iskustvo koje ima u ovom poslu, Jantoljak je itekako pozvan usporediti današnji rad s onim u njegovo vrijeme.

– Danas smo fokusirani na manje grupe, više se možemo posvetiti nekome i pomoći mu da ispravlja pogreške, dok u moje vrijeme nije bilo tako. Primjerice, ja nisam imao trenera vratara, radio sam s pokojnim Angelom Zikovichem, koji je bio igrač, a tek s Vladimirom Bearom, kada je postao trener Rijeke, imao sam nekoga za vratarski dio. Na kraju priče više od trenera su važni volja i talent, ako toga nema sve je uzaludno.

Meni je drago što radim s početnicima jer krećemo s elementarnom tehnikom, od povaljki, do poluvisokih i visokih lopti. Najteže je dok prepoznaš mladog igrača, oblikuješ ga… A onda neki ostanu u županijskoj ligi, a neki naprave iskorak. Uvijek kažem da vrataru treba omogućiti kontinuitet branjenja od godinu dana da bi procijenio je li materijal za nešto više ili nije. Meni je možda lakše procijeniti jer sam prošao sve uzraste od pionira do prve momčadi, bio sam i u reprezentaciji s Ćirom Blaževićem, a danas uživam gledati ovu djecu kako radi i napreduje.

Ova misao vratila je priču na početak, na dugovječnost jednog čovjeka koji se najbolje osjeća na zelenom travnjaku i kada radi s mladim vratarima.

– Do kada ću biti trener? Pa dok me ne potjeraju, ha, ha… Neću nikome smetati, kada osjetim da ne mogu više, sam ću se maknuti. Ali djeca su fenomenalna, imam ih desetak i baš je gušt raditi s njima kada vidim da vole nogomet – zaključio je Marijan Jantoljak.