Ne susreću se često dva talenta u jednom, no u priči slikara i književnika Dimitrija Popovića crtež i riječ igraju se gotovo ravnopravno. Njegovo likovno stvaralaštvo već je odavna priznato i izvan granica Hrvatske, a radovima je oduševio i Ivana Pavla II, zbog čega je uz još petnaest odabranih umjetnika, likovnih kritičara i filozofa bio pozvan odgovoriti na Papino pismo umjetnicima.

Ono što ga čini još posebnijim je njegova potreba literarnog izraza, pa kao pisac broji već nekoliko knjiga eseja i proze. U umjetničkom izrazu podjednako se izražava perom, olovkom i bojom.

U izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te Narodnog muzeja Crne Gore nedavno je objavljena vaša monografija »Mit o ženi«. U svom radu često ste bili zaokupljeni ženom, tragate li još za nekim odgovorima?

– Monografija »Mit o ženi« sažeti je pregled svih mojih dosadašnjih bavljenja temom žene u kompleksnosti njene prirode. Od mitskih tragičnih heroina do modernih femme fatale, od Medeje do Marilyn Monroe. Od biblijskih žena i njihovih sudbina – Judite, Salome i Marije Magdalene – do manekenki sa spektakularnih modnih revija. Monografija se završava recentnim radovima ciklusa »Mit mode« na kojem radim već dvije godine.

Moda me zanima kao značajan estetski i društveni fenomen. U knjizi su i portreti, interpretacije stvarnih ženskih likova, od renesanse do danas. Kad kažem interpretacije, mislim na načine pristupa likovnoj obradi tih likova, prema njihovom karakteru, prema onome po čemu ih prepoznajemo, od Leonardove Mona Lise Gioconde do Brigitte Bardot ili Edith Piaf. Pojedinačni radovi ili radovi iz ciklusa o mitskim i povijesnim, odnosno suvremenim ženama, praćeni su mojim sažetim tekstovima u kojima ekspliciram likovno estetske i simboličke karakteristike tih kompozicija. Monografija je koncipirana kronološkim redom, od ranih radova iz 1972. godine, dok sam bio student na zagrebačkoj Likovnoj akademiji koji imaju naglašen nadrealistički karakter, do spomenutih radova recentnog ciklusa o fenomenu mode.

Tajna ženskog bića

Žena kao utjelovljenje složenosti odnosa između erosa i tanatosa, vječnog razdora, i inače je vaša umjetnička preokupacija?

– Odlično ste formulirali »Utjelovljenje složenosti«. Upravo se ta složenost, ta zamršena tajna ženskog bića, koja se ogleda često u binarnim opozicijama – lijepo i odbojno, uzvišeno i zastrašujuće, razuzdanost i pokora, nježnost i surovost, požrtvovnost i osvetoljubivost – manifestira u zanimljivim okolnostima koje čine tu složenost prirode ženskog bića. Naravno poseban je, a u mojim radovima dominantan, odnos erosa i tanatosa, koji osim svjetovne ima i svoju sakralnu i mističnu dimenziju, kao na primjer kod Salome i Marije Magdalene.

Tako je nastala moja knjiga likovnih eseja »Eros, krv i svetost«. Taj uvijek inspirativan odnos erosa i tanatosa, zavodljive senzualnosti i sveprisutne smrti vidljiv je u mojim spomenutim ranim radovima, posebno u kolažima i objektima. Dakle, ta složenost ženske prirode uvijek je izazovna da se kroz kreativan postupak odjelotvori u umjetničku formu, sliku, crtež, kip, instalaciju ili performans. Ljepota i inspirativnost svih tih tema jest u tome što su neiscrpne.

Osim potezima kistom, vrlo dobro baratate i perom?

