Američki predsjednički izbori istovremeno su bili i referendum o Trumpu i trumpizmu, koji je uspio mobilizirati milijune i milijune birača. Najveći broj glasova osvojio je Joe Biden, što je izvanredan rezultat za američku demokraciju s obzirom na visoki postotak sudjelovanja građana na izborima. No ovi izbori pokazuju da se i biračka baza republikanaca proširila. A to znači, koliko god je Biden postigao mnoge rekorde, istovremeno je mobilizacija glasova i za potporu Trumpu bila golema. A to će imati veliki utjecaj na američku politiku tijekom idućih godina.

​Ima jedna zanimljiva ocjena koju je nedavno objavio New York Times: »Trump, pobijedio ili izgubio, pokret koji se često naziva trumpizam, ostaje remetilačka sila.« To je posve razumljivo, jer je Trumpov fenomen zapravo simptom duboke krize predstavničke demokracije u SAD-u, s obzirom na to da nijedna od dviju glavnih političkih stranaka (republikanci, demokrati) nije spremna suočiti se s glavnim problemima koji muče veliku većinu Amerikanaca: ekonomskom sigurnošću, zdravstvom, zapošljavanjem…

​Premda se nadležno tijelo za praćenje izbora još nije službeno oglasilo o konačnim rezultatima glasovanja, prema kojima Biden uvjerljivo pobjeđuje, ono što sa sigurnošću već sada možemo reći: predsjednički izbori 2020. godine neće označiti kraj trumpizma. Trump koji će uskoro i »službeno« najvjerojatnije biti potvrđen kao gubitnik, i dalje ima potporu veoma snažne manjine američkih glasača. S Bidenovom pobjedom Trumpovo biračko tijelo – posebice krajnja desnica – kako ističu pojedini politički analitičari, vjerojatno će pojačati svoju aktivnost nakon izbora. Što možemo očekivati do siječnja iduće godine? Senat će vjerojatno ostati i dalje pod republikanskom kontrolom, pravosuđe je od vrha do dna popunjeno novim ljudima koje je nominirao Trump, uključujući Vrhovni sud. To znači da će i u izmijenjenim postizbornim okolnostima Trumpove pristaše imati velikog utjecaja na vlast. Osim toga, prema nekim anketama, bez obzira na to što su pojedini članovi napustili Republikansku stranku zbog Trumpa, ta će stranka ubuduće vjerojatno sve više biti Trumpova stranka. Neke procjene pokazuju da demokrati predvođeni Bidenom još nisu u dovoljnoj mjeri osmislili dovoljno koherentnu politiku koja bi se mogla efikasno suprotstaviti trumpizmu. Još se ne nazire dovoljno precizno globalna vizija rješavanja današnjih gorućih problema u svijetu (klimatske promjene, ekonomska kriza, rasni problemi, zdravstvena zaštita itd.). Biden je u izbornoj kampanji s ponosom isticao da se njegova politika suprostavlja trumpizmu.

​Hoće li Trump dok je još predsjednik, tijekom narednih mjeseci iskoristi svoju moć da se još nekima osveti? Primjerice, mogao bi se sjetiti da imenuje posebnog tužitelja za istragu slučaja Huntera Bidena, sina izabranog predsjednika, koji je u posljednjoj fazi predizborne kampanje bio usmjeren na svoje poslovanje u Ukrajini i s Kinom? Trumpovi najnoviji potezi naslućuju da bi se na meti mogli naći ministar pravosuđa William Barr i šef FBI-a Christopher Wray. Tu su još šef Pentagona Mark Esper, šef CIA-e Gina Haspel, imunolog Anthony Fauci i šef CDC-a (najviše tijelu u sektoru zdravstva) i još neki, koji bi se mogli naći na udaru Trumpovog nezadovoljstva gubitkom izbora. Ako bude išao u široki obračun, to može pomoći da u posljednji trenutak zaštiti neke važne u interese svoje obitelji. Jer Trump veoma dobro zna da onoga trenutka kada napusti Bijelu kuću, više neće biti zaštićen imunitetom kao do sada.

