Svjetska zdravstvena organizacija želi bolje »osluhnuti društvo« i saznati što ljudi misle o pandemiji. No, ne želi običnu analizu onoga što govore, propitkuju, kritiziraju i općenito misle, već želi bolje razumjeti i njihove emocije - tugu, ljutnju, prihvaćanje, nervozu, odbijanje, tjeskobu... U tome će WHO-u pomoći i umjetna inteligencija
Virus je zrcalo. On pokazuje u kakvom društvu živimo. Danas je preživljavanje apsolutan prioritet, kao da smo u ratnom stanju. U društvu za preživljavanje, gubi se svaki smisao za kvalitetnim životom. Stalna prisutnost smrti u medijima čini ljude nervoznima, a histerija preživljavanja čini društvo neljudskim. Vaš je susjed potencijalni nositelj virusa kojeg se morate kloniti. Stariji ljudi moraju umrijeti sami u svojim staračkim domovima, jer ih nitko ne smije posjetiti zbog rizika od infekcije…
To su riječi koje je nedavno izgovorio Byung-Chul Han, jedan od najpoznatijih njemačkih i svjetskih filozofa (podrijetlom iz Južne Koreje) i profesora na berlinskom sveučilištu. U njegovoj knjizi »Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power«, koja je objavljena 2017. godine, psihopolitika predstavlja takav sustav dominacije koji se, umjesto da koristi represivnu moć, koristi zavodljivom i inteligentnom moći. U središtu psihopolitike nalazimo moć kapitala izraženu u tehnologiji upravljanja psihom. Psihopolitika koristi emocije za svoj predreflektivni karakter koji omogućuje predviđanje individualne volje. Moć o kojoj nam Han govori je kontrola uma, to je virusna kontrola koja nas dobroćudno miluje i sugerira ono što smatra prikladnim.
Psihopolitika koristi »Big data« (tehnologiju koja služi za prikupljanje, obradu i analizu velike količine podataka) koji posjeduje podatke koje im danas mi pojedinci dajemo na dobrovoljan način. Sloboda izražavanja i hiperkomunikacija koja se širi društvenim mrežama, omogućuju potpunu kontrolu i nadzor, što dovodi do stvarne krize slobode.
Kada je riječ o mogućim posljedicama COVID-19 na budućnost društva, gospodarstvo, mentalno zdravlje ljudi (posebice djece), demokraciju i politiku… još mnogo je toga nepoznato. Vjerojatno su u pravu oni koji tvrde da je COVID-19 samo okidač za velike društvene promjene koje nas uvode u potpuno novi svijet o kojemu još premalo, ili gotovo ništa ne znamo. Stoga je dobro, makar i samo u kratkim crtama, predstaviti dva zanimljiva događaja koja se odnose na ovu temu. Prvi je intervju s filozofom Byung-Chul Hanom, koji je objavljen u uglednom španjolskom tjedniku El Paìs 16. svibnja ove godine. Drugi se odnosi na jedno zanimljivo znanstveno istraživanje provedeno u Kini, koje je objavljeno 1. siječnja ove godine, pod nazivom »Osobnost i individualne razlike« (Li, Wang, Xue, Zhao Zhu, 2020; Wang Gao, 2020.). Istraživanje je podržao Nacionalni fond za društvene znanosti Kine. Ovo i još neka istraživanja o istoj temi koja su po sličnoj metodologiji provedena u Poljskoj i Brazilu, objavljena su ove godine u časopisu »Science Direct – Personality and Individual Differences«. Prema mišljenju prof. dr. Hana »sloboda je danas obična iluzija. Ono što imamo je dobrovoljno ropstvo«. On smatra da ljudi danas »imaju gotovo pornografsku želju pokazati svoj privatni život na društvenim mrežama.« »Putem mreža prikazujemo svoje misli, privatne trenutke, osjećaje i sve ono što jesmo ili želimo biti. A sve to radimo »dobrovoljno«, smatra on. Moćnici više ne trebaju iskorištavati niti špijunirati bilo čije tajne, jer im spontano nudimo sve. Prof. Han navodi da u Kini već ima 200 milijuna nadzornih kamera, od kojih su mnoge opremljene vrhunskim prepoznavanjem lica, koje mogu prepoznati čak i madež. Kamere koje su opremljene umjetnom inteligencijom, mogu promatrati i procijeniti svakog građanina u javnim prostorima, trgovinama, ulicama, željezničkim postajama i zračnim lukama.
