Zaljubljenik u more, barke, ribariju i stare predmete Vlado Vretenar: "Moje ičićansko nebo od školjaka za Guinnessa"

Foto Marko Gracin

Kada je kapacitet školjaka potpun, imamo ih oko 50.000, ali s obzirom na to da smo neke skinuli i s obzirom na nove okolnosti u poslovanju, obješeno ih je dosta manje, nekih 35.000. Za ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda moguće se je kandidirati uz spomenutih 50.000 školjaka za dekoraciju

povezane vijesti

Ovaj hrvatski zlatnik je upravo srušio Guinnessov rekord
Jedete li sirove školjke? Evo na što morate obratiti pažnju da ne biste ušli u crnu ststistiku
Znate li na morskom dnu pronaći otvore ispod kojih se krije sunčev izlaz? To nije garancija da ćete izvući i školjku

Školjke nabavlja od prijatelja ribara, ali i po restoranima. Mnogi znaju za »nebo od školjaka« koje prekriva njegovu ičićansku »Lučicu«, poznati ugostiteljski objekt na Opatijskoj rivijeri koji ne može biti bliže moru, pa školjke ne bacaju, »škoda je«. Znaju da će ih Vlado Vretenar, »naš, domaći čovek« u sedamdesetim godinama života, rođen u Voloskom, ali je u suštini Ičićan s adresom u Općini Mošćenička Draga, u mjestu Zagore gdje »radi kad ne radi«, iskoristiti na originalan način.

Ugostitelj s umjetničkom dušom, zaljubljenik u stare predmete koje uporno pohranjuje u svojoj konobi u primorskom Zagorju, zajedno sa suprugom Ines i vjernom ekipom »Lučice« uz koju je »otplovio« i kroz nemirnu i neizvjesnu korona-sezonu 2020., školjkama daje novi život. Puno je to posla i prije sezone koja je inače, u vremenima prije pandemije započinjala uoči Uskrsa, ali i nakon ljeta, kad uporna kišna razdoblja na Kvarneru rastjeraju posjetitelje, te isprazne plaže i lungomare, pa onda i njegovu ugostiteljsku oazu u Ičićima.

Neobična galerija

Kako nam je ispričao osebujni Ičićan, barba Vlado »kega si poznaju«, jer je osim svoje aktualne profesije ujedno i zaljubljenik u more, barke, ribariju, svoj kraj, dobru glazbu, povijesnu baštinu, ali i nezaboravni »kapo od Ičićanskeh maškar«, danas, u nedjelju, 27. rujna će još primiti zadnje ovogodišnje vjerne goste, a zatim do nekih sunčanijih vremena – adio »miće i vele ribe«.

Kolekcionar koji se
ustaje u 3 ujutro

Svaki se dan dižem u 3 ujutro, a idem spavati u 19 sati. Ranijih sezona je navečer bilo određenih zbivanja pa sam išao spavati i kasnije, ali ove su izostala, pa sam mogao više odmarati. Oko 4 sata ujutro zalijevam cvijeće, uređujem terasu, obavljam nabavu… Živio sam puno godina u Ičićima, na Triestini u autokampu, a sada smo u mjestu Zagore koje mi je baš »za dušu«. Tamo imam svoj mir. U slobodno vrijeme skupljam stare stvari, imam oko 2.500 različitih eksponata i jedino što mi nedostaje u tome je – malo više prostora, ova konoba barem puta dva. Najprije sam skupljao od svega pomalo, a zatim tematski – stare ure posebno, stari alati posebno, stare pegle, radioaparati, noževi, čaše, boce, kovanice i novčanice. Samo boca imam više od 600, a dio sam dobio na poklon od gostiju i prijatelja i svima im zahvaljujem. U potrazi za starinama obilazim buvljake u našem kraju i u Istri. Sve to što sam skupio treba održavati, što nije malen posao, ali me veseli. Kao i kod svih kolekcionara, sve je započelo jednim predmetom, a danas ih je, ma kad kažem 2.500 – malo sam rekao – ispričao je »priču u priči« ovaj neobični Ičićan.

Školjkice će se najvećim dijelom poskidati, pospremiti, pažljivo pohraniti »va škatule« i tijekom zimskih mjeseci će neumorni Vlado, kao i uvijek izvan sezone, pripremiti još barem 5.000 novih školjaka, onih koje će, kako je u planu, »pričati priču« utkane u ičićansko »nebo od školjaka«. Od pidoća (dagnji) do iznimno dekorativnih Jakobovih kapica, školjke u »Lučici«, izvađene iz svog prirodnog ambijenta u moru, opstaju u toj neobičnoj galeriji koja oduševljava turiste i domaće ljude zahvaljujući vještim rukama ičićanskih domaćina. Treba ih prije svega jako dobro oprati, posušiti, vješto izbušiti, pa tek onda okačiti na prethodno nabavljene ribarske mreže… Puno posla, ali isplati se…

Foto Marko Gracin

– Teško ih je i gotovo nemoguće izbrojiti. U moru ih živi na milijarde, no kada ih se izvadi iz prirodnog ambijenta, u dodiru sa zrakom školjke izgube teksturu, postanu krhke i s njima treba pažljivo postupati, o mirisu koji bi da se o tome ne vodi računa bio vrlo neugodan, da se i ne govori. Moraju se jako dobro oprati i pustiti da prezime. Na proljeće ćemo sve one koje u dodiru sa zrakom nisu uspjele zadržati prijašnji izgled morati »hitit ća« i zamijeniti novim primjercima. I tako iz sezone u sezonu. Sve do ove, 2020. godine koja je bila zbog poznatih razloga do sada najkraća sezona ikada. Umjesto oko Uskrsa, počeli smo raditi tek u lipnju, a prava sezona je počela 15. srpnja i potrajala do kraja kolovoza – ispričao je ičićanski ugostitelj Vlado Vretenar.