– Kompleksnost ovih tema o kojima govorimo je tolika da su me osim likovnog izražavanja privlačile i kao literarne teme. Ono što se na slici formira linijama i bojama, plohama i oblicima, u literarnom se izrazu artikulira riječima, bilo da pišem esej ili ogled ili neki od beletrističkih žanrova, kratku priču ili roman. Za mene je posebno izazovno i poticajno da slojevit motiv, osim likovnog uprizorenja u mediju slike, ima i svoju projekciju u literarnoj formi. Izazovnost umjetničkog stvaranja jest u tome da umjetnik zna unaprijed da je tema kojom se bavi upravo zbog njene složenosti nesvodiva. Umjetnik izražava samo jedan od vidova njene složenosti. A to u suštini čini bogatstvo umjetnosti. Upravo je to i primjer žene kao vječne teme. Zato se danas opet mogu vratiti Medeji ili Marilyn Monroe, Meduzi ili Juditi. Uostalom za umjetnika, slikara ili pisca, nema ništa izazovnije nego da odabranom motivu da novo viđenje, da stvaralački prodre u dubinu te tajne koja ga privlače i zaokuplja.

Vaša prva izložba »Metamorfoze« nikog nije ostavila ravnodušnim, jedni su se skanjivali, drugi su hvalili. Nije li to zapravo ispravna formula umjetnosti?

– Upravo tako. Čim se u umjetničkom stvaralaštvu pojavi nešto drugačije od uobičajenog, nešto što ne odgovara trenutnom ukusu ili nekom aktualnom trendu, stvara podijeljena mišljenja. Povijest umjetnosti je puna takvih, da kažem, nesporazuma. Često se misli kako namjerno želim šokirati publiku. Premda je strategija šokiranja poznata u umjetnosti još od povijesne avangarde, ono što želim izraziti radovima jest drugačiji pristup kroz likovno uobličenje teme kojom se bavim. Metamorfoze tijela koje spominjete bile su inspirirane Marquisom de Sadeom, dakle erotizmom i smrti. Takav, takozvani »mračni« aspekt erosa u kompozicijama u kojima se tijela grčevitio prepliću, kao u nekom ritualu naslade i patnje, odraz su jednog aspekta široke i duboke teme koju je De Sade literarno obrađivao i napravio veliki uticaj ne samo na književnost i umjetnost, već i na medicinsku znanost.

Savršeni sklop

Kad se tako osjetljiva tema prikaže na formalno precizan način, crtežima, uz golotinju, nagost, koja je još i danas za neke tabu tema, onda ne čudi što su ti radovi izazivali reakcije?

– Svakako. Kršćanstvo se zasniva na tijelu. Riječ je postala tijelom – kako nam saopćava Evanđelje po Ivanu. Tijelo je po sebi savršeni organski sklop koji također pruža neograničene mogućnosti likovnog izražavanja. U mladosti sam posvećivao puno vremena studiranju čovjekove anatomije. Također i one animalne. Posebno su me zanimale kosti. One su, o bilo kojoj da se radi, kralješku, lopatici ili rebru, svojim oblikom savršene prirodne skulpture.

Poznavanje tijela mi je omogućavalo da se potpunije izrazim njegovom formom. Vanjskim, vidljivim oblikom tijela izražava se ona unutarnja napetost, tenzija koja utječe na formiranje tog vanjskog organskog oblika. Zato intenzitet te unutarnje tenzije određuje stupanj ekspresivnosti prikazane izobličene forme. To je na primjer vidljivo u mom ciklusu »Omaggio a Dante« inspiriranom Danteovim »Paklom« koji je 2002. bio izložen u Centro dantesc u Raveni. Što se tiče spoznaje duha preko tijela, prisjetio sam se jedne misli svetog Augustina koji je raspravljajući o Kristovom tijelu na raspeću, upravo naglasio da se kroz izobličeno i unakaženo Spasiteljevo tijelo veliča ljepota duhovne snage. Trošnost tijela i vitalnost duha je zanimljiva dvojnost koja zahvaljujući umjetnosti afirmira i jedno i drugo, duhom slavi tijelo i tijelom izražava duh.

Koliko god prikazujete trošnost tijela, dajete mu i važnost. Smatrate li da nam je tijelo dato da bi spoznali duh, možda u cilju ovog našeg otjelovljenog zemaljskog putnovanja?