No istovremeno je u tijeku i dijabolički proces koji se sastoji u »identificiranju« svih onih koji se protive načinu službenog upravljanja pandemijom koronavirusa. Trenutačno se u nekoliko zemalja obavljaju recenzirane psihološke studije koje imaju za cilj kako uvjeriti ljude da trebaju izgraditi »osobno uvjerenje u pravedan svijet« (službenu istinu), jer će se, kako tvrde, nakon toga osjećati bolje i pritom će biti uvršteni u kategoriju »dobrih ljudi«. Društvene mreže, smatra profesor, pomažu da se naruši društvena dimenzija kod ljudi, stavljajući ljudski »ego« u središte svega. Ego je zapravo slika o sebi, a nastaje kao posljedica aktivnosti uma. Svatko ima ego koji može biti koristan ako razumije kako funkcionira i u koliko ga mudro koristi. Na žalost, to najčešće nije slučaj. Mnogi padaju u zamku ega, smatra prof. Han, koji postupno preuzima kontrolu nad njihovim životom. Sve se to događa neprimjetno, korak po korak… Unatoč digitalnoj hiperkomunikaciji, usamljenost i izolacija kod ljudi stalno se povećavaju. Stalno smo pozvani da priopćimo svoja mišljenja, potrebe, želje ili sklonosti i da ispričamo sve o svome životu. Svatko proizvodi informacije i predstavlja sebe. Pritom zaboravlja da je jedino ljudska zajednica izvor ljudske sreće. Vjera u »teoriju pravednog svijeta«, kako se ističe u jednom kineskom »znanstvenom« istraživanju, znači da bi građani trebali vjerovati da žive upravo u takvom svijetu. To uvjerenje potom dijele na »osobno uvjerenje u pravedan svijet« i »opće uvjerenje u pravedni svijet«.
Ako zaista odgovorno razmišljamo o znanosti, znamo da njezin način djelovanja i ostvareni rezultati nemaju ništa zajedničkog sa »službenom istinom ». Pritom treba imati na umu činjenicu da je ovo istraživanje u Kini usmjereno na ispitivanje odnosa između »vjere u pravedan svijet« i osjećaja pojedinaca kada se nalaze pod psihološkim stresom. Prema takvim i sličnim studijama (Poljska, Brazil…), cilj je da se oni koji nisu u sebi izgradili uvjerenje u »pravedni svijet« (službenu istinu), ili ga svjesno odbijaju, olako mogu svrstati u »asocijalne i problematične ljudi«. Polazeći od takvih teza, kineski znanstvenici dolaze u svome istraživanju do zaključka da »opća vjera u pravedni svijet« može zaštititi pojedinačne emocije tijekom velikih katastrofa, smanjiti depresiju, tjeskobu i uplašenost. Poruka je jasna. Takve vrste »znanstvenih« istraživanja u policijskom autoritarnom tipu države, veoma lako mogu poslužiti kao »znanstveno« pokriće (alibi) za procesuiranje »problematičnih« ličnosti.
Međutim, treba naglasiti da znanost ne počiva na »apsolutnim istinama«, već na sumnjama, neizvjesnostima, nedoumicama, ispravcima i upornom profesionalnom radu. Protiv pandemije se možemo uspješno boriti jedino uz pomoć znanosti i njezinim alatima. Javnost je tako jednim dijelom otkrila da je neslaganje unutar same znanstvene zajednice, temeljni element procesa koji vodi do izgradnje konsenzusa kako na najbolji mogući način suzbiti COVID-19. Zbog zaštite osobnih podataka u Europi, trenutačno nije moguće boriti se protiv virusa na način kao to čine u Aziji. Kineski davatelji usluga mobilne telefonije i interneta, dijele osjetljive/osobne/intimne podatke sa sigurnosnim službama i ministarstvima zdravstva. To znači: država zna gdje sam, s kim sam, što radim, što tražim, što mislim, što jedem, što kupujem i kamo idem. A sasvim je moguće da će država uskoro moći kontrolirati i moju tjelesnu temperaturu, težinu, razinu šećera u krvi i još mnogo toga. Azijske države kao što su Japan, Južna Koreja, Kina, Hong Kong, Tajvan i Singapur imaju dominantan autoritarni mentalitet, koji proizlazi iz njihove kulturne tradicije. Ljudi su manje neposlušni nego u Europi i imaju mnogo više »vjere u državu« i »službenu istinu«. U tim zemljama sve više jača digitalni nadzor.
