Ove se godine napunilo 150 godina od kako je 22. travnja 1870. u Simbirsku rođen Vladimir Iljič Uljanov (kasnije, nakon povratka iz prvog progonstva u Sibiru, prozvan Lenjin, jer je robijao u krajevima uz rijeku Lenu), vođa međunarodnog radničkog i komunističkog pokreta, ali i simbol ruske Oktobarske revolucije 1917. godine. O Lenjinu je napisano doslovno more knjiga i studija, a njegova sabrana djela (posljednje, peto izdanje, bilo je tiskano između 1958. i 1965. u 55 svezaka) ideološki su temelj tzv. sovjetskog revolucionarnog marksističkog i lenjinističkog pokreta te se činilo kako se o njemu više nema reći ništa novoga. Ali, nakon 1990., to jest pada komunizma i sovjetskog imperija pokazalo se, bez obzira na tisuću puta »prežvakavane« biografske podatke, njegovo životno, političko i teorijsko djelo, uključujući citate i komentare, kako o tom čovjeku zapravo dosta toga ne znamo.

Nedostaje cijeli niz kamenčića iz njegove biografije, koji su nužni za uspostavu cjeline njegova mozaika. To ne znači kako i ranije nije bilo onih koji su ukazivali na potrebu kritičkog prevrednovanja njegove biografije, kao i revolucionarnog djela; spomenimo samo Trockog koji je ostavio obilje materijala, uglavnom do tada ignoriranih u sovjetskoj historiografiji, ali te, tada nove spoznaje, nisu polučile veći efekt, dakako izuzev u građanskim konzervativnim i dijelom liberalnim krugovima koji su u startu imali negativan odnos prema vođi, ali i boljševičkoj revoluciji u cjelini. Mnogi su kritičke tekstove Trockog o Lenjinu tumačili kao neku vrstu osvete čovjeka kojeg su Staljin i boljševici prognali iz Rusije, i koji je bio razočaran što se nije uspio nametnuti kao Lenjinov nasljednik i novi vođa komunističke stranke.
Naime, u borbi oko Lenjinova nasljeđa, Staljin se pokazao neusporedivo vještijim i beskrupuloznijim od Trockog; i samo zahvaljujući brojnim manipulacijama nametnuo se kao autentični tumač Lenjinova djela. Danas znamo da je Lenjin u svom testamentu, uz određene ograde, hvalio sposobnosti Trockog, upozoravajući ujedno na problematičan Staljinov autokratski karakter, ali taj tekst, zahvaljujući intervencijama Staljina i njegovih pristaša, nikada nije dospio u ruke šireg partijskog članstva, jednostavno su ga zatajali. Kako bi se u praksi »potvrdio i dokazao« kao vjerni Lenjinov sljedbenik, počeo ga je neumjereno glorificirati i sve što se nije uklapalo u boljševičku matricu automatski se isključivalo ili u velikom luku zaobilazilo. Naravno, odmah je počeo sustavno graditi vlastiti mit.

Balzamiranje i mumificiranje

Nakon smrti svoga vođe (1924.) boljševici su odlučili Lenjina balzamirati i mumificirati; podigli su mu mauzolej i pretvorili su ga u nedodirljivog Apostola revolucije, novo božanstvo o kojem se mogu izricati samo hvalospjevi. Službena ideologija tretirala ga je kao genija, koji je vidio bolje i dalje nego drugi revolucionari; anticipirao je budućnost o novom komunističkom carstvu, raju na Zemlji, ali nitko nije problematizirao sve one silne zločine koji su tijekom revolucije, a potom i višegodišnjeg krvavog građanskog rata, sve u ime navodne pravednosti bili počinjeni.

Nakon preuzimanja vlasti sovjetski je režim tiskao mnoštvo Lenjinovih hagiografija, a kada bi se među sovjetskim emigrantima i pojavila neka knjiga koja bi dovodila u pitanje sve ove hvalospjeve o Lenjinu, u pravilu je nailazila na ignoranciju, jer se smatrala ideološkim pokušajem difamiranja i falsificiranja svega onoga što su boljševici u izgradnji Sovjetskog Saveza postigli i zbog čega su postali uzor, svojevrsnom svetinjom milijunima radnika diljem svijeta. Istina, s vremena na vrijeme pojavila se neka knjiga i unutar SSSR-a koja je odskakala od zadanih kanona (primjerice »Uspomena« Lenjinove supruge Nadežde Krupske), ali to su bila tek blaga odstupanja koja nisu bitno narušavala već »izvješeni portret« vođe revolucije.