– Točno. Upravo se u toj temi koju je snimila francuska televizija prije četiri godine, u serijalu od pet nastavaka pod naslovom »Pasija u umjetnosti«, moglo lijepo vidjeti kako se u raznim epohama, od srednjeg vijeka do danas, tema Kristovog raspeća tretirala u likovnoj umjetnosti. U četvrtom nastavku »Picasso i 20. stoljeće«, uz Picassovu sliku »Raspeće« bile su uvrštene još tri slike na istu temu – moje »Raspeće« iz 1986. na kojoj je Kristov korpus prikazan s leđa, zatim »Golgota«Francoisa Villona, brata Marcela Duchampa, te »Raspeće« poljskog suvremenog slikara Artura Majke.

Moja je slika izabrana, kako u emisiji navela kritičarka, zbog posebnog, do sada ne prikazanog na takav način, raspetog Krista. Jer i leđa Mesijina su isto tako izražajna kao i njegovo tijelo kad se gleda sprijeda, kako je uobičajeno prikazivano od srednjeg vijeka do danas. I Kristova leđa su svojevrsno lice golgotske drame. Uostalom, bilo koji dio Isusovog tijela odražava suštinu njegove božanske prirode. Neke su moje slike na temu Kristovog raspeća znale zbunjivati njihove promatrače. Mislili su da je umjetnički hir prikazati razlomljeno Kristovo tijelo naslikano u dijelovima njegovog svetog korpusa. Naravno da nije bilo riječi o nikakvom hiru, a još manje o provokaciji.

Radilo se samo o modernom koncipiranju stare teme. U euharistiji Krist lomi kruh, svoje mistično tijelo i dijelove tog mističnog tijela daje svojim učenicima. Dakle, rastjelovljenje tijela se dogodilo. U nadrealističkom konceptu kompozicije, ovaj je mistični novozavjetni događaj artikuliran likovnim jezikom slike. U godini velikog jubileja 2000. godina kršćanstva bio sam pozvan od strane Vatikana da sa svoje tri izložbe radova ciklusa »Corpus Mysticum« sudjelujem u umjetničkom program. Za te sam tri rimske izložbe dobio specijalnu nagradu »Il migliore dell’anno« koja mi je uručena u Jagelonskom sveučilištu u Krakovu.

Papa i Severina

Bili ste pozvani između petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa da odgovorite na »Pismo Pape Ivana Pavla II«? Možete li nam izvući neki citat iz tog odgovora?

– Jako sam počašćen što sam bio odabran odgovoriti na čuveno »Pismo pape Ivana Pavla II umjetnicima » objavljeno 1999. godine. Ne treba zaboraviti da je papa Ivan Pavao II, Karol Wojtyla, pjesnik i dramski pisac koji je posebnu pažnju pridavao umjetnosti i njenom značenju u društvu općenito. Knjiga s odgovorima sedamnaest stvaralaca, umjetnika, filozofa i arhitekata objavljena je u Milanu 2003. godine. Evo kako završava moj odgovor na papino pismo: »Bez pojave Krista i njegove žrtve, kao i bez umjetnosti, svijet bi bio lišen smisla i nade. Krist je umiranjem pobijedio smrt kao što je umjetnik pobjeđuje svojim stvaralaštvom.«

Spadate u red umjetnika koji su nepredvidivi u svom izražavanju. Primjerice, ostvarili ste vrlo uspješnu suradnju sa Severinom, mnogi su to komentirali s elitističkih pozicija osuđujući to kao estradizaciju umjetnosti?

– Mogao bih o ovoj temi puno govoriti. Nažalost, takva vrsta komentara o estradizaciji je odraz provincijske svijesti i neinformiranosti. Kao prvo, odavno su srušene granice između takozvanog visokog arta i estrade. Prvi je to učinio pop art. Dakle, Warhol i njegove kolege su za motive uzimali slavne glumice, pjevačice i ličnosti iz pop kulture.

Da ne spominjem Jeffa Kunsa i njegov ciklus sa Cicciolinom i Lady Gagom, ili Marinu Abramović koja je također surađivala s ovom pjevačkom mega zvijezdom. Veliki modni kreatori ulaze u muzeje, Armanijeve kreacije su izlagane u njujorškom Gugenheimu muzeju, a kreacije Alexsandera McQueena bile su prava senzacija u njujorškom muzeju Metropolitan. Stvari su se odavno počele mijenjati, samo što to kod nas očito sporo dolazi.

