Moglo bi se reći da je usputni radnik na setu u Hollywoodu dosjetkom koju joj je davnih dana dobacio: »Honey, you got the part« najbolje oslikao karijeru Ksenije Prohaska. Za glumicu poput nje teško je reći je li stvarna figura ili samo glumačko lice. Ksenija Prohaska službeno je opisana, poput mnogih, kao kazališna, televizijska i filmska glumica koja je dio karijere vrlo uspješno provela u Hollywoodu. Spomenimo i da je rođena u Splitu, odrastala u Rijeci, a diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti 1980. godine.

Od onda do danas igrala je cijelu lepezu ženskih likova – od fatalne žene do usamljene samohrane majke i udovice. U tom rasponu njena emocionalnost je impresivna, a još više njezin osmijeh i optimizam kojim plijeni i zrači i izvan scene. Uostalom, nije ju Hollywood zaludu prepoznao. Prisjetimo se, igrala je rame uz rame s Warrenom Beatyjem, a ni danas joj ne nedostaje tog svjetskog priznanja. Nedavno se našla na setu s Gerardom Depardieuom u filmu »Creators – The Past S« s čije se premijere upravo vratila iz Rima. Film redatelja Pierigiuseppea Zaia s Williamom Shatnerom, Gerardom Depardieuom, Bruceom Peynom, Jeniffer Mischiatti, Eleonorom Fani.

Istinska diva, prvakinja splitskog HNK-a s brojnim odigranim ulogama u kazalištu i filmu u razgovoru otkriva nam svoja intimna razmišljanja, tajne odrastanja, uspjeha i njenog vječnog osmijeha i životnog optimizma.

Med medeni

Prije tjedan dana bili ste u Rimu na promociji svog novog filma, s kakvim doživljajima ste se vratili?

– Premijera je trebala biti još 19. ožujka, ali je zbog COVID-19 odgođena pa je održana sada 8. listopada, odnosno 9. i 10, bila je prezentacija u Rimu i cijeloj Italiji. U Rim sam došla sa svojom prijateljicom iz gimnazijskih dana Tatijanom Madžarac.

Prvi put sam vidjela film, bila sam u društvu kolega Brucea Payna, Jeniffer Mischiatti i drugima. Tanja i ja smo uživale u premijeri i u meni najljepšem gradu na svijetu – Rimu. Uvijek se želim vratiti u Rim.

Kako su vas pozvali, kako je došlo do suradnje na filmu?

– Preporučili su me ljudi iz filmskog svijeta koji su poznavali moj rad u Hollywoodu i koji su znali da dobro govorim engleski. Redatelj Beppe Zaia mi je odmah ponudio ulogu doktorice Ferrari. Snimali smo u kraljevskom dvorcu u Valle d’Aosta. Upoznala sam Gerarda Depardieua s kojim sam snimala neke scene.

Kako biste opisali Depardiea?!

– On je jedna čarobna glumačka i prijateljska osoba. Veliki veseli klaun, divan… Za vrijeme jednog snimanja bilo je pakleno hladno i nisu nam dali jesti sedam sati, ali on ni na sekund nije bio loše volje niti je negodovao. Bilo je zabavno gledati ga kako naizmjenično telefonira i razgovara, pretpostavljali smo sa Sophijom Loren, Albertom, princom od Monaca, a u međuvremenu vodi ozbiljne poslovne razgovore. Med je medeni, sve nas je štipao, zabavljao i smijali smo se non-stop.

Jako je bio drag. Kad sam ga prvi put susrela, bila mi je glava puna viklera pa sam mu kazala kako sam uvijek sanjala da kad ga sretnem da će to baš tako izgledati, da ću imati na glavi viklere. Jako smo se smijali toj mojoj šali.

No, Gerard Depardieu nije jedini slavni glumac s kojim ste podijelili set?

– Glumila sam na setu s Warrenom Beattyjem, a susretala i druge i velike zvijezde izvan seta. Najljepši susret bio je s Meryl Streep s kojom sam provela sat i pol u ugodnom razgovoru. Ona je zaista čarobna. U naravi je puno sitnija i još više zrači. Susrela sam i Drew Barrymore kao petnaestogodišnjakinju i još mnoge druge. Nikako ne mogu izostaviti Klausa Mariu Brandauera koji je ostavio velikog traga u mom životu i uvijek bio moja velika snaga i podrška. Prvi je progovorio o mom talentu i mojoj karizmi. Klaus je čovjek koji mi je silno pomogao da donesem pravu odluku u životu. Podržao me je i kad sam se odlučila vratiti u Hrvatsku. Rekao mi je da se glumac nikada ne može izraziti tako dobro kao na svom jeziku. Na koncu, i on je ostao u Berlinu.