Korak dalje otišla je Lenjinova sestra Marija; progovorila je kritički o pojedinim epizodama iz života svoga brata, ali upravo stoga njene uspomene nikada nisu bile objavljene; kolale su uglavnom u samizdatu čiju je autentičnost sovjetski režim osporavao i okarakterizirao falsifikatom. O stvarnoj pozadini na kojoj je sam Lenjin (kasnije i njegovi sljedbenici) gradio svoj mit nije se kritički raspravljalo, praktički sve do rušenja Berlinskog zida.

Naravno, niz je pitanja bilo postavljeno na Zapadu; kritički raspoloženi socijal- liberalni intelektualci i lijeve i desne provenijencije o tomu su vodili sporove, ali se to ipak sve odvijalo u akademskim krugovima bez širih refleksija na najjače komunističke stranke poput onih u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, koje su tek u eri destaljinizacije postale otvorene i za kritičko promišljanje Lenjinova i Staljinova nasljeđa. Bitna pitanja kao što su primjerice: tko je financirao Lenjinov rad za vrijeme njegove dugogodišnje emigracije na Zapadu (znalo se da nikada nije bio službeno zaposlen), a petnaestak godina je živio, istina skromno, ali građanski sasvim solidno u sredini u kojoj se to bez snažne materijalne pozadine nije moglo.
Velik je problem i pitanje kako je došlo do toga da je tijekom Prvog svjetskog rata, u vrijeme najžešćih sukoba između Njemaca i Rusa, bez problema, krenuvši iz Švicarske, u zapečaćenom vagonu proputovao cijelu neprijeteljsku Njemačku, vratio se u Rusiju i organizirao revoluciju koja je u vojnom smislu izuzetno pogodovala Berlinu i osvajačkim planovima njemačkog generalštaba.

Kontroverze i pitanja

Sličnih je kontroverzi i pitanja bezbroj, ali ako se i ukazivalo na pozadinu stvarnih zbivanja i aktera, »pravovjerni« ideološki autoriteti potrudili su se ta povijesna zbivanja retuširati, tako da se tek u posljednjih tridesetak godina počelo novim očima gledati na život i djelo Oktobarske revolucije, a da pritom nikome nije sporno kako je ruska revolucija obilježila našu epohu, ali i da Lenjin nije bio samo revolucionar bez mane, već u mnogo čemu i ideolog totalitarne isključivosti, a koja se, kada nije moglo drukčije, tumačila kao »povijesna prinuda« u borbi za novi i pravedniji svijet. Uostalom, Lenjin nikada nije krio kako je uvjeren da se bez terora i nasilja neće moći srušiti kapitalizam i izgraditi socijalizam.

U ožujku 1922. u pismu Kamenjevu (u kojeg je imao neograničeno povjerenje, s njim se čak savjetovao i o intimnim problemima, primjerice o odnosima sa svojom ljubavnicom Ines Armand), nakon svih strahota građanskog rata i revolucije upozorava: »Najveća je greška misliti da će se NEP-om (novom ekonomskoma politikom) okončati naš teror. Vratit ćemo se teroru, možemo to zvati i ekonomski teror, provodit ćemo ga jednako kruto i žestoko, samo drugim sredstvima.« Dmitrij Volkogonov (u svom djelu »Lenjin; izvorište terora« iz 1994.), jedan od sovjetskih (ruskih) povjesničara koji je otišao najdalje u kritičkom propitivanju Lenjinove biografije, zaključio je kako nema spora da su boljševici željeli ostvariti socijalno pravedno društvo, ali samo za pripadnike proletarijata, dok su sve ostale tretirali kao klasne neprijatelje, a da pritom uopće nisu problematizirali može li se novo društvo graditi na masovnoj primjeni krvavih represija i posvemašnjem ukidanju sloboda i bitnih, građanskih civilizacijskih vrijednosti.

