Semo qua, tu smo, kaže na fjumanskom ekipa iz platforme koja umrežava umjetničko-aktivističke projekte te kreira i učvršćuje suradnju među raznorodnom publikom. Neznatno, ali znakovito izmijenjen naziv četvrtog izdanja festivala Smoqua upućuje publiku da je ekipa ovdje da bi ostala, da nisu samo prolazna priča koja se malo koga tiče.

Naravno, 20 godina prve registrirane lezbijske organizacije LORI doista nije mala stvar, pa je i ovogodišnje izdanje festivala kojeg su suorganizatori još jedna prigoda da se građani Rijeke upoznaju s njihovim djelovanjem, u kojem im se, kako to opis platforme kaže, oko ovoga festivala pridružuju i drugi suorganizatori koji će od 15. do 17. listopada propitivati predrasude i pozivati na njihovo promišljanje i dekonstruiranje u raznim programima.

Partneri loricama su udruga PaRiter, Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci te Umjetnička organizacija GSG, s čijim smo predstavnicama Milijanom Babić i Ivom Kovač sudjelovali na predstavljanju njihova doprinosa ovogodišnjem izdanju Smoque u OKC-u Palach.

Hod pijuna

Ponajviše nas je zanimala prezentacija umjetničkog performansa »Hod pijuna«, koji je, podsjetit ćemo, izveden u lipnju ove godine u Rijeci kao odgovor na tzv. Hod za život, kojim se, između ostaloga, pokušalo pokazati da su silovane žene koje žele abortirati ubojice.

Performans tada nije uspio, ili baš naprotiv, možda je potpuno uspio, ovisno o tome kako se na uspjeh gleda, s obzirom na to da nije izveden do kraja, da je zapravo tek bio započet, kada je sudionike policija ispratila s mjesta događanja u centru Rijeke u Drugu policijsku postaju na razgovor na kojem im nikada nije rečeno zašto su uopće tamo.

No prije nego se posvetimo »Hodu pijuna«, u razgovoru s Babić i Kovač dolazimo do priče o njihovoj participaciji na ovogodišnjoj Smoqui, u kojoj su se svi njihovi prilozi povezali u jednu cjelinu. Naš je dojam bio da su svi prezentirani projekti aktivistički, a da se neki od njih dotiču i tema koje nisu u žiži interesa, poput recimo AIDS-a, koji apsolutno gubi bitku s COVID-om, medijski puno atraktivnijim.

No o AIDS-u je preko platforme Zoom progovorio Vladimir Čajkovac na prezentaciji istraživanja »Pandemija – Prema istinitoj priči«, koji je prikazao dokumentaciju istraživanja i izložbu »AIDS – Prema istinitoj priči«, otvorenom 2015. u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu.

Čajkovac je, kako kažu GSG-ovke, pozvan upravo da zaokruži priču koja se potom okupila oko naslova njihove centralne izložbe »Javno zdravstvo – izvan dosega«.

Prvo su, naime, za uobičajeni svibanjski termin Smoque kontaktirani Tools for Action, nizozemski aktivističko-umjetnički kolektiv te kanadska/ski umjetnica/k Cassils, a onda su razne okolnosti mijenjale i koncepciju i priču, pa je sve završilo tako da je Tools for Action sudjelovao s GSG-ovcima u performansu »Hod za pijune«, ponajviše zbog njihova velikog iskustva u sličnim akcijama, a Cassils je pokazala/o opsežan projekt »In Plain Sight«, koji reflektira strašne uvjete u američkim centrima za azilante.

Zaokružen postav

Sve ove prezentacije, ako ih je tko propustio uživo do subote navečer, moći će se obići u OKC-u Palach do kraja sljedećeg tjedna, poručuju Babić i Kovač, ističući da se sve zaokružilo kad su zamislile postav s radovima.

– AIDS se odnosi vrlo jasno prema COVID-u; riječ je o dvjema pandemijama. I In Plain Sight također, s obzirom na to da su u tim centrima uvjeti strašni. Tools for Action se, pak, u temi dostupnosti abortusa dotiču javnog zdravstva – kažu GSG-ovke.

A potonja je tema zastupljena spomenutim »Hodom pijuna«, vizualno vrlo upečatljivim performansom; tko je vidio fotografiju velikih plavih pijuna koje odvode nešto manji plavi pijuni u uniformama policije, zapamtio je tu scenu. Nas je zanimalo jesu li GSG-ovke bile svjesne da će postojati policijske reperkusije.

Milijana Babić jasno kaže da nisu.

– Radile smo s umjetnicima (Tools for Action, op. a.) koji su imali puno iskustva u brojnim, različitim sredinama, koji su nakon iskustva u Rijeci rekli da im se takvo što nikada nije dogodilo. A i ranije smo taj performans pomno pripremale s građanima Rijeke na tjednoj intenzivnoj radionici, savjetovali se s pravnicima i nijedan scenarij nije bio onaj koji se dogodio.

Kasnije smo se pitale i tko je tu pogriješio pa smo tražile krivce i zapravo nam se učinilo da smo bile naivne kada to nismo predvidjele – kaže Babić, podcrtavajući jedan od ključnih momenata koji se mogao pronaći u nekim interpetacijama opravdanosti njihova odvođenja, kada se tumačilo da događanje nije prijavljeno. Njih je, naime, u performansu bilo točno 18, a ne 20, što je brojka participanata koja znači obavezu prijavljivanja.

Kovač pak tumači da je opravdanost odvođenja stvar interpretacije.

– Naime u razgovoru s drugim odvjetnikom, koji će nas zastupati ako dođe do tužbe, doznale smo da postoji zakonski okvir u kojem policija može odvoditi ako pretpostavlja da će doći do problema. Dakle oni se onda ne bave nama kao problemom, nego kao nekim tko može prouzročiti problem.

Dakle ipak postoji zakonski okvir za micanje nas s ceste, ali ne za micanje nas u stanicu. A postavlja se i pitanje što je s onih također privedenih šest cura koje nisu bile u performansu s nama – kaže Kovač, smatrajući da je to jasna povreda prava na kretanje.

Hod za život

U postaji su umjetnici-aktivisti i pridružene im građanke nevezane za njihov performans proveli dva sata i GSG-ovke se ne žale na tretman, osim na činjenicu da im nije rečeno zašto su tamo.

Ali je zato potpuno jasno zašto je »Hod pijuna« bio baš tamo gdje je bio: uz »Hod za život«. Kovač nam tumači kontekst pozivanja skupine Tools for Action kao participanata u projektu.

– Važno je naglasiti da se »Hod za život« brendira kroz šarene boje, privlačne djeci. Tool for Action se nisu bavili konkretno tom problematikom u svom djelovanju, nego neonaci prosvjedima u Dresdenu ili pak borbom za klimatsku pravdu ili prava LGBT populacije, ali nama su bili važni jer je njihov vizualni vokabular privlačan i široj populaciji.

Zato smo baš njih pozvali, iako su i sami pijuni nastali kroz radionički format prije nego su oni došli, dok smo brainstormali koji vizualni znak bi mogao biti dobar za to – kaže Kovač, zaključujući da performans ne upućuje samo na to da su hodači za život (bili) pijuni desničarskih političkih stranaka koje su u predizborno vrijeme licitirale ženskim pravima, već i na pitanja kakav život želimo.

– Nije pitanje samo egzistencija, nego kakva je. A ona mora biti dostojanstvena. Kad se kaže nešto poput: »Nekim se ljudima ne može pomoći, mi se borimo za nove živote«, onda se odustaje od ljudi na temelju procjene što je dostojan život, a zapravo se prisiljava na rađanje žene koje nemaju za to uvjeta.

Nositelji takvih poruka ne preuzimaju odgovornost za te živote, nego se bore za neka načela, koja se poštuju samo u trenutku začeća – kaže Kovač, potičući nas da promislimo uopće o percepciji slobode, koju vrijeme koje živimo opasno ugrožava.

I to ne od strane nedodirljivih autoriteta, nego i od nas samih. Dok jedna nemila akcija poremećenog lika preko predstavnika javosti koji počinju postavljati pitanja o sigurnosti služi kao alibi za podizanje zidova i ograničavanje slobode građana, pitanja sloboda nenošenja maski opasno ugoržava zdravlje onih koji smataraju da je nošenje maski važno za sprečavanje širenja zaraze. Kovač smatra da nju obaveza da nosi masku ne ugrožava životno, dok prisila imanja djeteta može životno ugroziti onu koja ga nosi.

Građani Rijeke koji odluče da su im ova pitanja važna mogu o svemu tome promisliti stupe li do kraja sljedećega tjedna, zaključno sa subotom, u OKC Palach u prostor ovogodišnje participacije GSG-a festivalu Smoqua.