Meštar Pave

Jeste li imali problema sa zavodnicima?

– Zvali su me ljudi sa seta i ljudi Warrena Beattyja da dođem na party. Pozvali su me, ali ja sam rekla: »Ne hvala, baš moram ići kući.« Nisam se družila na taj način. Kad sam sutradan došla na set, dogovorio se s dečkima da će on, kad je uđem na set, pasti u nesvijest, a oni su ga trebali u zadnji čas uhvatiti.

No, ja sam ga razoružala pitanjem kao bi njemu bilo da dolazi iz jedne male zemlje gdje će me svi pitati da nešto ispričam o njemu?! Bio je vrlo šarmantan i pametan. Hodao je tada s Madonom, ali krajičkom oka pratio je svaku lijepu djevojku na setu i za vrijeme tog snimanja zaljubio se u Annette Bening, svoju današnju suprugu.

Jedan holivudski redatelj za vas je rekao da kad negdje uđete, osvijetlite cijelu sobu?!

– Hahahah… Vjerojatno tu moć elektrifikacije imam od mog djeda Pave koji je bio električar. On se rodio u Poljicima, ali se s 11 godina sakrio u garbun na brodu i kao slijepi putnik otišao u Trst gdje ga je posvojila jedna talijanska obitelj i školovala za električara.

Kad se vratio u Split, električar je bio nešto manje od Edisona i Tesle, hahahaha. Radio je na elektrifikaciji pruge, rive i svetoga Duje. Svi su ga zvali meštar Pave. A da je bio jako uspješan, dokazuje i to što je baka Ivka za pet godina braka, koliko su živjeli zajedno, od novaca za domaćinstvo koji joj je davao uštedjela za kućicu. Nažalost, umro je od upale pluća s 39 godina. Ali, baka je bila šparna, a i mama mi je bila šparna pa danas imamo kuću u Dalmaciji.

A jeste li vi šparni?

– Hahaha … Koliko su mama i baka bile šparne, toliko moja sestra Ina i ja nismo. Ja sam više kao moj tata Bepo – život je jedan! Imam čudne navike. Osim knjiga, imam još jednu malu strast, a to je unutrašnje uređenje.

Kad vidim neki dobar materijal, ne mogu odoljeti a da ga ne kupim. Sakupila sam dovoljno materijala za presvući desetke kaučeva, fotelja… Eto, ne pijem, ne pušim, nastojim jesti zdravo, ali na tkanine trošim kao da sam u Las Vegasu, hahaha.

Znači, to je tajna vašeg sjajnog izgleda, ne pijete, ni ne pušite, znači potpuno zdrav život?

– Ne vjerujem u godine! Ne mislim da ih nema, ali sad se puno bolje osjećam nego kao 20-godišnjakinja. Tada sam bila munjena, preplašena da se umjetnički neću ostvariti, da nitko neće vidjeti što nosim u sebi.

Bojala sam se da me nema. Svi su vidjeli samo moj vanjski izgled, a ja sam se u ogledalo pogledala tek s 45 godina i tek tada sam rekla samoj sebi: hm, pa nije to ni tako loše. Smiješno mi je kad ljudi govore o mojoj ljepoti, jer ja se nikada nisam doživljavala. Tajna mojeg izgleda je »joie de vivre«, radost života. Usudila sam se živjeti svoj san i biti s onim kojeg volim.

Najbolja odluka

Je li vam bilo teško vratiti se u Hrvatsku?

– Apsolutno ne! To je bila definitivno najbolja odluka koju sam donijela u životu. Bio je to splet okolnosti, a onda i odluka. U to vrijeme moja kći Ana bila je vrlo uspješna manekenka modne kuće Elite na Beverly Hillsu i te je godine došla raditi u Europu.

Radila je u Parizu, Beču, a onda je više godina provela u Španjolskoj. Ja sam najprije zamislila da ću se vratiti samo na godinu dana. O svom povratku razgovarala sam i s prijateljima, pa i s Čedom Martinićem koji se također vrlo uspješno vratio iz Amerike.