Sin plemića

Povijest je bezbroj puta pokazala kako je svaki put u pakao popločan dobrim namjerama. Pojedini apologeti Lenjinova djela navodili su kako je on svjestan da umire (nakon teškog ranjavanja u atentatu 1918.) počeo shvaćati da se njegovo revolucionarno djelo mora revidirati, kako se nekih ideja sam mora(o) odreći ili ih protumačiti na novi način. Ali, nitko od tih apologeta ne navodi niti jedan dokaz, niti jednu izjavu koja bi to potvrdila. Međutim, da bismo shvatili njegov lik, a posebice njegovo djelo, moramo prvo odgovoriti: Je li se uistinu radilo o savršenom vođi svjetske revolucije, ili pak »revolucionarnom
psihopatu« kojem je jedino bilo nužno dokopati se vlasti i moći, ne pitajući za cijenu (tuđe) krvi; radi li se o beskrupuloznom »židoboljševičkom urotniku« ili pak istinskom lideru koji je jedini prepoznao važnost povijesnog trenutka za rušenje starog i uspostavu novog pravednijeg svijeta, moramo se poslužiti »tuđim« očima onih koji nude novu, kritički utemeljenu perspektivu u svjetlu do sada zanemarivanih činjenica; odnosno moramo se suočiti s likom Lenjina, ne samo kao teoretičara i praktičara revolucije, već i sina plemića, sa svim onim privilegijima koje iz takvog položaja proizlaze.

Solženjicin je svojedobno napisao kako je Lenjin bio čovjek koji nije razumio rusku povijesnu tradiciju i kojem je sve autentično rusko bilo tuđe i nepotrebno i koji se upravo stoga i mogao upustiti u veliku avanturu dizanja i provođenja revolucije, veliki povijesni eksperiment s ljudima kakav do tada nitko, kroz cijelu povijest čovječanstva, nije proveo. »Crna knjiga komunizma«, govori kako je u ime marksizma i lenjinizma, na različitim stranama svijeta bilo pobijeno preko sto milijuna ljudi; ako se to nekome i čini pretjeranim, ipak svekolika povijest komunizma u staljinističkoj verziji za sobom je u velikoj mjeri ostavila pustoš, a nesumljivo jedan od inspiratora svih tih procesa i stradanja upravo je bio Lenjin i s tom se odgovornošću svi tzv. lijevi intelektualci moraju suočiti, ne stoga da bi se odrekli svojih uvjerenja, već da bi ih na jedan novi i kritički utemeljeni način kontekstualizirali.

Pretci Vladimira Iljiča s očeve strane bili su vlasnici krojačkog salona u Astrahanu i kako stoji zapisano u obiteljskom stablu, i pradjed i prabaka nosili su isto prezime i prije vjenčanja, što govori da se radilo o braku bliskih srodnika. Čini se kako su oboje bili kalmičkog ili kirgijskog podrijetla. S majčine strane pradjed je bio Židov, Moše Blank iz Volinske oblasti koji je oženio Šveđanku Annu Ostedt i ubrzo im se rodio sin Aleksandar. Studirao je i diplomirao medicinu, a potom je vjenčao Njemicu Annu Grosschop iz ugledne luteranske obitelji. Vremenom je stekao velik ugled u društvu i kao lojalni podanik carskog trona 1847. stekao je plemićku titulu, a u Kokoškinu kupio je veliko spahijsko imanje. Njegova kći Marija Aleksandrovna se udala za Ilju Nikolajeviča Uljanova (za kojeg se tvrdi da je bio čuvaškog podrijetla), uglednog, obrazovanog i bogatog direktora gimnazije, a potom i školskog inspektora cijele Simbirske oblasti koji je zbog odanog služenja caru stekao plemićku titulu.

