Novi roman »Lažljivi život odraslih« talijanske spisateljice Elene Ferrante, danas globalne književne ikone, u nas je nedavno objavio zagrebački Profil u prijevodu Ane Badurine. Ova talijanska spisateljica, čiji je identitet unatoč brojnim potragama i nagađanjima (još uvijek) nepoznat, tako da mnogi pretpostavljaju da se zapravo radi o muškarcu, ili čak grupi autora, svakim svojim novim djelom budi velik interes čitatelja, ali i šire javnosti uopće, jer upravo ova zagonetnost još više »draži« interes za njene romane koji dosežu milijunske naklade diljem svijeta.

Iako se ne zna pravi autor danas slavne napolitanske tetralogije, nesumnjivo se radi o književnici (ostat ćemo u ženskom rodu, jer se sama formalno tako određuje) koju mnogi vide čak i kao dobitnicu Nobelove nagrade, vjerujući da bi se tako i razotkrilo tko se to zapravo krije iza imena Elena Ferrante. Mnogi kritičari njene romane svrstavaju u tzv. žensko pismo, jer kako kažu, »obogaćuje i umnogostručuje bogatstvo ženskog svijeta«, ali čini mi se da je to nepotrebno reduciranje značaja književnog pisma jedne izuzetne autorice, koja kroz žensku prizmu zapravo govori o svijetu i čovjeku kao takvom.

Sama E. Ferrante u razgovoru, koji su upriličili njeni izdavači s tridesetak prevoditeljica iz isto toliko zemalja u povodu svjetske premijere objave romana »Lažljivi život odraslih«, složila se s kvalifikacijom kako se radi o ženskom pismu, odnosno da se njena literatura svrstava i u tu »ladicu«, ali je naglasila »kako to treba činiti obzirno, jer se radi o pogledu na život i svijet, istina iz ženske perspektive, ali to ne znači da je ograničen samo na ženski rod«.

Uvid u žensku intimu

Kroz uvid u žensku intimu suočava nas koliko s pitanjima i problemima tzv. ženskosti, toliko su njene knjige jednako inspirativne i za tzv. muški svijet, jer se dotiče brojnih tema, prije svega tradicionalnih odnosa muškaraca prema ženi, govore o stereotipnim poimanjima žena, koja su krajnje nedostatna, prečesto površna i banalna. Zahvaljujući E. Ferrante i muški mogu bolje shvatiti žensku dušu (a ne samo tijelo), ali jednako tako i kroz odnos prema ženama i vlastitu dušu, a upravo iz tog obostranog (ne)razumijevanja, rađaju se bezbrojne frustracije, sukobi, dominira otežana komunikacija u kojoj suštinski (p)ostaje ono zatajeno, polurečeno i neizgovoreno, a koje vremenom presudno utječe na međusobne odnose.

E. Ferrante u svojim je popularnim, masovno čitanim, ali uistinu stvaralački fascinantno oblikovanim romanima odlučila progovoriti o »svim« tajnama i zagonetkama žene i ženskosti, a to (ipak) bez odnosa i doticaja s muškim rodom ne ide. To je uradila uistinu majstorski, jer je o složenim pitanjima vlastita bića plastično oblikovala univerzalne probleme žena, a ipak je uspjela i individualizirati specifičnost vlastita odrastanja i sazrijevanja i to je uspjela učiniti jednostavnim, a nadahnutim rječnikom. Njene su knjige stilski briljantno »opremljene« i kao da posjeduju čarobnu literarnu alkemijsku formulu za ispisivanje bestselera, a koji je ujedno, ne samo popularno, već izrazito ozbiljno štivo, a da je tomu tako, svjedoče prijevodi njenih romana na više od četrdeset svjetskih jezika, a interes za njih ne popušta, dapače, sve se više širi.

U već spomenutom, velikom, zajedničkom intervjuu E. Ferrante se pokušala (samo)odrediti prema vlastitom pisanju: »Pisanje je vrlo privatna djelatnost. Uvijek sam pisala nasamo, a mnogi tekstovi nikada nisu izašli iz mojih ladica. Ali svaki put kad sam odlučila objaviti neku svoju priču, učinila sam to u nadi da će se što je moguće više udaljiti od mene, da će putovati, da će govoriti jezike različite od onoga na kojem sam je napisala, da će završiti u okruženjima do kojih moj pogled ne seže, da će promijeniti medij i iz knjige prijeći u kazalište, film, televiziju, strip… Dok pišem, činim to veoma sramežljivo, ali kada se tekst odluči pretvoriti u knjigu, postaje ambiciozan, neskroman je. Želim reći da se ne poistovjećujem sa svojim knjigama… Moj si život ne umišlja kao njihov… Pisanje je uvijek nepredvidljivo čak i za one koji se, poput mene time bave«.