Razmišljala sam i kao majka. Mislila sam, ako budem u Europi, bit ću bliže Ani, moći ću je vidjeti barem pet puta godišnje. Dvadest sam je godina odgajala i bilo mi je nezamislivo da se ne vidimo. Po mom povratku, dogodio se i Domovinski rat, pa sam počela drugačije razmišljati.

Sin moje sestre, Hrvoje, bio je branitelj i shvatila sam da nisam slučajno rođena u Hrvatskoj. Obitelj mi je bila ovdje, roditelji, prijatelji… Te godine, u prosincu 1999. dogodila se i »Marlene Dietrich« i moja je karijera eksplodirala.

Počela sam putovati u inozemstvo. Nakon toga intenzivno sam radila u HNK-u Split gdje su uslijedile prekrasne uloge. Bilo je to zaista jedno intenzivno razdoblje u mojoj karijeri.

Marlene Dietrich glumite na nekoliko jezika, talijanskom, engleskom, španjolskom, ali i na češkom?

– Marlene je na svakom jeziku potpuno druga predstava što je, moram reći, dosta zahtjevno. Posebno je češki bio zahtjevan. To se dogodilo u studenom prošle godine. Ministar Grčić, nekadašnji dekan Ekonomskog fakulteta u Rijeci, pozvao me je da na engleskom jeziku odigram »Marlene Dietrich« pred svjetskim ekonomistima.

Tu su me Česi Jan Švejnar i naš Krešo Žigić prepoznali i pozvali u Prag. To je možda bilo najsloženije što sam ikad radila, ali bila sam uporna i naučila sam »Marlene« na češkom. Prošle godine sam pet puta bila u Pragu. Ukazali su mi zaista neizmjerno gostoprimstvo.

A susret s češkim dogodio se još davno, kad sam dobila ulogu u svom prvom SF filmu, a koji se tri mjeseca snimao u Pragu. No, ipak, rekla bih da je stvar u genetici. Moj je djed bio stopostotni Čeh iz Moravske, Ludvig Prohaska, a moje se tata zvao Juzef.

»Marlena« na češkom je posvećena mom djedu Ludvigu koji se nikada nije tamo vratio. Djed je došao u Split gdje se oženio za moju baku Antoniju, a kasnije su živjeli u Boki Kotorskoj. Bio je jako žalostan što se nije mogao vratiti u Češku.

Govorio je i prevodio s nekoliko jezika. Tako da smo svi u obitelji pomalo jezičari. Moja sestra Ina je diplomirala njemački i engleski, otac mi je govorio pet jezika, ja govorim engleski i talijanski, a sporazumijevam se na francuskom, španjolskom, njemačkom, češkom. Željela sam se vratiti i s predstavom »Edith Piaf« na češkom, ali nažalost došla je korona i zaustavila me u planovima.

Igrate tri žene: Marlen Dietrich, Edit Piaf i Billy Holliday koja je njihova poveznica, čine se ipak različitim ženama?

– Njih tri su bile žene koje su me doslovno progonile dok ih nisam ostvarila na sceni. Sve tri su bile fatalne žene. Edith Piaf bila je do besvijesti emocionalna i ranjiva. Imala je ljubavnike od Yvesa Montana, Tea Sarapaca…

Bila je apsolutna femme fatale. Još kao djevojčica sam bila opsjednuta s Edith Piaf čije sam pjesme glatko pjevala iako tada nisam znala ni riječ francuskog. Billy Holiday je bila ljepotica nad ljepoticama.

Ta je mogla imati koga je htjela i kad je htjela. Međutim, njena ovisnost o drogama i alkoholu dovela ju je do siromaštva. Imala sam veliku sreću da su me sve tri žene pratile kroz ljude koje sam susretala. Marlene Dietrich je imala specifičan način pjevanja koji me je učio moj učitelj pjevanja Gerald Fried, a priču o Billy Holliday mi je ispričala njezina obožavateljca i prijateljica Clara Feldon.

Da biste igrali Marlene Dietrich morali ste dobiti dopuštenje?