Većina ljudi vjeruje da će »velike baze podataka/big data« imati golemu ulogu u obrani od pandemije. Istraživanje provedeno u Kini imalo je za cilj procijeniti imaju li pojedinci koji ne prihvaćaju »službenu istinu«, tj. »vjeru da žive u pravednom svijetu« izražene karakteristike tzv. »mračne trijade«. Riječ je o konceptu koji se sastoji od tri crte ličnosti: makijavelizam, narcizam i psihopatija, koje predstavljaju koristan izvor informacija kada je riječ o utvrđivanju individualnih razlika među ljudima. Korištenje »mračne trijade« u praksi, zapravo znači sastavljanje popisa onih koji prosvjeduju protiv »službene istine« te mogu biti označeni (prema »znanstvenom mišljenju«) kao »društveno neosjetljivi« i »problematični«. Test »mračne trijade« već sada koriste policija, sudovi, čak i velike korporacije u autoritarnim državama.
Sada imamo primjer Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koja želi bolje »osluhnuti društvo«, odnosno saznati što ljudi misle o pandemiji COVID-19. Pritom, kako je najavljeno, WHO ne želi običnu analizu onoga što ljudi govore, propitkuju, kritiziraju i općenito misle o pandemiji COVID-19, već želi bolje razumjeti i njihove emocije – tugu, ljutnju, prihvaćanje, nervozu, odbijanje, tjeskobu… U tome će WHO-u pomoći i umjetna inteligencija. Kako će se koristiti prikupljeni podaci? Hoće li rezultati ove studije doista pomoći da dođemo do najboljih rješenja uz pomoć sučeljavanja različitih mišljenja i argumenata, posebice u znanosti? Vodeći pritom računa da apsolutna istina ne postoji, već postoje samo najbolja znanstvena rješenja koja u danom trenutku možemo imati? Ili će se sve ovo pretvoriti u projekt koji želi nametnuti »službenu istinu«?
U prošlosti imamo mnogo primjera zlouporabe tehnologije koje su imale nesagledive posljedice na zdravlje, sigurnost i sreću ljudi, jer su se ključne odluke o njezinoj uporabi u laboratorijima, vojsci i drugdje, donosile daleko od demokratske javnosti i ozbiljnih znanstvenih rasprava. Model »Kina« definitivno ne predstavlja moguću alternativu za naše zapadno demokratsko društvo. Međutim, može predstavljati model koji treba dobro proučiti kao upozorenje da bismo na vrijeme izbjegli situaciju kada možemo ozbiljno narušiti naše osobne slobode i demokraciju.
Drago Kraljević
Psihopolitika u službi borbe protiv COVID-19
Drago Kraljević
27. rujan 2020 07:37
istock
Svjetska zdravstvena organizacija želi bolje »osluhnuti društvo« i saznati što ljudi misle o pandemiji. No, ne želi običnu analizu onoga što govore, propitkuju, kritiziraju i općenito misle, već želi bolje razumjeti i njihove emocije - tugu, ljutnju, prihvaćanje, nervozu, odbijanje, tjeskobu... U tome će WHO-u pomoći i umjetna inteligencija
Virus je zrcalo. On pokazuje u kakvom društvu živimo. Danas je preživljavanje apsolutan prioritet, kao da smo u ratnom stanju. U društvu za preživljavanje, gubi se svaki smisao za kvalitetnim životom. Stalna prisutnost smrti u medijima čini ljude nervoznima, a histerija preživljavanja čini društvo neljudskim. Vaš je susjed potencijalni nositelj virusa kojeg se morate kloniti. Stariji ljudi moraju umrijeti sami u svojim staračkim domovima, jer ih nitko ne smije posjetiti zbog rizika od infekcije…
To su riječi koje je nedavno izgovorio Byung-Chul Han, jedan od najpoznatijih njemačkih i svjetskih filozofa (podrijetlom iz Južne Koreje) i profesora na berlinskom sveučilištu. U njegovoj knjizi »Psychopolitics: Neoliberalism and New Technologies of Power«, koja je objavljena 2017. godine, psihopolitika predstavlja takav sustav dominacije koji se, umjesto da koristi represivnu moć, koristi zavodljivom i inteligentnom moći. U središtu psihopolitike nalazimo moć kapitala izraženu u tehnologiji upravljanja psihom. Psihopolitika koristi emocije za svoj predreflektivni karakter koji omogućuje predviđanje individualne volje. Moć o kojoj nam Han govori je kontrola uma, to je virusna kontrola koja nas dobroćudno miluje i sugerira ono što smatra prikladnim.