Napuljska tetralogija

Elena Ferrante (koja za sebe tvrdi da je rođena 1943. na jugu Italije; drugi izvori upućuju da je godina rođenja zapravo 1953.) se pod tim pseudonimom pojavila na književnoj sceni 1992. romanom »Mučna ljubav« i odmah je izazvala interes talijanske javnosti, jer se za to ime do tada na tamošnjoj kulturnoj areni uopće ništa nije znalo. Glavna junakinja spomenutog romana je četrdesetpetogodišnja Delia koja se zbog smrti svoje majke nakon dosta godina provedenih izvan Napulja vratila u rodni grad. Opterećena uspomenama koje u njoj Napulj budi, počinje samu sebe preispitivati, odnosno samu sebe konfrontirati pitanjima vlastita identiteta. Na površinu izbijaju duboko potisnute frustracije i traume koje su bitno utjecale na formiranje njena bića, a ostavile su i znatnog traga na sve ono što joj se kasnije događalo u životu.

Sve se to u Delijinom slučaju prelama kroz njezin odnos prema majci, ali i Napulju kao ishodištu i središtu svih romana ove autorice koja inzistira na specifičnostima lokalnog govora, mentaliteta i uopće života na Mediteranu.

U »Mučnoj ljubavi« autorica se upustila i u analiziranje odnosa među ženama, pitanja materinstva, seksualnosti, obitelji, dakle naznačila je teme kojima će se kasnije intenzivno baviti kroz cijeli svoj literarni opus. Valja spomenuti da je ova knjiga doživjela i svoju filmsku inscenaciju; dakle, već u startu, ispunila se autoričina ambicija o kojoj je govorila u svom kasnijem intervjuu. Iza toga, uslijedio je novi roman »Dani zaborava« u kojem se fokusirala na »slučaj« žene koju je suprug jednog dana jednostavno napustio, otišao da se više nikada ne vrati. Ona ostaje sama u Torinu s dvoje djece i psom; fizički živi na sjeveru Italije, ali se uspomenama stalno vraća u rodni Napulj, pokušavajući u bijegu od stvarnosti naći izlaz iz situacije u kojoj se našla.

To joj uglavnom ne uspijeva, jer u sebi ne može pronaći snagu kako bi uspostavila ravnotežu i tako se postupno prestaje suočavati i boriti sa životom, to jest u svakodnevnom životu zanemaruje obveze i dužnosti. Atmosfera romana je mučna, sumorna i tegobna, ali književna kritika koja obilato prati literarno pismo E. Ferrante smatra da, iako se radi o sjajnom romanu, on se ni izdaleka ne može usporediti niti s jednim djelom tzv. Napuljske tetralogije s kojom se sadržajno dotiče, ali mu nedostaje »zrelost« koju je autorica dosegnula u kasnijem stvaralaštvu.

Neposlušna kći

»Neposlušna kći« posljednji je roman u toj svojevrsnoj »slobodnoj trilogiji«, a posvećena je uvijek složenim odnosima između roditelja i djece, i u kojem naglašava koliko i u kojoj velikoj, čak presudnoj mjeri taj odnos formira naše kasnije živote i ponašanja. Naime, profesorica književnosti Leda odlazi na godišnji odmor u jedno malo primorsko mjesto na jugu Italije, dok joj je suprug otišao s dvije kćeri na posvema drugi kraj svijeta, tako da se konačno našla u situaciji da nakon niza godina u miru može razmisliti o svom životu, posvetiti se sebi, ali taj privid mira i idile (plaža, more, sloboda…) ubrzo biva narušen dolaskom jedne obitelji iz Napulja (iz kojeg dakako dolazi i naša junakinja Leda), koja joj ubrzo zaokuplja svu pozornost. Posebice odnos mlade supruge i majke Nine i njene kćeri; gledajući ih i slušajući, Leda počinje samu sebe preispitivati kako o ranijem odnosu prema vlastitoj majci, tako i danas prema svojim kćerima i suprugu. U tom snažnom unutarnjem
preispitivanju počinje shvaćati koliko je sebe davala i žrtvovala u tim odnosima, a koliko je od svega toga zauzvrat »primala natrag«.