– Da, Barry Levinson i Warren Beaty morali su dobiti dopuštenje za njen lik u filmu »Manpower«. Sjećam se te audicije, nikad to neću zaboraviti… Taj dan kad sam došla na audiciju za »Marlene Dietrich«, Ellen Chenovett je bila casting direktor, a uz nju je sjedio redatelj Berry Levinson.

Ellen je tako hladno i indiferentno pročitala rečenice koje je trebao govoriti moj partner da sam je pogledala u nevjerici. Gledala sam je dobrih dvije minute, nisam ništa govorila i vidjela sam kako se Berry Levinson smješka i znala sam da sam dobila ulogu.

Gledala sam je isto onako kao što bi je Marlene pogledala. Sjećam se i da sam prije toga hodala po hodniku u crnoj čipkastoj haljini i visokim petama kad je jedan radnik u malom autiću zastao pored mene i dobacio mi: »Honey, you got the part!« Dušo dobila si ulogu!

I dalje zanesena

Kako ste uopće postali glumicom, jeste li to željeli? Jeste li još uvijek zaneseni kao nekad?

– Ne vjerujem da postoje razdoblja u životu. Još uvijek sam zanesena kao da mi je 14 godina kad sam došla u Municipio u dramsku sekciju Ars poetica koju je vodila Nevenka Benković. Sjećam se da su mi dali da čitam jedan odjeljak iz Heksametre i dok sam to govorila, ljudi su se tako jako utišali.

To je zapravo bio početak moje glumačke karijere. Kasnije sam bila član čakavske scene s Ivom Jurkovićem kojem jako puno dugujem što se tiče pripreme za moju glumačku akademiju. A kad su me primili na akademiju, kad sam vidjela svoje ime na listi, bila je to radost koja još uvijek traje.

Ne žalite ni za jednim trenutkom, baš kao što i pjeva vaša junakinja »Non, je ne regrette rien…?

– Nauživala sam se u prekrasnim ulogama, igrala sam sve što mi je palo na pamet i ono što nije. Surađivala sam s velikim redateljima na sjajnim predstavama. Bila sam i neopisivo sretna kad sam postala nacionalna prvakinja. Bio je to jedan od najljepših trenutaka, jer sam to postigla u malih 14 godina po povratka iz Amerike. To me ispunilo velikom radošću.

Dobili ste i druge brojne nagrade…

– Nagrade su odlične, a što je veći kip i čvršći kipić, bolje drži vrata da ne zalupe od propuha, hahaha. Poznata sam po izreci kako »ne vjerujem u nagrade osim u one koje sama dobivam«.

Velik dio vaše karijere proveli ste u splitskom HNK-u, kakve uspomene vas vežu?

– U Splitu sam ostvarila brojne uloge i krasno sam surađivala sa svima. Evo i zadnja predstava u kojoj sam igrala jednu od glavnih uloga, mjuzikl »Bambina« na glazbeni zapis Nene Belana i u režiji Kreše Dolenčića postigla je sjajan uspjeh.

Moram reći da je intendant Slavko Šestan zaista napravio čudo sa Splitskim ljetom i unatoč koroni uprihodio pola milijuna kuna. On je došao otvorena srca u Split i ostvario divnu atmosferu.

Volite Split i dio djetinjstva proveli ste u Splitu?

– To je bio ljetni wonderland! A kako i ne bi bio kad nismo morali ići u školu, bili smo s didom i bakom, mamom i tatom, usred prirode! To je bilo zaista nešto prekrasno. Split sam uvijek voljela zbog divnog obiteljskog odnosa koji smo imali.

Ljubavne patnje

Ipak, odrasli ste u Rijeci, kakva vas sjećanja vežu uz Rijeku?

– U Rijeci sam uvijek morala ići u školu, hahaha. Moja mama Nevenka je bila učiteljica u školi »Matteoti«, a tata Bepo je bio kapetan na Jugoliniji pa smo nas tri, mama, seka Ina i ja uglavnom kroz godinu bile ovdje. U Rijeci imam jako puno prijatelja i divne susjede.

Mama je bila divna učiteljica i još bolja majka, a stariju seku Inu sam obožavala do idolopoklonstva. Bilo je lijepo odrastati uz njih. Kasnije je Ina ostala uz majku i oca do kraja njihova života i njegovala ih.

Ja sam u to vrijeme bila u Americi i na glumačkim turnejama, a ona se brinula za njih u Splitu. Ali, kada sam bila u Splitu, imali smo nezaboravna obiteljska druženja, kao i sa susjedima Zvjezdanom i Mladenom Srdelić.