Revolucionarna aktivnost

Oduševljavao se liberalnim reformama Aleksandra II., a da paradoks bude veći njegov sin prvijenac (Aleksandar) sudjelovao je 1881. u atentatu na spomenutog cara, koji je ubrzo potom podlegao ranama nakon što su na njega bile bačene bombe. Naravno, Aleksandar je bio brzo uhićen, a ugledna obitelj Uljanov preko noći se našla u društvenoj izolaciji. Sve to je toliko pogodilo Ilju Nikolajeviča da je ubrzo potom i umro, a Aleksandar je bio pogubljen 1887. godine. Njegova je smrt ostavila duboke ožiljke i na mlađeg Vladimirova brata, koji je već tada odlučio da će osvetiti očevu i bratovu smrt. Vladimir je bio odgajan u harmoničnoj obitelji u kojoj se visoko cijenilo obrazovanje; većina njegovih poznanika iz toga doba tvrdila je kako se isticao izuzetnom inteligencijom, radišnošću i disciplinom. Međutim, odlikovao se i dubokim prezirom prema svim autoritetima, nikoga nije poštovao izuzev oca i brata Aleksandra.

Nakon završene gimnazije u Simbirsku upisao je studij prava u Kazanju, ali zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama ubrzo je bio izbačen s fakulteta, tako da je tek koncem 1895. diplomirao pravo na eksternom studiju Petrogradskog sveučilišta. U vrijeme kad je Lenjin studirao, posebice od vremena kad se nalazio u Petrovgradu, među ruskim studentima velika ih se većina oduševljavala Marxovim idejama. I sam inspiriran Marxom počeo je sudjelovati u radu različitih revolucionarnih kružoka i kao i većina ostalih kolega mislio je da se ovom novom ideologijom može brzo prevladati ekonomska zaostalost Rusije i u kratkom vremenu izjednačiti s razvijenim Zapadom.
Marksizam mu se činio kao kompleksno zamišljen sustav, koji brzo i efikasno može udovoljiti svim potrebama zaostalog ruskog društva. Nakon što mu je bio pogubljen brat, Vladimir se odlučio za profesionalnu revolucionarnu aktivnost i počeo se ozbiljno teorijski pripremati za taj i takav rad. Ambiciozan, odlučan, ali i duboko povrijeđen nepravdom društva prema njegovoj obitelji, odlučio je beskrupulozno poduzeti sve, samo kako bi osvetio bratovu smrt, a kao brat »mučenika revolucije« uživao je velik ugled u redovima buntovnih studenata. Mladi plemić okrenuo je leđa odvjetništvu, vlastitoj kasti, i priklonio se radništvu o kojem zapravo gotovo ništa nije znao. Ali ozbiljan studij Černiševskog, Tkačova i, naravno, ponajviše Marxa pomogao mu je da se približi radništvu, da počne razumijevati njegove probleme, ali cijelog se života sa stanovitim prezirom odnosio prema klasi u čije ime je dizao revoluciju.

Kako je napisao Orlando Figes (»Ljudska tragedija«): »Nije to marksizam Lenjina učinio revolucionarom, već je on revoluciju unio u marksističku teoriju.«

Po Marxu, revolucija se prvo trebala i mogla ostvariti smo tamo gdje su postojale objektivne, visokorazvijene društvene, ekonomske, kulturološke i ine pretpostavke za njeno dizanje. Dakle, to su trebale biti Njemačka, Engleska…, ali Lenjinu se žurilo; želio je, što je moguće prije, dići revoluciju i u Rusiji, bez obzira na to što je marksistička teorija negirala mogućnost uspješnog razvoja revolucionarnih procesa u zaostalim zemljama. Trebalo je stoga u Rusiji što je moguće više i prije razviti revolucionarne potencijale radničke klase i pripremiti je da pomogne »svjetskom proletarijatu« u rušenju kapitalizma kao globalno nepravednog poretka. Kao revolucionar, Lenjin je samoga sebe uvjerio da mora djelovati oštro i odlučno poput jakobinaca u Francuskoj revolucij (1789.), bez ikakvog suosjećanja i ljubavi prema bližnjem, jer to su puki relikti prošlosti. Često mora postupati i protiv vlastite savjesti, ako je to u interesu revolucije i ostvarenja nekog budućeg idealnog i pravednog društva.

Lenjin je, kako su to znali primijetiti njegovi kritičari, »ljubio čovječanstvo, ali je pojedinca bio spreman žrtvovati zarad svojih revolucionarnih ideja«; drugim riječima, u njegovim promišljanjima životi pojedinaca su bili nebitni. Taj veliki borac za svjetsku pravdu i slobodu svih poniženih i uvrijeđenih, do kraja i bez ostatka eksploatirao je radnike na svom imanju u Povoložju; tražio je da do u tančine ispune svoje ugovorne obveze, bez ikakvog razumijevanja za finacijske i materijalne probleme s kojima su se u to vrijeme susretali i borili. Nije se želio odreći svojih privilegija ni za jotu, a jednako tako niti prihoda od monopola koji je obitelj imala na prijevoz preko rijeke Volge.