100 sunčanih dana

Objasnio je kako u sezoni zapošljava čak 16 ljudi, a radi se o ekipi koja se zalaže da sve bude kako treba, vjernom personalu koji je dio zaštitnog znaka »Lučice«. Dosadašnja praksa kaže da je za minimalno preživljavanje, dakle za pozitivnu nulu, potrebno imati »barem 100 sunčanih dana«.
– U globalu, radili smo s kapacitetom od nekih 50 posto u odnosu na sezone prije pojave korone. Spašava nas jedino to što živimo u nadi da će iduće godine biti bolje, premda nitko ne zna što će točno biti i što će se događati.

Po prirodi sam optimist i mogu reći da ćemo pokušati ponovo iduće godine. Motiv dolazaka gostiju je ipak rekao bih »sunce i more«, okupati se i fino pojesti i ne baš preskupo. A pripreme za iduću sezonu ćemo započeti »čim maškare fine«. Iako, nikad kao u sadašnjim razmišljanjima o maškarama, njihovo održavanje 2021. godine nije bilo toliko pod znakom upitnika. Ali, recimo da karnevala bude, čim ti »najluđi dani va lete« budu završili, započet ćemo pripreme za novu sezonu »Lučice«. Kada je kapacitet školjaka potpun, imamo ih oko 50.000, ali s obzirom na to da smo neke skinuli i s obzirom na nove okolnosti u poslovanju, obješeno ih je dosta manje, nekih 35.000.

Za ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda moguće se je kandidirati uz spomenutih 50.000 školjaka za dekoraciju, ali je put do toga još jako dugačak i za sve bi trebalo imati dosta novca. Naime, u ovom trenutku barem 5.000 različitih zahtjeva iz svih dijelova svijeta čeka mišljenje stručne komisije za ulazak u ovu slavnu knjigu rekorda. Ako bi se baš jako »zapelo« u tom smjeru i kada bi se dobilo određenu financijsku podršku, naše »ičićansko nebo od školjaka« bi jednoga dana možda moglo pokucati na vrata Guinnessove knjige rekorda. Nikad ne reci nikad – zaključio je Vretenar.

Kapo od Ičićanskeh maškar

Pedesetak godina je Vlado Vretenar ujedno i vođa, »kapo od Ičićanskeh maškar«.
– S ponosom mogu reći da smo danas definitivno najjača jajarska grupa u cijeloj županiji, ima nas više od 180. Grupa je čak i međunarodnog karaktera, jer osim domaćih ljudi, u njoj ima i ljudi iz Italije, Izraela, Njemačke, Rumunjske, Rusije… Neki su među njima ovdje došli, mislili su samo na kratko, ali su postali naši stanovnici, »zelo ih je«, pa sada skupa s nama »nemotare okolo«. Pitanje je svih pitanja hoće li maškara 2021. godine biti ili ne, no u svakom slučaju, straha za budućnost maškara u Ičićima nema, jer je podmladak značajan i već su sve ono što treba da bi se užanca zadržala »preuzeli od starijih«. Svake godine imamo između 50 i 60 djece koja se uključuju u maškarana zbivanja, vole »pobiranje jaj« po kućama i sve drugo što uz to ide, što znači da nam je budućnost na ovom polju itekako zagarantirana – rekao je s puno optimizma Vretenar.

No, ono što posebno izdvaja njegove školjke iz svijeta uobičajenih školjaka »na suhom«, jest to što je dobar dio ovih školjkica »za lepo videt« – obojen. Školjkice su »kolorane«, pa ih ima plavih, žutih, crvenih i zelenih…

– Kada smo svojevremeno postavili tendu i kada su školjkice počele dobivati svoja mjesta na plafonu i po zidovima i drugim »kantunićima«, nisam želio da to »more školjaka« bude štufno, pa sam uključio malo mašte i neke od njih pustio prirodne, pidoće-pedoće svakako jer su sami po sebi crni i posebna dekoracija, a neke obojio.

Školjkicu po školjkicu, tako da »razbijem« suhoparni izgled. Zanimljivo je u toj priči to što smo na kraju svakoga ljeta i sezone poslovanja strpljivo skidali školjkice, jednu po jednu, pažljivo… Unutar objekta se nalaze te obojene školjke, a na vanjskim dijelovima su isključivio prirodne – posvjedočio je ugostitelj.