Jeste li patili zbog ljubavi?

– Patila sam u životu kao mnoge žene i kada sam na sceni, one se prepoznaju u meni. Bliske su mi uloge kao što je Filumena Marturano, Serafina delle Rose, zato mogu pjevati Edit Piaf, Billy Holiday, Brela…

Pa i grčke tragedije kao Klitemnestra i Shakespearova Gertruda, sve su one izašle iz »škafetina« mojih boli i razočaranja. Većinu Aninog djetinjstva provela sam kao samohrana majka. Dobro mi je poznata samoća.

Nakon dva kratka braka, upoznala sam Sandra i počela sam živjeti zajedništvo. Prvi brak je bio studentski brak s Darkom Ćurdom iz kojeg imam divnu kćer Anu. Moj prvi suprug je već dugo pokojni, a najljepše je što mi je njegova druga supruga Ruža najbolja prijateljica i mi imamo dvoje krasne djece, Anu i Juricu.

Svi se smiju tom prijateljstvu, ali Ruža i ja kažemo kako to nije čudno, jer svaki muškarac uvijek oženi dva puta istu ženu. Mi smo toliko slične da je to smiješno. Strašno je poštujem i volim.

Što biste danas istakli kao svoj najveći ženski argument?

– Moto mojeg života je: kad padnete, najvažnija je brzina s kojom se dignete, otresete sa sebe prašinu i nastavite dalje živjeti radost življenja. To je najbolja životna lekcija koju sam naučila.

Kad ste to naučili, kad ste dobili prvu lekciju?

– Ima tome 30 godina. Prije toga bih ostala na podu i naricala nad tim što mi se dogodilo. Nakon toga naučila sam maknuti fokus sa same sebe i koliko god mogu uživati u trenutku i životu. U čovjeku kojeg volim, djetetu, obitelji, prijateljima, u svojoj kući na moru, u nekim šašavim sitnicama…

Ja sam sve svoje neprijatelje voljela i molila Boga za njih. Oni su me učinili boljom osobom. Učinili su me jakom. Mržnja je gubljenje vremena.

Udaja zbog haljine

Vjernik ste?

– Moja priča s kršćanstvom i Bogom je apsolutno moja intimna priča koju ne volim i ne želim dijeliti.

Što mislite o ideji građanskog braka?

– Čarobno mi je kad dvoje ljudi ostanu u braku zbog djece i vole se do kraja života. Imam dvije unuke, Claru i Caroline koje obožavam. Ja se zapravo kupam u ljubavi i često mislim kako nisam zaslužila toliko lijepih stvari, jer sam bila toliko zaokupljnea svojim poslom i nisam se uvijek stigla posvetiti svima onoliko koliko sam željela.

Uistinu imam veliku sreću da me voli moja Ana, moja sestra Ina, a i Sandro koji mi se potpuno posvetio. Imala sam više sreće nego pameti! No, ako se budem udavala, onda će to biti zbog haljine, isto kao prvi put! Baš kao što bi to rekla Nastasia Filipovna »iz čiste pakosti« (op.a. lik iz romana »Idiot«, Dostojevski).

Imali ste dva braka?

– Rastala sam se prije 30 godina, ali ja se svog drugog braka uopće ne sjećam. Ne da se ne sjećam, već to je u tim godinama zaljubljivanje, pa vjenčanje, a onda shvatiš da ste jako različiti i onda je to grozno i bolno. Sandro Damiani i ja poznavali smo se od djetinjstva, zaljubili smo se kad sam igrala Filumenu Marturano.

Vi i Sandro Damiani sreli ste se već u zreloj dobi, je li i to prednost odnosa, potpuno ostvarenje?

– Provela sam godine i godine sama. Osobno mislim da je divno imati samoga sebe, a i on je imao samog sebe, sreli smo se kao zrele osobe. Važno je imati veliku dozu nježnosti jedno prema drugome. Divno je susreti ljude i voljeti ih.

Ne biti grub prema ljudima. Važno je shvatiti da je davanje ljubavi i nježnosti samome sebi i količina ljubavi i nježnosti koju daješ drugima. Pripadanje je jedina najvažnija stvar na svijetu. Ako si topao i pripadaš ljudskoj rasi, ako si čovjek, onda si sve napravio. Divna pjesma od Rudyarda Kiplinga »If »– ako možeš hodati s kraljevima i prosjacima isto… – tako kaže jedan njegov stih.