Odnos prema seljacima

U vrijeme velikog gladomora (1891./1892.) odbijao je unesrećenim seljacima smanjiti obveze, strahujući kako će time umanjiti svoja primanja; za takvu beskrupuloznost osudila ga je i sestra Ana, a on joj je odgovorio kako žali što seljaci masovno umiru, ali ugovorne obveze se moraju poštovati; osim toga, što se veći broj seljaka proletarizira, to će doći prije do radničke revolucije u Rusiji. Slično se odnosio prema seljacima 1921. godine, ali tada se već nalazio na poziciji neupitnog radničkog tribuna, tako da su posljedice po rusko seljaštvo kao klasu bile drastične, rezultirale su žestokim pogromima i milijunima pobijenih ili prognanih iz svojih domova. Uopće, Lenjin se isticao osebujnim stavovima koji su u mnogo čemu bili u koliziji s elementarnim moralnim normama.
U siječnju 1905. u vrijeme velikih proturežimskih demonstracija u Rusiji, on se nalazio u Ženevi i bilo bi prirodno očekivati da će se odmah po izbijanju revolucije vratiti u domovinu i stati na čelo pobunjenih nezadovoljnika. To su uostalom očekivale i njegove pristaše, ali unatoč revolucionarnoj retorici, Lenjin se u Rusiju vratio tek u studenom 1905. godine, oprezno procjenjujući kakve su šanse radničkih prosvjeda na uspjeh. Kad je shvatio da u tom trenutku revolucija nema izgleda za uspjeh, on je nastavio svakodnevno proučavati literaturu u ženevskoj biblioteci, ispijati svoju popodnevnu kavu u Rue de Carouge i bez imalo grižnje savjesti slati poruke potpore u Moskvu i Petrovgrad, ali se na sve pozive da se što prije vrati u domovinu nije odazivao. Tijekom 1907. boljševicima je počelo ponestajati novca za financiranje Partije; uz Lenjinov blagoslov, kriminalna skupina okupljena oko Kamoa, počela je pljačkati banke uz dogovor da će dijeliti dobit. Suradnja boljševika i kriminalaca bila je obostrano interesna; prvi su dobivali novce, a drugi političku zaštitu i auru boraca za pravdu i slobodu.
Nakon smrti bogatog moskovskog industrijalca Save Morozova, Lenjin je smislio pakleni plan kako uz pomoć dvojice mladića, pripadnika svoje stranke, dokopati se tog silnog bogatstva. Bez imalo skrupula koristio se svim sredstvima u borbi oko (pre)uzimanja barem dijela tog velikog bogatstva i u tome je u velikoj mjeri i uspio. Dobar dio tih nečasno otuđenih sredstava Partija je koristila za svoj rad, ali i za financiranje Lenjinova života u emigraciji. Pred početak svjetskog rata žustro se zalagao za stupanje Rusije u veliki svjetski konflikt, smatrajući kako će rat i ratne strahote samo ubrzati revoluciju u zemlji i na tomu je inzistirao čak i onda kada je ruska vojska počela trpjeti strahovite gubitke u ljudstvu. Ljudska mu je patnja bila indiferentna, a on sam je naglašavao kako za revolucionara nema mjesta sentimentalizmu, jer »revolucija je hod po mukama«.
Paradoks je i u tome što se cijelo vrijeme svojski trudio da do revolucije što prije dođe; javno je vatreno zagovarao revoluciju, ali u užim partijskim kružocima naglašavao je kako čisto sumnja da će je za života dočekati. Stoga, boljševici moraju poduzeti sve kako bi je ubrzali, ne birajući sredstva i ne obazirući se na bilo kakve moralne skrupule i etičke teorije.