Severina je bila idealna za suvremeno utjelovljenje biblijske plesačice. Odlično smo surađivali. Kad sam 2014. godine imao izložbu u Parizu, u galeriji Lvignes Bastille, u kojoj je sedamdesetih godina izlagao Warhol, časopis za suvremenu umjetnost Art actuel, izabrao je za objavu o izložbi upravo Salomu koju utjelovljuje Severina. Nažalost, kod nas često problemileže upravo u predrasudama i neznanju. U to sam se mogao uvjeriti više puta. Mnogi ne znaju siže motiva pa se pitaju što će na slikama odrubljena glava ili mač s obnaženom ženom. Jer su im nepoznate biblijske priče o Juditi i Salomi. Mnogi i nisu čitali Wildeovu »Salomu«. Najgore je kad se donosi mišljenje o nečemu čija se osnova ne poznaje.

Iritira li vas licemjerje društva?

– Naravno.

Eros i smrt

Osim Severine, oslikali ste i Marilyn Monroe. Bili ste zaokupljeni njezinom tragičnom ulogom »anđela seksa«?

– Za razliku od većine slikara koji su se bavili i onih koji se danas bave likom Marilyn Monroe, mene je više zanimala ona tamna strana njene zvijezde. Marilyn je bila tragična osoba. Ispod blistavog makeupa, njene ljepote i zavodljive senzualnosti, živjela je nesigurnost, strah, otuđenost, depresija. Koliko je svojom pojavom zahvaljujući medijima, ponajprije filmu, pripadala svima, samoj sebi je sve više izmicala. Blještavi oreol njene slave lebdio je nad rasapom njenog bića. Zato lice Marilyn Monroe ima onu ljepotu bodlerovskog tipa, ljepotu koja u sebi nosi nešto tragično. To je razlog što su na mojim prikazima holivudskog vampa prisutni simboli koji se odnose na njenu nesretnu sudbinu, na njenu smrt. U mojim portretima Marilyn Monroe eros se i smrt gotovo idealno usuglašavaju.

Što mislite o smrti? Nedavno ste napisali divnu crticu na svom fejsu, sjećajući se pokojnog prijatelja Danila Kiša?

– Smrt je tema koja me posebno zaokuplja. U jednom sam tekstu odavno napisao da je smrt imaginarna kralježnica svih mojih ciklusa. Općenito gledano, smrt je za stvaraoce posebno inspirativna, kao metafizička tajna i kao notorna stvarnost. Čovjek zna da će jednoga dana umrijeti. Paradoksalno kazano, svijest o smrti potiče svijest o vrijednosti života. Umjetnost govoreći o smrti ustvari slavi život. Kada sam pisao priču »Smrt Danila Kiša«, u sjećanjima na naše susrete posljednje tri godine Danilovog života kombinirao sam faktografiju s esejistikom, stvarajući tako piščev literarni portret čiji je karakter prožet zaokupljenosti smrću kao bitnom temom njegovih književnih radova.

Religiozni ste?

– Umjetnost je religija umjetnika.

Vjerujete li u Danteove krugove, odnosno pakao, čistilište, raj?

– Već sam spomenuo Dantea i moje bavljenje njegovim »Paklom«. Kad je nekom liku iz jedne priče Oscara Wildea rečeno da će ići u pakao, on je to odbio rekavši da je cijeli svoj život proveo u paklu. Sartre vjeruje da su pakao drugi. U tekstu u kojem sam eksplicirao moje likovno čitanje ovog epskog spjeva »Božanstvene komedije« naglasio sam da egzistencijalno iskustvo modernog čovjeka postaje pakao ovoga svijeta, i da se moj ciklus »Omaggio a Dante« može tumačiti i kao svojevrsni transfer između Danteovog srednjovjekovlja i našeg novovjekog pakla.

Kad pogledamo panoramu događanja u burnoj povijesti 20. stoljeća, ratove, logore, totalitarizme, terorizam, kriminal, epidemije, glad… Dakle pakao je na djelu. U to ne moram vjerovati, jer to svi vidimo. Što se tiče mišljenja o raju, po mogućnosti onom zemaljskom, čini mi se da je taj raj, ta utopistička ideja, puno neizvjesnija od onoga nebeskog raja, kojeg, kako nas uči naša religija moramo zaslužiti životom na zemlji. Stoga pričekajmo još malo na decidiran odgovor.

