Svojim osmim romanom Jurica Pavičić uspješno nastavlja i kroz literarne okvire pratiti, analizirati i komentirati hrvatsku zbilju. Od prvijenca, a to su 1997. godine bile sjajne »Ovce od gipsa«, Pavičić je u gotovo četvrt stoljeća nizom pažnje vrijednih romana (»Nedjeljni prijatelj«, »Minuta 88«, »Kuća njene majke«, »Crvenkapica«, »Žena s drugog kata« i »Crvena voda«) obradio brojne neuralgične točke suvremene Hrvatske nastale nakon krvavog raspada Jugoslavije, a u svom najnovijem romanu u središte je pažnje smjestio »hrvatski narodni običaj« mešetarenja pri prodaji zemljišta nekretnina, pojavu koja je u posljednjih dvadesetak godina mnoge učinila bogatašima koji su do velikih novaca ili imovine u nekretninama došli bez imalo poštovanja morala, a pritom su imali punu pomoć zakonske regulative, politike, struke…

Crne i crvene aveti

»Prometejev sin« sjajna je analiza sustava mešetarenja izgrađenog na siromaštvu i neukosti koji su posljedica povijesnog nasljeđa, kao i iz istog izvora pristiglog beskrupuloznog mentaliteta po kojem cilj opravdava sredstvo, a moral, poštenje i pravda samo su riječi čiju srž poštuju tek budale i nesposobnjakovići. Da bi nam ispičao još jednu svoju gorku CRO štoriju, Pavičić je ovog puta detaljnije razradio njegovim čitateljima već znani lik bivšeg policajca vkoji se zove Gorki Šain i na početku romana susrećemo ga dok krajem prosinca 2019. godine iz jednog od obalnih gradova Dalmacije putuje na Škoj, otok svog rođenja i djetinjstva. Gorki se kući vraća nakon punih osam godina, ali povratak nema veze sa smirenjem ili uživanjem u prisjećanju na prošlost.

Šain je ovoga puta tu da bi za svoga poslodavca – Smart Solutin Estate – od lokalnog stanovništva kupio zemljište na lokaciji Malparga, obalnom dijelu otoka na kojem se planiraju izgraditi vile, hoteli i ostali turistički sadržaji. Naravno, cilj je kupiti što jeftinije kako bi se kasnije više zaradilo, a Šainu je taj zadatak povjeren i stoga što odlično poznaje otok i ljude koji na njemu žive. No, baš u tome i jest temeljni Šainov problem. Jer on je sin nekadašnjeg narodnog heroja i junaka koji je u doba socijalizma slavljen i obožavan, a po osamostaljenju Hrvatske proglašen ubojicom i zločincem. Upravo stoga povratak na Škoj za njega je susret s prošlošću pri čemu se, kako sam u jednom trenutku kaže, »zapleo u crne i crvene aveti, u kosture iz očeva ormara«.

Sudjelovati kao takva osoba u procesu preprodaje zemljišta, u poslu koji mnogi otočani smatraju prijevarom, dodatna je poteškoća za Šaina koji moralna opravdanja za iskorištavanje tuđe nesreće i siromaštva nalazi u činjenici da je po uvjerenju ljevičar i protivio se dolasku kapitalizma. Svi ostali na otoku, sjeća se, bili su za. Pa sad imate taj kapitalizam, a poslovi s prodajom, preprodajom i mešetarenjem nekretnina baš su dio tog kapitalizma, samoopravdava se Šain uspijevajući na kraju izvršiti svoj zadatak te u potpunosti kupiti sve planirano zemljište.

Gorki epilog

Upravo prodaja i kupnja zemljišta sa svim negativnostima koje uz to idu – od mita i korupcije preko pohlepe do dvoličnosti zakonskog sustava – središnja su tema ovog romana pa saznajemo, primjerice, kakve sve moralno dvojbene postupke čine mjesni župnik i načelnik, kako se ponašaju predstavnici županije i za to pitanje zaduženi arhitekti, kako reagiraju pojedini mještani… I sve to u sjajno oživljenom koloritu mediteranskog otoka koji nudi pregršt zanimljivih likova i njihovih životnih priča pri čemu je, logično, u središtu pažnje upravo Gorki Šain.

Analizirajući i preispitujući svoj žvot i svoje vrijeme, Šain pri kraju romana postavlja pitanje: »Kako nam se ovo dogodilo?«, misleći pritom na velike i dramatične razlike među shvaćanjem pitanja poštenja i morala današnjih i ljudi s kojima je na tom otoku živio za svoje mladosti. Iako je riječ o istim osobama, razlike su velike i za suvremenu hrvatsku stvarnost porazne.

Jurica Pavičić piše svojim prepoznatljivim tečnim, pitkim i razumljivim stilom u kojem je puno životnih i na otočnom dijalektu uočljivih dijaloga, a tu jednostavnost u izrazu slijedi i u kompoziciji koja je sastavljena tako da je radnja podijeljena na 11 poglavlja od kojih je njih devet vezano za osam dana boravka na Škoju, jedno je »izlet« u 1944. godinu kad je njegov otac počinio zločin, a završno predstavlja gorki epilog u kojem saznajemo kako projekt preoblikovanja kupljenog dijela otoka nije prošao, iako su vlasnici prodali svoje zemljište.

Ironija i cinizam

Tako je, od svog tog posla, truda i muke, ostala jedino za Gorkog dobra zarada kojom je sinu kupio prostor i opremu za buduću dentalnu ordinaciju! Ta ironija i blagi cinizam su, uz jednostavnost i sklad, oduvijek jaka Pavičićeva literarna oružja. U slučaju ovog romana, uz već spomenuti posprdni epilog, taj je njegov literarni dar najuočljiviji u trenutku kad uspoređuje rečenicu koja glasi »Nikad više« i koju u igranom filmu o njegovom ocu izgovara glumac koji igra Albina Šaina. To glumčevo »Nikad više« vezano je za riješenost da »našom zemljom« više nikada ne gospodare tuđini i kapitalisti. Šezdesetak godina kasnije, u potpunoj demokraciji i slobodi, upravo se to događa.

Veza filma i književnosti

Uz literarnu slijedi i filmska obrada ove teme o čemu, u pogovoru na kraju romana, Pavičić kaže: »Knjiga ‘Prometejev sin’ nastala je pod ruku sa scenarijem igranog filma ‘Četvrti kralj’. Film i scenarij dijele neke scene, neke likove i motive. No, njihova je temeljna tema druga, a fabula drukčija. Niti je film ekranizacija knjige, niti roman novelizacija scenarija. Ja bih ih opisao kao dva stabla iznikla iz istog panja«, piše Pavičić koji je vezu filma i književnosti u ovom romanu potencirao i u naslovu knjige. Naime, »Prometejev sin« je, ustvari, Gorki Šain, a spomenuti mu nadimak dolazi otuda što se igrani film o njegovom ocu Albinu, snimljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zvao »Prometej.«