Psihopolitika koristi »Big data« (tehnologiju koja služi za prikupljanje, obradu i analizu velike količine podataka) koji posjeduje podatke koje im danas mi pojedinci dajemo na dobrovoljan način. Sloboda izražavanja i hiperkomunikacija koja se širi društvenim mrežama, omogućuju potpunu kontrolu i nadzor, što dovodi do stvarne krize slobode.
Kada je riječ o mogućim posljedicama COVID-19 na budućnost društva, gospodarstvo, mentalno zdravlje ljudi (posebice djece), demokraciju i politiku… još mnogo je toga nepoznato. Vjerojatno su u pravu oni koji tvrde da je COVID-19 samo okidač za velike društvene promjene koje nas uvode u potpuno novi svijet o kojemu još premalo, ili gotovo ništa ne znamo. Stoga je dobro, makar i samo u kratkim crtama, predstaviti dva zanimljiva događaja koja se odnose na ovu temu. Prvi je intervju s filozofom Byung-Chul Hanom, koji je objavljen u uglednom španjolskom tjedniku El Paìs 16. svibnja ove godine. Drugi se odnosi na jedno zanimljivo znanstveno istraživanje provedeno u Kini, koje je objavljeno 1. siječnja ove godine, pod nazivom »Osobnost i individualne razlike« (Li, Wang, Xue, Zhao Zhu, 2020; Wang Gao, 2020.). Istraživanje je podržao Nacionalni fond za društvene znanosti Kine. Ovo i još neka istraživanja o istoj temi koja su po sličnoj metodologiji provedena u Poljskoj i Brazilu, objavljena su ove godine u časopisu »Science Direct – Personality and Individual Differences«. Prema mišljenju prof. dr. Hana »sloboda je danas obična iluzija. Ono što imamo je dobrovoljno ropstvo«. On smatra da ljudi danas »imaju gotovo pornografsku želju pokazati svoj privatni život na društvenim mrežama.« »Putem mreža prikazujemo svoje misli, privatne trenutke, osjećaje i sve ono što jesmo ili želimo biti. A sve to radimo »dobrovoljno«, smatra on. Moćnici više ne trebaju iskorištavati niti špijunirati bilo čije tajne, jer im spontano nudimo sve. Prof. Han navodi da u Kini već ima 200 milijuna nadzornih kamera, od kojih su mnoge opremljene vrhunskim prepoznavanjem lica, koje mogu prepoznati čak i madež. Kamere koje su opremljene umjetnom inteligencijom, mogu promatrati i procijeniti svakog građanina u javnim prostorima, trgovinama, ulicama, željezničkim postajama i zračnim lukama.
No istovremeno je u tijeku i dijabolički proces koji se sastoji u »identificiranju« svih onih koji se protive načinu službenog upravljanja pandemijom koronavirusa. Trenutačno se u nekoliko zemalja obavljaju recenzirane psihološke studije koje imaju za cilj kako uvjeriti ljude da trebaju izgraditi »osobno uvjerenje u pravedan svijet« (službenu istinu), jer će se, kako tvrde, nakon toga osjećati bolje i pritom će biti uvršteni u kategoriju »dobrih ljudi«. Društvene mreže, smatra profesor, pomažu da se naruši društvena dimenzija kod ljudi, stavljajući ljudski »ego« u središte svega. Ego je zapravo slika o sebi, a nastaje kao posljedica aktivnosti uma. Svatko ima ego koji može biti koristan ako razumije kako funkcionira i u koliko ga mudro koristi. Na žalost, to najčešće nije slučaj. Mnogi padaju u zamku ega, smatra prof. Han, koji postupno preuzima kontrolu nad njihovim životom. Sve se to događa neprimjetno, korak po korak… Unatoč digitalnoj hiperkomunikaciji, usamljenost i izolacija kod ljudi stalno se povećavaju. Stalno smo pozvani da priopćimo svoja mišljenja, potrebe, želje ili sklonosti i da ispričamo sve o svome životu. Svatko proizvodi informacije i predstavlja sebe. Pritom zaboravlja da je jedino ljudska zajednica izvor ljudske sreće. Vjera u »teoriju pravednog svijeta«, kako se ističe u jednom kineskom »znanstvenom« istraživanju, znači da bi građani trebali vjerovati da žive upravo u takvom svijetu. To uvjerenje potom dijele na »osobno uvjerenje u pravedan svijet« i »opće uvjerenje u pravedni svijet«.