Ništa fejk

Kod vas nema ništa fejk, kako u osjećanjima, tako i u svemu drugom?! Ne volite ni modne brendove?

– Ma, dajte molim vas, jučer sam u staretinarnici kupila sako za 14 kuna, oprala sam ga i divan je! Ne pijem, ne pušim. Poveće bogatstvo potrošila sam na kreme za lice i na prirodne tretmane.

Nikada nisam napravila face lifting, ali nikad se ne zna, ako zatreba doktor Zambelli mi je iza ugla. Muku mučim s dijetom, jer me malo žuč zeza i ne mogu uživati u gorgonzoli, buratu.. Eto, to mi je jedini problem.

A jeste li ikada bili na dijeti?

– Jedno dvadeset tisuća puta! Mi smo glumice uvijek na nekoj dijeti. Bila sam godinama na jednom programu koji nije podržavao kruh, brašno i šećer, ali nije lako stalno se odricati slatkiša. No, kad dođete u neke godine, onda ste zadovoljni kad ste zdravi i veseli.

Možete li još uvijek napraviti stoj na glavi?

– Jako sam uvrijeđena, jer sam cijeli svoj život radila stoj na glavi, a sad ne mogu. Zasad se moram nasloniti na zid, ali neće dugo proći i ja ću se slikati za fejs čim ga budem mogla napraviti. Glavno da me ne potegne u glavu, da nisam munjena, da mogu pamtiti tekst… Da sam zdrava, pažljiva, nježna prema prijateljima i obitelji.

Vaša kći Ana je učiteljica joge, pomaže li vam savjetima u održavanju kondicije?

– Živi u Estoniji, u Tallinu. Ona je nutricionist i učitelj joge. Njezin suprug je informatičar i imaju dvije prekrasne kćeri Caroline i Claru. Ana održava satove joge online i ja sam se pridružila. Prema meni je vrlo stroga, ne smijem izostajati pa redovito vježbam. Rezultati su super i baš sam sretna.

Opsjednuta baletom

Film, televizija…?

– Moram reći da me u ovom trenutku sve više zanima film i televizija, ali i koncerti. Voljela bih i zaplesati na sceni. Na balet sam išla kao djevojčica punih sedam godina. Bila sam opsjednuta baletom. Kasnije sam cijeli život rekreativno vježbala. Nadam se da ću u sljedećoj predstavi i zaplesati. Pripremam nešto s Ivanom Leom Lemom, ali kad bude vrijeme, znat će se više.

Pripremate već nešto novo?

– Dogovaram se s Ivanom Leom Lemom, a jedino što mogu reći je da će to biti predstava, komedija, i za riječku publiku. U Splitu pripremam novu predstavu s Nenni Delmestre, a »Bambina« kao hit predstava je uvijek rasprodana.

Imate li još puno želja?

– Imam puno i jako malo. Želim ići na turneju u Rusiju i Južnu Ameriku. Ali, kao što kaže poslovica – čovjek snuje, Bog odlučuje. Jako mi je teško što ne vidim svoju kćer Anu i svoje unuke. Ali vidim da im je lijepo. Ana je uvijek bila moj guru, moj mali anđeo koji me spasio od moje glave pune snova i želja za umjetničkim ostvarenjem. Tada je to bilo silno teško, ali zaista je bila anđeo koji me je držao na životu. Poslu sam se posvetila tek kad je ona odrasla i zato svim ženama poručujem da nikada nije kasno za ostvarenje njihovih snova, i, zato nikada nemojte misliti da vas je život prevario.

Dok vidim more, sve je u redu

Rijeka mi danas izgleda kao mali grad na moru s nekim sjećanjima koja me prate po uglovima. Kad se popnem na Veprinac kažem: »Bože, kako je ovo divan ovaj Kvarnerski zaljev!« Dok mogu vidjeti more, sa mnom je sve u redu. Ljude biramo, posao biramo, sve biramo, ali grad je onakav kakav ga učiniš.