Mladost-ludost

Lani je obilježio 25 godina uspješnog rada u ovoj struci. No, čime se zapravo bavio prije nego li je uplovio u ugostiteljsko-turističko more, pitali smo?
– Prema obiteljskim korijenima, moji su se preci bavili ugostiteljstvom. Ali, tradicija je tijekom moje »mladosti-ludosti« bila da se moralo ići na more. I tako sam navigal i vidio dosta svijeta, a najviše mi se dopala Južna Amerika. Nakon toga sam radio u Rijeci, u brodogradilištu »3. maj«, bavio sam se poslom koji nema veze s ugostiteljstvom, onda sam bio u ratu i nakon što sam se vratio doma, ukazala se prilika da se na ovom komadiću terena uz more »nešto započne«.

Foto Marko Gracin

Došao sam s malom kamp-kućicom i tako smo moja supruga i ja započeli, a ovdje smo za stalno od 1995. godine. To je posao koji nas još uvijek veseli. Velika je u svemu tome zasluga moje supruge, ali se moram zahvaliti i kompletnom personalu, svima koji nam daju snagu da ne popustimo i da svake godine opet krenemo ispočetka. Ovo je timski rad i bez njega uspjeha u ugostiteljstvu nema. Kada je o hrani riječ, jako sam odgovoran i sve mora biti napravljeno kako treba – povjerio nam je barba Vlado koji se još zahvalio i »svima koji mu šalju goste i preporučuju baš njegov lokal«.

Mala plava

Lučica kao što to i samo ime i smještaj ugostiteljskog objekta na obalnom putu u Ičićima kažu – bazirana je na ribi i morskim plodovima, ali se poslužuju i mesni specijaliteti jer dio klijentele, a Nijemci reći će nam Vretenar pogotovo – vole ribu, ali ne mogu bez mesa. Mala plava riba je zdrava, no tu su i druge ribe bez kojih se ne može, poput oslića i neizostavnih lignji »s dvojnim državljanstvom«. Sve je to zaštitni znak »Lučice«, ali i mesa »na pijatu« treba biti kako bi gosti bili zadovoljni…

Cijeli zid prekrivaju nagrade

Nijemci, Austrijanci, Talijani, Slovenci i domaći gosti najčešći su posjetitelji »Lučice«. Dolazile bi i »organizirane kurijere«, da nije tako teško s parkingom. Odnosno, kako je istaknuo Vlado Vretenar, u ovom trenutku ne postoji organizirani parking prostor za prihvat autobusa u Ičićima.
– Parking nam je općenito problem, pa dobar dio gostiju do nas »potegne« pješice, uz lungomare – rekao je poznati Ičićan.
Kvalitetnu uslugu i više nego umjerene cijene prepoznali su mnogi, pa se rado vraćaju, a domaćini se tada najbolje osjećaju.
– Kad vidim zadovoljnog gosta i sam sam zadovoljan, jer je moj cilj ispunjen – posvjedočio je dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja koje prekrivaju cijeli jedan zid kuće u mjestu Zagore.
Ponosan je na sve osvojene nagrade, a dobio ih je od Grada Opatije, PGŽ-a, Sportsko-ribolovnog kluba Ičići, TZ-a mjesta Ičići, Mjesnog odbora Ičići… Nekoliko puta je nagrađivan i od Udruženja obrtnika Opatije kojemu pripada, no uvijek ističe da su te nagrade zapravo i priznanja cijelom kolektivu, supruzi i svima koji su dio nezaboravne kvarnerske ugostiteljske priče.
O Vladinu gostoprimstvu i delicijama koje »ne koštaju više od 5 funti«, pohvalno je 2013. godine pisao britanski list s dnevnom nakladom većom od 1,3 milijuna primjeraka, poznati Daily Mail, a izrezani novinski članak i danas krasi interijer »Lučice«.Sadržaj bloka

– Nudimo i različita predjela, salate, sve ono što gosti traže. Ne želim da ovo bude reklama, ali istina je da godinama ne dižemo cijene, premda bismo ih tijekom srpnja i kolovoza s obzirom na poziciju mogli udvostručiti. Da želimo. Ali ne želimo i to iz obzira i poštovanja prema našim domaćim ljudima, onima koji vjerno dolaze kod nas uvijek i kad stranih turista više nema. Mnogi turisti koji dolaze u ičićanske apartmane pitaju radi li Vlado, radi li Lučica?

Puno je takve vjerne klijentele i to osim iz inozemstva i ovdje kod nas, s našeg područja te iz Rijeke i okolice. Vikendom se radi najbolje, a zahvalni smo svima koji dođu i koji nam se s povjerenjem vraćaju – dodao je Vretenar tijekom zadnjih dana poslovanja u 2020. godini.

Od 28. rujna započet će »veliko pospremanje školjaka«, a dio mladog osoblja će se uskoro morati vratiti fakultetskim obavezama i usluživanje gostiju zamijeniti – knjigama… I »grijanjem stolice«.
– U skidanju školjaka smo se već dobro uvježbali, pa će nam za sve to trebati desetak dana – zaokružio je ljetnu priču s okusom jeseni naš hrvatski »malo drugačiji rekorder u prikupljenim školjkama«.