Demokratska stranka koja bi po svome programu trebala zastupati interese birača iz radničke i srednje klase promovirala je još od predsjednika Billa Clintona politike koje su zanemarile upravo te slojeve stanovništva u korist jačanja saveza s bankarima i korporacijama. To je bio glavni razlog zašto se dio njihovih birača 2016. okrenulo Trumpu, tvrdi Barry Eidlin, sveučilišni profesor sociologije na McGill University. Slično misli i Yanis Varoufakis, ugledan ekonomski stručnjak i bivši grčki ministar financija: »Kada se Trump razbolio od COVID-19, njegovi protivnici su strahovali od porasta broja njegovih pristalica iz suosjećanja prema njemu. Ali Trump nije običan predsjednik kojemu je potrebno suosjećanje birača. Niti on zavisi od toga. Prostakluk i prezir prema pravilima uljudnog ponašanja, bili su njegovo sredstvo za povezivanje sa značajnim dijelom američkog društva. Tragedija demokrata je u tome što Trumpove pristalice nisu potpuno u krivu. Demokratska stranka je toliko puta pokazala svoju privrženost moćnicima koji su odgovorni za bol, gnjev i poniženje građana. Upravo je to dovelo Trumpa u Bijelu kuću. Demokrati stalno govore o ravnopravnosti među rasama, o potrebi za više žena u vlasti, pravima LGBT zajednice itd. No onog trenutka kada političari poput Bernija Sandersa pokušavaju unutar demokratske stranke ukazati na strukture moći koje drže crnce, žene, manjine i siromašne na marginama društva, tada im se odupiru punom snagom.« ​Varoufakis je potpuno u pravu. Jer sada je praktički nemoguće da se demokrati vrate na pozicije suvremene ljevice i da realiziraju očekivanja posebice onih koji su na izborima glasali za Bidena. ​​To sa socijaldemokracijom više nije moguće postići niti u Europi. »Većina Trumpovih pristalica nije u stanju izraziti sve ovo tako jasno. Međutim, njihov prezir prema liberalnom establišmentu ukorijenjen je u shvaćanju da bogati demokrati, koji su podržali kandidaturu Joea Baidena i gospođe Haris, nikada neće promijeniti stanje u kojem se siromašni nalaze. Bez spremnosti da se suprotstavi najvećoj koncentraciji korporativne moći u povijesti SAD-a, čak ni najdopadljiviji predsjednik (Biden) neće uspjeti donijeti društvenu pravdu i značajne mjere za ublažavanje klimatskih promjena«, ističe Varoufakis u tekstu objavljenom u The Guardianu 8. studenoga 2020.
​Drugim riječima, ako bude izostala takva progresivna politička vizija kod Bidena koju je u izborima najavio, već za četiri godine možemo očekivati ponovni povratak trumpizma. Pritom valja imati u vidu činjenicu, da je Trump dobio najmanje 68 milijuna glasova, ili pet milijuna više nego 2016. godine, unatoč mnogobrojnim skandalima u proteklom mandatu, neslanim šalama, uvredama, uhićenjima, opozivima i teškim posljedicama epidemije koronavirusa u kojoj je stradalo više od 233 tisuće Amerikanaca. Bivši senator Jeff Flake iz Arizone, jedan od malobrojnih republikanskih dužnosnika koji je napustio Republikansku stranku, nedavno je izjavio: »Ako bude poražen, Trump će zadržati vječnu lojalnost stranačkih birača i novih glasača koje je doveo u stranku.« A Sam Nunberg, strateg Trumpove kampanje u 2016. godini, upozorio je: »Predsjednik Trump ostat će heroj unutar republikanskog biračkog tijela. Pobjednik predsjedničkih izbora 2024. godine bit će predsjednik Trump ili kandidat koji mu bude najviše sličio.« Sada, nakon četverogodišnje Trumpove politike, SAD treba predsjednika koji poštuje institucije svoje države i koji će raditi na pomirenju duboko podijeljene nacije.