Ropski odnos

Nedavno ste se u svojim dijelima osvrnuli i na konzumerizam, kritizirajući ga kao razlogom potpunog otuđenja današnjeg čovjeka?

– Tog sam se složenog problema dotakao u ciklusu »Harmonije«, a prije toga u ciklusu »Kafka«. Jedan od oblika otuđenja jest i dominantni konzumerizam gdje čovjek vidi i nalazi zadovoljavanje svojih potreba u onim proizvodima koji mu se nameću kao nužni i prema kojima počinje stvarati ropski odnos. Ne znajući, čovjek se sve više udaljava od samog sebe, od svog izvornog bića koje nesvjesno zatomljuje u ime te nametnute potrošačke kulture. U tom smislu suvremeni čovjek više egzistira nego što živi. Imperativ progresa se nameće kao svojevrsni teror. Svi moramo biti uspješni, lijepi, zdravi, propisuju se silikoni, botoksi, korigiranje dijelova tijela… Stvara se slika lažne stvarnosti, tog učinkovito zavodljivog simulakruma u kojem čovjek svoju lažnu sliku doživljava kao stvarnu. U suvremenom svijetu kultura izloga postaje dominantna. Sve se nudi, sve je na prodaji sve je u službi debordovskog »svijeta spektakla«.

Kako vidite lik žene u toj modernoj džungli? Nedostaje li joj erosa i senzualnosti?

– Upravo je žena, ako smijem tako reći, smišljen »proizvod« takvog društva. Ona postaje manekenka konzumerističkog izobilja. U tom se smislu uz vrhunsku estetizaciju s manje ili više, ali uvijek prisutnom dozom senzualnosti ili seksualnosti, negdje rafiniranije, negdje izravnije, računa na ostvarenje cilja. Kupac se mora namamiti ili zavesti. U svemu tome vidim zavodljivu moć slike, fotografije ili kakvog reklamnog spota čija je estetska kvaliteta dovedena do savršenstva.

Volim vidjeti na fasadama visokih zgrada na primjer reklame za žensko intimno rublje ili kupaće kostime na monumentalnim banerima na kojima lijepa tijela manekenki obrađena u fotošopu u svojoj savršenosti, u urbanom ambijentu svakodnevice, izgledaju nestvarno. Ovdje se radi o nekoj drugoj vrsti senzualnosti, jer je ona, senzualnost, uvijek prisutna kad je u pitanju žensko tijelo. Ova je današnja potpuno drugačija od one senzualnosti koju vidimo kod renesansnih, baroknih aktova 19. ili onih ženskih modela s početka 20. stoljeća.

Smrtna dosada

Kad govorimo o umjetnosti danas, kako biste je definirali? Pomiče li granice, može li još uvijek šokirati, zamisliti?

– Ovo pitanje zahtijeva veliku elaboraciju. Ali trudit ću se sažeti odgovor kroz citiranje ocjene jednog od autoriteta za ovu problematiku, Daghilda Bartelsa, iz njegovog teksta »Sumrak umjetnosti«. Ocjena koja je izrečena prije dvadeset godina toliko odgovara današnjem stanju: »Na suvremenoj se umjetničkoj sceni jasno ocrtava pogoršanje klime koje se označava pojmovima kao ‘depresija’, ‘stagnacija, ‘slijepa ulica’ ili ‘prazni hod’. Širi se ono najgore što se može dogoditi umjetnosti ‘smrtna dosada’«.

U kakvoj ste trenutno fazi, čime ste zaokupljani?

– Trenutno radim na zbirci eseja iz likovne umjetnosti pod naslovom »Slikarstvo i mržnja« s podnaslovom »Od Leonardove Meduze do dadaističke Mona Lise«. Nedavno sam dovršio zbirku kratkih priča. Knjige će biti objavljene sljedeće godine. Zbog koronavirusa odgođene su do daljnjeg moje izložbe, samostalna u Parizu i skupna na temu ljudske lubanje u Lyonu. U ateljeu radim na dovršenju ciklusa »Mit mode«.