Sreća je stvar izbora

Sreća je stvar izbora. Ja u ljudima uvijek vidim dobro. Ljudi imaju lijepu dušu, a kad se nešto dogodi da potamni moj odnos s nekim, onda se samo s osmijehom okrenem i odem. S osmijehom ih prepustim njima samima.

Strašno volim ljude i osviještena sam pa znam da nikad drugog čovjeka ne možete promijeniti. Možete promijeniti svoj stav iz samoga sebe, ne mislim pri tom da se morate prilagoditi. Osobno se nikada nisam prilagođavala. Uvijek sam ostala dosljedna sebi.

Najbolja osveta je živjeti dobro i ostvariti uspjeh

Kako to da ne surađujete s riječkim HNK-om?

– »Filumena Marturano«, predstava je koju sam igrala u HNK-u Ivana Zajca prije 15-ak godina. Bila je odigrana 30-ak puta i svaki put je bila rasprodana do zadnjeg mjesta, a onda je skinuta, i to onog časa kad je Mani Gotovac ušla u »rat« sa Sandrom Damianijem, mojim životnim partnerom. Sandro je tada bio ravnatelj Talijanske drame.

Bila je to duga bitka koju je na kraju dobio pred Vrhovnim sudom, ali ta je okolnost odredila dijelom i moj put. Od tada do danas nikada više nisam zaigrala u HNK-u Zajc. U Rijeci sam kasnije radila na nekim drugim scenama i dobila sam nagrade za to, ali poslije »Filumene Marturano« u HNK Ivana Zajca više me nitko nije pozvao na suradnju.

No, nije svako zlo za zlo, jer ja sam dobila sve ono što je Talijanska drama izgubila odlaskom Sandra. Zahvaljujući njemu odigrala sam predstavu »Marlene Dietrich« po cijeloj Italiji. Bol koju ja zaista imam je što je ta čitava situacija slomila srce mom pokojnom svekru Alessandru Damianiju.

Čovjeku koji je bio vrhunski pjesnik, pisac, gospodin, filozof, biće koje me je duboko vezalo za mjesto u kojem živim, za ovaj grad. Sandrov otac, Alessandro bio je otac kakvog sam oduvijek sanjala. Moj je otac bio kapetan duge plovidbe i zbog toga odsutan veliki dio mojeg djetinjstva.

Papa Damiani je razumio tko sam i silno me volio i poštovao me kao svoju kćer. Umro je 2015. godine i nije mogao nikako preboliti što je Sandra talijanska zajednica izdala. Bila sam dio svega toga. No, ja sam uvijek imala svoj put i svoju umjetničku priču.

Kao umjetnik ja sam svoja i imam različit pristup od Sandra u svojoj profesiji. Znam ono što mom umjetničkom senzibilitetu odgovora. Sandro ide u rat, a ja smatram da je najbolja osveta živjeti dobro i ostvariti uspjeh.

Osviještena Hrvatica

Potpuno sam osviještena Hrvatica. Često su mi postavljali jedno strašno glupo pitanje: zašto si se vratila doma?! Vratila doma?!?!? U Americi bih sigurno radila i imala posao. Svi su moji tamošnji prijatelji, pisci, producenti, svi su ostvarenih karijera. Ja sam imala dimenziju uspješnog povratka i privilegij da s hrvatskim predstavama putujem po cijelom svijetu.

Bolne i teške godine opisat ću u memoarima

Moja prva karijera je bila jako zasjenjena mojim izgledom. Također je bilo teško graditi karijeru kao majka. Na trećoj godini Akademije dobila sam svoju Anu. Kad glumica dobije dijete, nema govora o vašoj karijeri. Ostavila sam priliku koju sam imala u HNK-u.

Bile su to bolne i teške godine moje mladosti. Rekla bih da je razdoblje od moje 15. do 20. godine dio mog privatnog života koji je bio vrlo težak i o tome ću pisati u svojim memoarima. Ne odnosi se na obitelj ili prijatelje, već nešto sasvim intimno.

Različite »Marlene«

»Marlene« je na engleskom najveća frajerica, na njemačkom je fatalna, na talijanskom je nešto malo nježnija, na španjolskom je strastvena, a na češkom se ne sjećam jer sam bila u komi od uzbuđenja, hahaha. Kakva bi bila na ruskom, ne znam, ali to mi je velika želja, igrati je na ruskom. Marlene Dietrich ću glumiti sve dok budem mogla nositi kratke hlačice!