​Joe Biden, mnogi koji ga osobno poznaju, kažu da je »pomiritelj«, korektna osoba i osoba koja »ima dušu«. On će sigurno pokušati i »Americi vratiti dušu«. No pitanje je što može učiniti sa svojom strankom, koja se, nakon što je odbacila Sandersove ideje, priklonila korporacijama i bankarima. Trump je izgubio, ali trumpizam u takvim okolnostima i dalje ostaje živ i zdrav. Kada bi kontrola nad američkim Senatom ostala u rukama republikanaca, što se čini vjerojatnim, tada bismo zapravo imali ‘podijeljenu vlast’. Predsjednik bi mogao postići ravnotežu uz pomoć Zastupničkog doma koji je još uvijek u rukama demokrata, ističe u svome komentaru Aspen Institut. No kada je riječ o razdoblju poslije ovih po mnogo čemu specifičnih izbora u SAD-u, dobro je poslušati i mišljenje Paula Masona, poznatog britanskog komentatora, autora nekoliko knjiga i gostujućeg profesora na Sveučilištu Wolverhampton: »Trumpizam kao takav neće nestati. Radikalna desnica će povesti četverogodišnju kampanju protiv Bidena. Vladavina prava, žestoko uzdrmana u Trumpovom mandatu, naći će se na udaru naoružanih milicija, radikalnih desničarskih grupa i kampanja mržnje na internetu. Policijske postaje će postati poprište političkih bitaka, kao u Europi između dva rata« (New Statesman, 28. listopada 2020.).

​Prije četiri godine, neposredno prije predsjedničkih izbora koji su 2016. godine doveli Trumpa na vlast, Nancy Bermeo, američka politologinja i viša znanstvena suradnica na Sveučilišta u Oxfordu, izrekla je veoma zanimljivu misao: »Baš kao što se demokracija sastavlja dio po dio, ona se jednako tako može rastaviti uz široku potporu naroda.« Stoga, danas trumpizam ne predstavlja samo Trumpove simpatizere i sljedbenike. On je istovremeno populizam, individualizam, nacionalizam, odbacivanje demokracije koja putem dijaloga i razgovora traži sintezu između različitih opcija. To je istovremeno kompleksna društvena pojava koja na globalnom planu označuje »sumrak demokracije«, koja umire postupnom voljom ogorčenih i bijesnih građana, koji se osjećaju prevarenima. Oni su iz različitih društvenih slojeva i obrazovanja. No u jednome se slažu: takva demokracija kakva se prakticira godinama, razočarala ih je i prevarila. Dovela ih je do siromaštva, gubitka slobode, kršenja ljudskih prava, nepravdi i neizvjesne budućnosti. Sredinom Trumpovog mandata (2018. godine), Steven Levitsky i Daniel Ziblatt, američki profesori na Harvardu, objavili su knjigu »Kako demokracije umiru« u kojoj na jednom mjestu piše: »Na ulicama nema tenkova. Ustav i ostale nominalno demokratske institucije ostaju prividno na snazi. Ljudi i dalje glasaju. Izabrani autokrati zadržavaju privid demokracije. Tako danas umire većina demokracija: polako, s jedva vidljivim koracima.«

Stoga, kada razgovaramo o trumpizmu nakon Bidenove pobjede, moramo znati da je riječ o društvenoj i političkoj pojavi koja nije poražena na ovim izborima i koja nije nužno vezana uz ime Donalda Trumpa. Trumpizam je i dio Europe, samo pod drugim imenom u specifičnim uvjetima, gdje već dugo vremena prepoznajemo signale puzajućeg autoritarizma. Fašizam 1920-ih, nacizam 1930-ih godina, uključujući staljinizam, došli su na vlast u okolnostima kada su demokratske snage zakazale i odustale od građana koje su zastupali. Pojavom ozbiljne krize gospodarstva i demokracije, krupan kapital je uvijek stao na stranu autoritarnih i totalitarnih vođa. Sada je najbitnije razumjeti što je sve te milijune američkih građana navelo da podrže Donalda Trumpa. U svemu tome leži velika odgovornost i demokratske ljevice, koja se vremenom iz oportunističkih i drugih razloga, priklonila interesima korporacijskog kapitalizma. Sada taj dio društvenog i političkog prostora ostaje upražnjen. Ostaje pitanje – tko će ga popuniti.