»Napolitanska saga«, koju čine romani »Genijalna prijateljica«, »Priča o novom prezimenu«, »Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju« te »Priča o izgubljenoj djevojčici« najpoznatije je djelo ove talijanske spisateljice u kojem prati dugogodišnje prijateljstvo između Elene Greco (pripovjedačice) i Raffaele – Lille Cerulo koje se razvija od djetinjstva, preko sazrijevanja i zrele dobi, pa sve do starosti. Iako su mnogi bili skloni ovu tetralogiju brzopleto svrstati u kategoriju »romana za žene«, tematski i sadržajno su to knjige koje daleko nadvisuju i nadilaze tzv. »žensko pismo i štivo«; zahvaća široku lepezu povijesnih događaja, dakako prvenstveno u Italiji u drugoj polovini 20. stoljeća, s tim da se »male« životne drame obiju djevojaka odigravaju i prelamaju na pozadini velikih društvenih (s)lomova. Primjerice, u trećoj knjizi sage »Priče o onima koji bježe i onima koji ostaju«, autorica se posebno fokusirala na veliku društvenu krizu koja je zahvatila Italiju (ali i cijelu Zapadnu Europu) s kraja 60-ih do polovine 80-ih godina prošlog stoljeća, akcentirajući fenomene terorizma, djelovanja Crvenih brigada i tako dalje.

Elena i Lilla su bile najbolje prijateljice gotovo 60 godina; obje su odrastale u siromašnim obiteljima: Elena je bila kći noćnog portira, ali su je roditelji, s obzirom na to da je bila pametna i vrijedna, a pomalo plaha, podržavali i usmjeravali obrazovanju i školovanju, uvjetujući to odličnim ocjenama, u protivnom su joj (za)prijetili da će se morati zaposliti. Za razliku od nje, Lilla, kći postolara, također pametna, ali temperamentna i strastvena, »neobjašnjivo privlačna«, koja, gdje god se pojavila, izazivala je pozornost, nije bila Elenine sreće; otac joj je zabranio daljnje školovanje tvrdeći kako je »ženi mjesto u kući«. Međutim, bez obzira na sličnost, ali i različitost obiteljskih miljea, njihovo prijateljstvo je opstojalo, unatoč rivalstvu koje je znalo buknuti, ali koje nikada nije preraslo u neprijateljstvo. Zajednička zaljubljivanja i odljubljivanja, odrastanje u siromašnom dijelu Napulja 1950-ih godina, sve to praćeno specifičnim napolitanskim bučnim temperamentom da(va)lo je jednu specifičnu notu
njihovom odnosu i svladavalo sva iskušenja s kojima su se suočavale. A onda, nakon silnih godina prijateljstva, u kojima je bilo i razdoblja kada se duže nisu viđale, Lilla odjedanput bez traga nestaje…

Duboko prijateljstvo dviju žena

U jednom razgovoru (naravno posredovanjem e-maila) novinar i književni kritičar Didier Jacob ju je zapitao zašto je svoje dvije junakinje Elenu i Lillu ostavila toliko trpjeti; iz kojih ih je razloga suočila s tolikim životnim tragedijama? Autorica je odgovorila kako ne vidi da su njene junakinje patile i trpjele više od bilo koje druge žene u svakodnevnom životu, posebice ne onih koje su rođene u siromaštvu i oskudici juga Italije. Napisala je: »Elena i Lilla će se zaljubiti, udati, suočiti s i izdajom, suprotstavljati se diskriminaciji, tražit će svoje »mjesto pod suncem«, postat će majke, odgajati djecu, nekada biti sretne, a nekada ne, doživjet će gubitke i smrt. Emocionalni put kojim će ići se veže iz događaja u događaj, što će samo pojačati osjećaj i uvjerenje da je njihov slučaj niz beskonačnih nesreća i tragedija, ali zar nismo svi, u svakodnevnom životu slični mojim junakinjama, svjesni smo bolesti najmilijih, osjećamo njihove tegobe, posebice kada ih istinski (za)volimo. Svima nama patnja je sastavni dio života«.

