Nije to bila znanstvena fantastika, nije običan neki čovjek morao imati dva fakulteta da se usudi ući u trgovinu s audioopremom pa kupi gramofon. Bilo je jednostavnije, ili taman tako da je svaka poštena familija, ako ništa drugo, imala onu veliku smeđu kutiju na kojoj je moćna radijska skala što lovi i dalje od Radio Luksemburga, a povrh nje pod poklopcem što ga otvorenim snažni federi drže, dakako, gramofon.

Nije to nekad bio ni velik trošak, ploču je bilo kupiti lako, bili u vas apetiti veći i pravi diskofilski, ili pak imali samo želju da novim albumom dokumentirate ama svako izdanje omiljenog festivala, bio on Opatijski, Splitski, Zagrebački, Sarajevski….

No, vremena su se mijenjala i činila svoje, vinil su na tren potaracali CD-ovi, a onda i sva druga neka čuda tehnike taman da sve donedavno i do velikog povratak ploče kao takve, to stavljanje ploče na stare gramofone više i prije bude odavanje počasti nekoj boljoj vlastitoj i sveopćoj prošlosti, nego išta drugo.

Valjda zbog toga u regalu među knjigama stoje albumi koje nitko više ne sluša, makar su se marno prvo otuđili roditeljima kad se odlazilo u bijeli svijet, a onda nosali naokolo po podstanarskim stanovima poput kakve relikvije, imuni na činjenicu da su se i glazba, a i osobne preferencije s vremenom posve promijenile.

Među njima i onaj čiji naziv ne ostavlja mjesta dvojbi – “Najveći uspjesi četvorice najvećih”! A ako kakvih dvojbi naslov i ostavlja, fotografije četvorice najvećih kazuju sve.

Mišo, Kićo, Čobi i Duško

Na naslovnoj strani omota u velikom kvadartu stoje četiri manja kvadrata s portretima; Mišo, Kićo, Čobi (Pro Arte) i Duško! Kovač, Slabinac, Savčić i Lokin. Kićo je u donjem lijevom kutu. Na glavi mu bujna kosa, košulja ima veliku kragnu, a preko nje je prsluk. Mlad je, savršena tena, prijateljskog osmijehe i ima rupicu na bradi. Izdavač “Suzy”. Godina 1978.

Godina je ova 2020. Portali prvi javljaju da je umro Krunoslav Kićo Slabinac. Na stražnjoj strani omota LP-a “Najveći uspjesi četvorice najvećih” tamo gdje su pobrojane Kićine pjesme, nema ni “Zbog jedne divne crne žene”, ni one “Te tri slatke riječi”, ali ima ona što ju je godinu ranije pjevao na Splitskom festivalu koja kaže “Rico, moja zlatna Rico”.

Kakav je to samo refren: “O rico, rico, moja zlatna rico, pamtim naše sretne sate, čuvam ih u srcu svom, još ti pamtim rice zlatne i u naručju si mom!”

– Naricala kosu!? Što vam je to – pitala je nekidan frizerka, iskreno zatečene opaskom da joj se koca nafrčkala, ili zakovrčala, ili jednostavno naricala od zadnjega puta. Ta Kiću slušala nije što je šteta koliko i nevjerojatno.

Jer, nema valjda žanra u kojem se nije s uspjehom okušao, baš kao što nije bilo veselja u naših roditelja, a bome ni tuluma u njihove djece, da se nije ili nevješto lomilo noge uz Kićin rock & roll (Tomo je tu bio najjači), ili sricao neki njegov bećarac (da sam znao da bi ‘vako prošo, e j…. sebe ako bi vam doš’o), ili u gluho doba noći nevješto zavijalo jedan od najtužnijih ljubavnih u nas u kojoj glavni junak iskreno pati za divnom crnom kosom dok gleda sunce na istoku kako se rađa (o moj kume pamtiš li te tuge, ti je voliš ona voli druge).

Sve je mogao i znao

Kićo je, sada je jasno, mogao i znao sve, bio pjevač, skladatelj, zabavljač, onako kako loli, pa još slavonskoj, jedino i priliči. Bio je on i političar, zastupnik Hrvatskog sabora u trećem sazivu, od 1995. do 1999. godine, no svi glumci, pjevači, estradnjaci od formata u parlamentu se u pravilu nisu osjećali najbolje niti ih se zbog toga voljelo više, pa je tako bilo i s Kićom, taman da mu se poslije učini da mu je angažman samo naštetio karijeri.

Bio je Kićo, kažu internetske tražilice, u jednom trenu i u klinču između slavonskih nekih važnih političara taman da mu se pod povećalom gleda na skupu koje stranke svira ona njegova “Inati se Slavonijo”.

Pjevao je tri put pred Titom, znao se s Tuđmanom iz vlaka u kojem su se sreli 1969. godine pa je na njegov poziv i ušao u HDZ prije Sabora, ima tu materijala u 50 godina samostalne karijere koliko vam drago, taman da se svatko hvata za ono što mu paše.

Samo, 500 pjesama i 50 godina samostalne karijere, zapravo i koja godina više s obzirom da je Kićo s prijateljem Vladom praktički krajem ’50-tih u onih sedam osječkih plesnjaka donio prvi rock & roll! Tome se nemaš što nego nakloniti. Moglo se to i učiniti i za serijala koncerata po hrvatskim kazalištima s kojima je Kićo htio obilježiti okrugle obljetnicu svoje karijere, da su se teatarski ljudi odazvali.

Ostaje stih

Umro je Kićo Slabinac. Istinski glazbeni junaci uz koje su tancali današnji 70-godišnjaci i njihova djeca, mlada lica sa starih LP-a, polako odlaze.

Ostaje stih, ostaje uspomena bilo na Tomu koji glumi Kiću dok pleše rock, bilo na bećarac koji u malo riječi govori sve, bilo na tulume kojih je sve manje, možda i zato što svaki put neke crna žena slomi nekom i opat srce.

Ode Kićo. I ima on, kako slavonskoj loli i priliči, i za to pjesmu, onu “Otiš’o je s mirisima jutra” u kojoj se odlazi polako baš kao da je najnormalnije na svijetu.

A jedna frizerka odnedavno zna što to znači kad se kosa zarica, u rice pretvori…