Propaganda i veličanje

Iako je o Lenjinu bili snimljeno mnoštvo filmova, napisana ogromna količina romana, pjesama ili znanstvenih studija, na koncu skladan i jedan balet; dakle unatoč silnoj propagandi i veličanju nadnaravnih, čak božanskih osobina »revolucionara posebnog kova«, u stvarnosti se radilo o osobi od krvi i mesa koja nije imala nikakve posebne karizmatične sposobnosti i moći. Lenjin, recimo, nije posjedovao retoričke i organizatorske sposobnosti jednog Trockog, niti je »zračio« svojom osobnošću ili magnetskom privlačnošću čime bi fascinirao i privukao mase koje bi nakon toga bile spremne slijediti ga u vatru i vodu. Ali, nesporno Lenjin je imao golemu gotovo bolesnu ambiciju i silnu energiju koje su ga vodile kroz život; uvjeren da je klasna revolucija rješenje za sve probleme i nepravde ovoga svijeta, on je svoj život odlučio posvetiti do kraja i bez ostatka tom cilju, spreman sve i svakoga žrtvovati kako bi ga što prije ostvario. Zapravo, Lenjin je bio dirigent revolucije, ali iz pozadine; planirao je i zapovijedao sprovođenje radikalnih akcija i mjera, ne pitajući za žrtve, a u tomu je znao biti toliko okrutan i beskrupulozan da je to nadilazilo maštu i jednog Machiavellija, koji mu je bio obljubljeni autor. Nije se želio isuviše zamarati moralnim pitanjima i dilemama, smatrajući ih slabošću koju si istinski revolucionar jednostavno ne smije dopustiti; u protivnom neće uspjeti u svojoj misiji. Suosjećajnost, pravičnost, sve građanske vrline i civilizacijske norme za revolucionara moraju prije i iznad svega imati instrumentalno, a tek onda eventualno i funkcionalno značenje, smatrao je Lenjin.
A, da je tomu tako nedvojbeno potvrđuje niz dokumenata, za koje se i prije znalo (barem za dio njih), a koji su nakon pada komunizma i raspada SSSR-a, odnosno otvaranja tamošnjih arhiva (istina još uvijek ne u cijelosti) konačno postali dostupni istraživačima u integralnim verzijama, a u kojima se potvrđuje kako su Lenjin i njegovi suradnici zagovarali nemilosrdan obračun sa svim svojim protivnicima i(li) oponentima. Građanska klasa i plemstvo su bili prirodni neprijatelji radničke klase, inteligencija sloj u koji se nikada nije moglo imati puno povjerenje, pa čak i onda kada su u znatnom dijelu participirali u revolucionarnom pokretu, a seljaštvo se tretiralo kao klasu koju je tek krutim revolucionarnim »preodgojem« trebalo pretvoriti u saveznika, a kako se to zamislilo i u praksi provodilo, najbolje svjedoče drastični procesi nasilne kolektivizacije sela i seljaka.
Uostalom, upravo su za njegove vladavine, na Solovjetskim otocima bili ustanovljeni i prvi gulazi, to jest zloglasni konclogori u kojima je bilo zatočeno i(li) pobijeno mnoštvo ljudi. Stoga ne čudi da je Lenjin za jedne bio novi jakobinski, nepotkupljivi pravednik kojem je stalo do istine i pravičnosti, pa makar i svijet propao; dok je za druge bio inkarnacija demona, »ćifut« koji je
osmislio zavjeru kako da židoboljševici ovladaju svijetom. U oba ova slučaja, njegov je portret do savršenstva bio izrađen, bilo u pozitivnom (Apostol revolucije) ili negativnom (Veliki inkvizitor) smislu. A, da bi (p)ostao savršen iz njegove je biografije trebalo izbrisati sve što bi »kvarilo« tu sliku.