Kad je Elena saznala da je njena prijateljica nestala bez traga, to joj je bio povod da i sama rekapitulira cijeli svoj dosadašnji život. I upravo to naglašeno i iskreno i duboko prijateljstvo između dviju žena (kakvo si muški rod ne može ni pretpostaviti) jedan je od najznačajnijih motiva koji karakterizira cijelu tetralogiju. Autorica se nije libila, do kraja i bez ostatka, razgolititi vlastitu osobnost i bez ikakvih puritanskih ograda progovoriti o svom životu. Opisujući različite situacije i stanje u kojima se nalazila i nalazi, opisala je ženski svijet na način kako je to malo tko učinio u svekolikoj povijesti književnosti.

Precizno je ocrtala zavist, netrpeljivost, zlobu, ali i beskonačno iskreno divljenje, maestralno ispisujući stranice kontinuiranog natjecanja same sa sobom, kao i s drugima. Ali, uvijek naglašavajući ono najprisutnije: veliku, nikada utaženu čežnju za ljubavlju, kao i samo duboko proživljavanje ljubavi. Važno je također naglasiti kako E. Ferrante nikada ne pretjeruje; o svemu, pa čak kada govori i o najintimnijim postupcima, to radi s mjerom. Ne prodikuje, ne poučava, ne savjetuje, jednostavno iznosi »vječne istine« o nama samima, a kojih se najčešće sramimo, ili bi ih (o)lako zaboravili ili potisnuli na margine naših sjećanja. Svjesna delikatnosti takvog narativa autorica nas upozorava i podsjeća kako nije problem o tim stvarima govoriti, već problem nastaje ako riječi ostanu neizgovorene.

Majstorski portretirani likovi

Na majstorski je način portretirala svoje likove koji su slika suvremenog svijeta, ali u sebi nose i tragove bivših vremena, i to je jedan od razloga zašto su njeni romani bliski različitim generacijama čitateljstva. U tomu je možda jedna od tajni njena planetarnog uspjeha. Sama je E. Ferrante, u već ranije spomenutom zajedničkom intervjuu, grupi prevoditeljica to možda najbolje sažela riječima: »Čini mi se da komadić mladosti viri iz svih knjiga, o čemu god da se pripovijeda, upravo zato što je to faza grmljavine, munja, oluja i brodoloma. Još si gotovo djevojčica, već si gotovo odrasla, tijelo čitavu vječnost nikako da odluči odbaciti jedan oblik i poprimiti drugi… Čas se izražavaš kao dijete, čas kao zrela žena, a u oba se slučaja sramiš… Ali kada pišeš, boje mladosti neiscrpno se prelijevaju…Kada pišeš, to nepomično i zagušljivo doba, promatrano s ruba odraslog života počinje teći, obnavlja se uvijek iznova, pronalazi svoje razloge«.

Utoliko bolje možemo razumjeti Eleninu i Lillinu borbu sa svakodnevicom »lažljivog okruženja«; dok su se one djetinje maštajući prepuštale nevinim lažima, kako bi što je moguće više svojom igrom »ozbiljile maštu«, dotle se svijet odraslih u temelju zasnivao na lažima. Istina, roditelji, škola, sredina itd. stalno su ih upozoravale kako je laž pogreška i grijeh, a kada su stupile u svijet odraslih, sačekala ih je »strahovita spoznaja«: u svijetu gdje se navodno svi protive laži, u tom se svijetu toliko komotno i prirodno, bez zadrške laže, tako da ta laž jednostavno dominira i postaje nepodnošljiva i to je točka suočavanja kada djeca prestaju biti djecom. Prostori sreće i naivnosti zauvijek bivaju izgubljeni, a oni novi teško ili nikako se (ne) pronalaze.

Lilla je to, kako je to dobro zapazila prevoditeljica »Genijalne prijateljice« na grčki Demetra Dotri nazvala »prelijevanjem na marginama«; a to je termin koji se može smatrati ključem za razumijevanje književnog pisma Elene Ferrante. Sintagmu »prelijevanje na marginama« Lilla definira kao »osjećaj da se na nekoliko djelića sekundi preselimo u neku osobu, stvar, broj ili slog prekoračivši mu obrise«. Ta silna, strasna želja, koliko god bila razumljiva, jednako je toliko neostvariva, ali bez te želje, naši životi bremeniti brojnim nespoznatljivim i nedohvatljivim silnicama čine se praznim i besmislenim.

Napolitanska tetralogija Elene Ferrante stekla je toliku popularnost da je na njenoj podlozi u produkciji HBO-a nastao i serijal koji je pod nazivom »Genijalna prijateljica« snimio Saverio Costanzo. U najnovijem romanu »Lažljivi život odraslih« Elena Ferrante nastavlja tamo gdje je stala: radnja se opet zbiva u Napulju koji je za nju vječna inspiracija, grad magične, čudesne
privlačnosti koji sa svojim građanima, dijalektalnim govorima i neprestanom bukom čini neponovljivu cjelinu i u toj i takvoj atmosferi autorica je duboko i stvaralački kreativno ukorijenjena. Na pitanje zašto je Napulj postavila u središte svojih romana, odgovorila je: »Možete pisati o bilo kojem mjestu, važno je da ga dobro poznajete. Bila sam u mnogim mjestima… I mogla bih ih upotrijebiti za priču, kako sam to učinila s Torinom, gradom koji volim. Ali, osjećam da mi ta mjesta ne pripadaju… Napulj je dio mene, ja sam dio Napulja. Ne moram tražiti pogled na Napulj, imam ga od rođenja. Pišem uvijek iznova o njemu kako bih vidjela i njega i sebe jasnije«.

Obiteljska zagonetka

Glavna junakinja najnovijeg romana mlada je djevojka Giovanna, jedinica, čiji roditelji intelektualci žive u naizgled skladnom braku, ali ispod te površine počinje se odmotavati zamršeno klupko puno laži, nesporazuma i otuđenja. Slično kao i u braku njihovih prijatelja, čije su dvije kćerke Giovannine prijateljice. Ferranteova je više nego uvjerljivo opisala taj životni raskorak u kojem se našla Giovanna, to jest između »opraštanja od djetinjstva« i stupanja u »nove vode« odraslih; bravurozno je oslikala raspolućenost djevojke čije »tijelo počinje pupati«, a time otvara cijeli bezdan novih stvari i spoznaja koje izmiču kontroli. Naravno, pitanje puberteta, seksualnosti imaju poseban uzbuđujući, ali i opterećujući (pri)zvuk pun erotske dramatičnosti koja se na različite načine pokušava kompenzirati; od potpunog susprezanja do apsolutne slobode prepuštanja ljubavnim avanturama o čemu autorica govori bez ikakvih malograđanskih tabua.

Giovanna biva užasnuta spoznajom da je seks mehanizam koji ovladava njenom osobnošću, ali i svijetom koji je okružuje i pita se: »Kako je moguće da su muškarci tako glupi, kako je moguće da, kada se muško i žensko dotaknu, ili ja dopustim da me dotakne, ne vidi, ne čuje, na koncu ne osjeća da se osjećam loše, da mi je od svega toga zlo?«. Razočarava je sablažnjiva spoznaja kako ljubav i seks tako često ne idu ruku pod ruku, i plaši je ta spoznaja, prati je osjećaj tjeskobe i sama sebi počinje biti tuđa. E. Ferrante ne želi svojom literaturom jeftino šokirati i skandalizirati, već samo ukazati kako se rađa i razvija osjećaj, da ono što si do jučer kod drugih osuđivao (preljubi, prijevare…) i sam počinješ činiti; primjerice, poželiš tuđeg dečka, jer tjelesnost, emocije, želje… čine svoje. Ali, Giovanna biva zgrožena tom svojom željom koja je ne napušta; samu sebe odvodi na rub, ali na raskrižju ipak pronalazi (raz)rješenje.

Katalizator zapleta u »Lažljivom životu odraslih« su famozna narukvica i teta Vittoria, ali još više nesretni odnosi među ljudima, posebice onim najbližim i najdražim koji su u pravilu utemeljeni na predrasudama i lažima, koje ne moraju, čak u pravilu i nisu kardinalne, već se više manifestiraju i godinama gomilaju kroz ono samo usput neizgovoreno ili naizgled, tek nasumce dobačeno.

