RIJEKA – Nakon što je ovih dana usamljeni Nicholas Cage paradirao Dubrovnikom u pink jakni čija se kreacija doimala kao da se Elvis igra u pješčaniku Gracelanda s Hello Kitty, prisjećamo se ne tako davnih vremena kad su se Stradunom tiskale horde japanskih, korejskih i inih turista zbog kojih je dubrovački aerodrom već postao toliko tijesan da se krenulo s rekonstrukcijskim radovima na postojećem terminalu i proširenju uletno-sletne staze. Na sličnoj rekonstrukciji nove piste tog istog aerodroma angažiran je poljski alfa mužjak Piotr (Mateusz Kosciukiewicz) u najnovijem filmu Andreje Štake.

Tik uz ogradu tog istog aerodroma živi njena Mare (Marija Škaričić). Iako bučni avioni stalno nadlijeću njen dom, slijeću na obližnju pistu i uzdižu se prema nebu, autoričina kamera čvrsto stoji na tlu Marinih nervoza, koje generira njen monotoni brak s bivšim braniteljem Đurom (Goran Navojec), inače radnikom aerodromske sigurnosti. I ona je nekad radila tamo, iako je posao zamijenila prodajom ljekovitog bilja na cavtatskoj rivi, posvetivši se odgoju tinejdžerske djece i kritizirajući muževe higijenske navike.

Bračna rutina

Umorna od kuhanja i vječnog muževa odbijanja da je odvede u multipleks, spas pronalazi u Piotru koji joj je popravio stroj za pranje rublja. On će joj vratiti libido zdrobljen pod snažnim pritiskom muževe tjelesine. Jer, gotovo čitav Štakin opus mapira prostor Konavala u kojem je provodila djetinjstvo i u kojem je ambijentirala prethodni komad (šifra: »Cure«). Iako je rođena u Luzernu i odrastala u Zürichu gdje i danas živi. Poput tog filma, koji je u distribuciji zadržao originalni hrvatski naziv u diskursu igre riječi (»cure« može biti i »liječenje« odnosno »terapija«), i Mare prolazi svoj »cure« u pokušajima da bračnu rutinu zamijeni (neodlučnim) bijegom u prolaznu avanturu.
Lijekom od dosadnog braka. Svjesna da njena avantura ne može trajati vječno, jer će se oženjeni Piotr kad-tad vratiti u Poljsku svojoj obitelji nakon što se okonča njegov dubrovački građevinski angažman.

Mediteranski milje

Nakon što su već zajedno surađivale u »Gospođici« u kojoj je portretirala jednu od triju »zemljakinja« u prostoru ciriške tvorničke menze, Štaka će iz Škaričić nanovo izvući ono najbolje. Tu je i impresivni cameo Mirjane Karanović u ulozi Marine matere, koja je s autoricom također surađivala u »Gospođici«. A Navojec postaje nešto poput konavoske verzije francuske gromade Denisa Menocheta (šifra: »Bogu hvala«). Jer, Škaričić samo nastavlja niz impresivnih ženskih glumačkih portreta koji su se dogodili recentnom hrvatskom filmu, od Lane Barić (»Tereza37«) do Darije Lorenzi Flatz (»Mater«).

Sve ih povezuje mediteranski milje, ali i naglašene nervoze u dostatnom minimalizmu kadra, tipičnom za europski »festivalski« arthouse. Riječ je o istinskim Crodivama, kad bismo parafrazirali jedan od Štakinih ranijih naslova (šifra: »Yugodive«). S time da Štaka još snažnije podcrtava erotsku komponentu tog istog kadra, što je relativna rijetkost u hrvatskoj produkciji. Možda su ponešto napuhane usporedbe s »Mostovima okruga Madison« i »Kratkim susretom«, s pistama umjesto mostova i aerodromom umjesto željezničke stanice, kojima je domaća kritika počastila autoricu.

No riječ je o finoj varijaciji na »kitchen sink« realizam, u kojoj britansku vlagu zamjenjuje mediteransko sunce. I što nije zanemarivo, velik dio posla obavio je izvrsni bosanski snimatelj Erol Zubčević, koji igra na agresivne 16mm krupne planove (u »Curama« je autorica angažirala jednako etabliranog Martina Gschlachta, koji je surađivao s Glawoggerom i Jessicom Hausner). Jer, možda je u Štakinu komadu more azurno plavo, a stjenovita obala rajski privlačna. Ali dovoljan je razorni zvuk aviona da nas iz tog raja aterira na zemlju.