Falsificiranje biografije

Sovjetska je historiografija sustavno izbjegavala pisati o Lenjinovom plemićkom podrijetlu; također se nije smjelo govoriti o njegovim neruskim korijenima, a iz njegova životopisa bilo je i izbrisano sve što bi ga dovodilo u vezu s povlaštenom kastom iz koje je dolazio. I tako, vremenom se Lenjinov lik klišejizirao, dakako uz brojne dorade, pa i falsifikate; počelo se pisati o njegovom teškom životu, stradalništvu, solidarnosti, empatiji… U čemu je malo toga bilo istinito. Njegova ljubavna, izvanbračna veza s Ines Armand bila je tabu tema, jer bi se time kao kula od karata srušila službena verzija priče o njegovom harmoničnom braku s »drugaricom« Nadeždom Krupskom, ali i Lenjinu kao idealnom revolucionaru bez i jedne mane.
A, kada su iz redova tzv. bijele emigracije, komunističkih heretika i konvertita ili zapadnjačkih konzervativaca javnosti bile ponuđene posvema suprotne verzije Lenjinova lika i djela, one su u međunarodnom radničkom pokretu bile odbijene s prezirom i indignacijom, kao vid bjesomučne »antikomunističke histerije« programirane da se uništi »prva zemlja socijalizma« koja samom svojom egzistencijom postaje morom za građanski, kapitalistički svijet.
Svaka kritička riječ o Lenjinu i Oktobarskoj revoluciji u radničkim se redovima tumačila kao »imperijalistička propaganda«, jednako kao što se na ideje socijalizma i komunizma i pravedniju ekonomsku (pre)raspodjelu dobara te poboljšanje socijalnih i inih uvjeta života radništva, u građanskom svijetu gledalo kao na »komunističku propagandu«.
Robert Service u svojoj glasovitoj studiji o Lenjinu podsjetio me ja na citat iz »Neugodnih misli« Maksima Gorkog, koji je bio blizak boljševicima, ali ipak je ostavio i niz kritičkih zapisa o njima, te je bez dlake na jeziku iznosio za njih
krajnje problematične teze u čiju autentičnost i istinitost ne treba sumnjati. Tako je pojašnjavajući tko je zapravo Lenjin zapisao: »Njegovo podrijetlo ruskog plemića u mnogo čemu je oblikovalo lik, osobine i misao ovog čovjeka. On nije vidio, niti je mario za konkretnog čovjeka, nije vidio pojedinca s njegovim patnjama i nadama, već je opsjednut revolucijom vidio samo masu koju može i mora iskoristiti za svoje ciljeve, koje je identificirao s općom dobrobiti za čovječanstvo. Lenjinova borba za pravdu svodila se na borbu u kojoj se pravdom, u općem društvenom i klasnom interesu smije bezočno manipulirati… Naprosto, on je želio svima dokazati i pokazati kako je upravo on i samo on, najbolji i najveći marksist na svijetu«.

Vrijeme za istinu

U novom je ruskom dokumentarnom filmu o Lenjinu (u dvanaest nastavaka), scenarist Igor Lipin kazao kako je došlo vrijeme da se »dokrajči mit o Vladimiru Iljiču kao altruistu, humanistu koji je vodio isposnički život«, jer je to pusta laž. Naime, nakon četverogodišnjeg pomnog istraživanja, uz stručnu pomoć generala Vasilija Hristoforova (bivšeg šefa središnjeg arhiva FSB-a, nasljednice zloglasnog KGB-a), nedvojbeno je utvrđeno kako je upravo Lenjin bio inicijator »crvenog terora«, krvavog obračuna s pristašama carskog režima (utvrđena je i njegova odgovornost za likvidaciju carske obitelji Romanovih), s političkim neistomišljenicima na ljevici, a u kojem je između ostalih bilo pobijeno i oko dva milijuna kulaka (bogatih seljaka), u kojima je tada vođa Oktobarske revolucije vidio najveću opasnost po opstanak novog boljševičkog režima.
A, u filmu »Faktor Lenjin« Vladimira Hortinenka, u kojem je ulogu Lenjina (od)igrao jedan od vodećih ruskih glumaca Jevgenij Mironov, između ostalog citira se i navodno autentična rečenica Vladimira Iljiča: »Osvajanje vlasti u Rusiji samo je prvi korak u našem planu da zavladamo svijetom«. Ali, na sve se to zaboravilo, jer su Lenjinove zločine prekrili oni Staljinovi, koji su uslijed dugotrajnosti njegove krvave vladavine i masovnih represija režima rezultirali stravičnim brojem žrtava. Tako se dogodilo da je Lenjin pao u drugi plan, ali Hortinenko poručuje: »Inicijator svekolikog ovog zla bio je Lenjin, to ne bi trebali zaboraviti… Došlo je vrijeme da se i o njemu sazna puna istina«: