Posljednji ljetni vikend, kalendarski i meteorološki, iskoristio sam za odlazak na plovidbu. Sve mi se čini, zaključnu u ovoj godini. Ipak smo zagazili u jesen, kiša je nemilosrdna, umjesto užitaka na barki gotovo svakog dana treba je šekati!

Nisam dugo plovio, ni daleko otplovio. Tek toliko da na kraju sezone osjetim more i sve njegove dobrobiti. Jasno, neki će ploviti još dugo, čak do prvih zimskih dana, nadasve oni koji se intenzivnije bave ribolovom. Većina, mogli bismo reći, oni iz prosjeka, ovih dana zaključuju sezonu plovidbe. To me, međutim, ne priječi da iznesem neka kasnoljetna zapažanja.

Puno se ovog ljeta, kao i prethodnih, pisalo o glisiranju preblizu obali, što je zabranjeno, te ugrožavanju i stradavanju kupača. U akcijama kontrole sigurnosti plovidbe, pisali su mediji, najviše prekršaja počinili su upravo skiperi brzih plovila, »zaboravljajući« da ne smiju glisirati unutar pojasa 300 metara udaljenosti od obale. U današnje vrijeme lako je doći do podataka o broju prekršaja, naplaćenim kaznama i nažalost – tragičnim ishodima. O tome se minulih mjeseci dosta pisalo, nema potrebe bilo što dodavati. Ionako ćemo temu arhivirati za dulje razdoblje… Bez obzira na činjenicu što je ljeto prošlo, jedno zapažanje moram podijeliti s čitateljima. Možda će ga se netko sjetiti prilikom kupanja sljedeće godine.

Za nesreću malo treba

Dakle, vidio sam dosta kupača, plivača daleko od obale, izvan zamišljene granice od 300 metara. Neki su plivali i predaleko! Teško je na moru preciznije procjenjivati, ali za jednoga sam siguran da je bio oko tisuću metara od obale. Na primjedbu da pretjerujem, odgovaram kompromisno – neka nije jedan kilometar, neka bude pola milje.

U takvim situacijama plivači sami sebe izlažu opasnosti. Iz osobnog iskustva znam što to znači, jer često sam daleko otplivao. A skiperu glisera pažnja ponekad odluta, ne očekuje kupača tako daleko. Sudaraju se i plovila međusobno, a trebali bi jedan drugoga vidjeti. I to, pravodobno vidjeti, da mogu izvesti manevar izbjegavanja sudara. Plivača je neusporedivo teže uočiti, čak i po bonaci.

Za nesreću, ma i nezgodu, malo treba, a posljedice mogu biti teške i tragične. I, tko je kriv? Jednako kao i u cestovnom prometu kada motorno vozilo udari pješaka izvan obilježenog pješačkog prijelaza, ili na otvorenoj brzoj prometnici na kojoj pješacima nema mjesta. Da, pješak je uvijek zaštićen jer je slabiji, ali nije uvijek bezgrešan. Isto je s plivačem na moru daleko od obale. Skiper nije, i ne može biti, amnestiran od krivnje, ali nikako nije jedini krivac. Posebno ne za valovita mora.

Kontrola je puno teža

Također, svi moraju znati, plivači i skiperi, da je more neusporediv medij u odnosu na kopno. To uvijek ponavljam. Nema na moru odvojenih prostora za plovila, odnosno plivače, kao što je to riješeno na kopnu za motorna vozila i pješake i gdje su strogo regulirana pravila ponašanja jednih i drugih. Istina je, postoje pravila ponašanja i na moru, samo je njih teško provoditi. Još je teže kontrolirati kako se sudionici morskog prometa pridržavaju tih pravila.

Morem se kreće svatko prema svom nahođenju, od obale pa, praktički, do otvorenog prostranstva. Netko plovi uz samu obalu, drugi pliva u tom istom akvatoriju. Ima takvih prizora i daleko od obale. U pravilu – a koga briga za pravila i za koga se ona donose – zna se gdje je kome mjesto. Plivači bi trebali koristiti morski prostor bliže obali, plovila dalje i daleko. Kada sam jednom kolegi, rođenom Splićaninu, pričao da sam skakao s broda u more nasred Riječkog zaljeva, njegov komentar bio je: »ti nisi normalan, a da te pešekan…« Koliki, međutim, skaču i plivaju još dalje i bez sigurnosti velikog broda!

Razmislimo… Koliko policije sudjeluje u kontroli prometa na autocestama, javnim prometnicama i ulicama naselja. Znam mnoge vozače kojima se kosa diže na glavi, čak i ćelavoj, kad vide čovjeka u plavom. »Kamo god krenem, oni su svugdje«, najčešći je vozački komentar. Na moru ljude u uniformi manje viđamo, iako poslove kontrole obavljaju dvije službe – Pomorska policija i Lučka kapetanija. One, međutim, imaju manje ljudstva i manje tehničkih sredstava a puno veći prostor za kontrolu. Trebali bi se nalaziti svugdje u svako vrijeme, što je nemoguće.

Zato je na sudionicima u pomorskom prometu puno veća odgovornost. Nije to odgovornost samo skipera, voditelja brodice, zapovjednika većeg ili manjeg plovila. Odgovorni su i kupači, nadasve oni koji vole otplivati, stotinama metara izvan ograde organiziranog kupališta. Kasno je nakon nemilog događaja jadikovati: nisam znao, nisam vidio…

Na moru nema vozača

Često u medijima čitamo: vozač glisera… vozač brodice… vozač gumenjaka… Slažemo se – pogrešno! Vozač upravlja cestovnim motornim vozilom, nikako plovilom, bez obzira na to kakvo ono bilo. Nikome ne pada na pamet kazati: vozač aviona! Dobro svi znamo da avionom upravljaju piloti. Tako je i na moru – imamo skipera, ili voditelja, zapovjednika… Dokument što omogućava upravljanje plovilom nakon položenog ispita, ne zove se vozačka dozvola, nego ovlaštenje.