Nakon očeve opaske kako Giovannino lice počinje ružnjeti, kako postaje sve sličnija njegovoj sestri Vittoriji, postupno se (raz)otkriva slučaj tajanstvene osobe uz koju se veže i razobličava obiteljska zagonetka. Tada se kod Giovanne počinje odigravati možda i najbolniji proces odrastanja; još do jučer neupitno je vjerovala svojim roditeljima, nije dovodila u sumnju njihove »istine«, a onda otkriva veliku manipulaciju i laž, zatajivanu osobu o kojoj se u obitelji šutjelo, a radi se o posesivnoj teti Vittoriji čije su slike bile izbačene iz obiteljskog albuma. A, sve to baca novo svjetlo na roditelje, nakon čega Giovanna shvaća kako si mora osvijestiti činjenicu da su i roditelji samo obični ljudi, nesavršeni, da se niti njima ne može baš sve, bez ikakvih ograda vjerovati.

Ulazeći u svijet odraslih mora si izgraditi svoj osobni sustav vrijednosti i obrambenih mehanizama, oblikovati svjetonazor po mjeri vlastite osobnosti. Talijanska je autorica iznova napisala bestseler i kako ističu kritičari, našla se u (ne)zavidnoj situaciji da je jedini rival Eleni Ferrante sama Elena Ferrante. Naime, već se gotovo dva desetljeća vode sporovi oko toga tko se zapravo krije iza imena Elene Ferrante. Ona s novinarima i javnošću komunicira isključivo pisanim putem, tako da su se javile brojne špekulacije koje se najčešće svode na dilemu: radi li se uistinu o ženi, ili se zapravo iza ženskog imena krije muškarac.

Istina, tzv. ferantisti o autorici ipak nešto znaju: zna se da se godinama pokušavala riješiti ovisnosti o nikotinu, zaljubljena je u prirodu i cvijeće, a voli i hraniti piliće. Ali, to je manje-više sve. Literarni kritičari, lingvisti, komunikolozi i drugi eksperti bliskih disciplina pokušavali su na temelju kompjutorskih »izvida« teksta (na Sveučilištu u Padovi) proniknuti u tajnu spisateljice, dešifrirati zagonetku autorice i došli su do zaključka kako se pod tim pseudonimom zapravo krije talijanski pisac i scenarist Domenico Starnone ili njegova supruga rimska prevoditeljica Anita Raja, po majci poljska Židovka. Pretpostavke su i da zapravo čine autorski tim. Drugi upiru prstom u napuljsku povjesničarku Marcellu Marmo, ali spomenute osobe demantiraju ili odbijaju demantirati imaju li veze s Elenom Ferrante. Međutim, iako se ne zna tko je Elena Ferrante, magazin Time svrstao ju je među najuplivnije osobe suvremenog svijeta, a pojedini književni kritičari tvrde da je možda najbolji trag koji treba slijediti u razotkrivanju ove zagonetke niza tekstova koje je ova tajanstvena spisateljica svojedobno objavila u britanskom dnevniku Guardian.

Naime, na prijedlog redakcije, godinu je dana svakog tjedna pisala kratke »usputne bilješke« (kasnije su bile uknjižene pod naslovom »Usputne misli«), a koje je sjajnim ilustracijama popratio talijanski umjetnik Andrea Ucini. I ti su tekstovi uputili na Starnonea, jer lingvistički, stilski, kontekstualno jako podsjećaju na ono čime se ovaj pisac i scenarist bavi. Na koncu, možemo si postaviti pitanje: ako se i kada otkrije tajna tko se krije iza pseudonima Elene Ferrante, hoćemo li manje uživati u njenim tekstovima, hoće li njeno djelo izgubiti tu čarobnu auru koju danas nesumnjivo ima?

Odgovor je nedvosmisleno niječan; a ako se potvrdi da se iza tog imena ipak krije Starnone, moramo mu se samo duboko pokloniti jer je stvorio tako autentično, a ujedno i tako heteronomno djelo koje budi maštu, ne više samo zagonetnim identitetom, već nas prije svega fascinira načinom uvođenja u jedan (ne)običan svijet, otkrivajući nam toliko toga nepoznatog u onome što smo mislili da je obično i svakodnevno. Banalno, a snagom njena/njegova rukopisa otkriva nam se svekolika čarolija i bremenitost žensko-ženskih odnosa, ali i odnosa prema muškarcima, prema društvu, svijetu i tako dalje. Neodoljiva, tajnovita zapletenost tih odnosa je magma koja nas privlači, a Elena Ferrante, ma tko to bio, učinio je da i sami sebe počinjemo bolje shvaćati. A, to nikada nije lako; za mnoge, rekao bih nas većinu, to je zapravo nemoguća misija.