Ako zaista odgovorno razmišljamo o znanosti, znamo da njezin način djelovanja i ostvareni rezultati nemaju ništa zajedničkog sa »službenom istinom ». Pritom treba imati na umu činjenicu da je ovo istraživanje u Kini usmjereno na ispitivanje odnosa između »vjere u pravedan svijet« i osjećaja pojedinaca kada se nalaze pod psihološkim stresom. Prema takvim i sličnim studijama (Poljska, Brazil…), cilj je da se oni koji nisu u sebi izgradili uvjerenje u »pravedni svijet« (službenu istinu), ili ga svjesno odbijaju, olako mogu svrstati u »asocijalne i problematične ljudi«. Polazeći od takvih teza, kineski znanstvenici dolaze u svome istraživanju do zaključka da »opća vjera u pravedni svijet« može zaštititi pojedinačne emocije tijekom velikih katastrofa, smanjiti depresiju, tjeskobu i uplašenost. Poruka je jasna. Takve vrste »znanstvenih« istraživanja u policijskom autoritarnom tipu države, veoma lako mogu poslužiti kao »znanstveno« pokriće (alibi) za procesuiranje »problematičnih« ličnosti.
Međutim, treba naglasiti da znanost ne počiva na »apsolutnim istinama«, već na sumnjama, neizvjesnostima, nedoumicama, ispravcima i upornom profesionalnom radu. Protiv pandemije se možemo uspješno boriti jedino uz pomoć znanosti i njezinim alatima. Javnost je tako jednim dijelom otkrila da je neslaganje unutar same znanstvene zajednice, temeljni element procesa koji vodi do izgradnje konsenzusa kako na najbolji mogući način suzbiti COVID-19. Zbog zaštite osobnih podataka u Europi, trenutačno nije moguće boriti se protiv virusa na način kao to čine u Aziji. Kineski davatelji usluga mobilne telefonije i interneta, dijele osjetljive/osobne/intimne podatke sa sigurnosnim službama i ministarstvima zdravstva. To znači: država zna gdje sam, s kim sam, što radim, što tražim, što mislim, što jedem, što kupujem i kamo idem. A sasvim je moguće da će država uskoro moći kontrolirati i moju tjelesnu temperaturu, težinu, razinu šećera u krvi i još mnogo toga. Azijske države kao što su Japan, Južna Koreja, Kina, Hong Kong, Tajvan i Singapur imaju dominantan autoritarni mentalitet, koji proizlazi iz njihove kulturne tradicije. Ljudi su manje neposlušni nego u Europi i imaju mnogo više »vjere u državu« i »službenu istinu«. U tim zemljama sve više jača digitalni nadzor.
Većina ljudi vjeruje da će »velike baze podataka/big data« imati golemu ulogu u obrani od pandemije. Istraživanje provedeno u Kini imalo je za cilj procijeniti imaju li pojedinci koji ne prihvaćaju »službenu istinu«, tj. »vjeru da žive u pravednom svijetu« izražene karakteristike tzv. »mračne trijade«. Riječ je o konceptu koji se sastoji od tri crte ličnosti: makijavelizam, narcizam i psihopatija, koje predstavljaju koristan izvor informacija kada je riječ o utvrđivanju individualnih razlika među ljudima. Korištenje »mračne trijade« u praksi, zapravo znači sastavljanje popisa onih koji prosvjeduju protiv »službene istine« te mogu biti označeni (prema »znanstvenom mišljenju«) kao »društveno neosjetljivi« i »problematični«. Test »mračne trijade« već sada koriste policija, sudovi, čak i velike korporacije u autoritarnim državama.
Sada imamo primjer Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), koja želi bolje »osluhnuti društvo«, odnosno saznati što ljudi misle o pandemiji COVID-19. Pritom, kako je najavljeno, WHO ne želi običnu analizu onoga što ljudi govore, propitkuju, kritiziraju i općenito misle o pandemiji COVID-19, već želi bolje razumjeti i njihove emocije – tugu, ljutnju, prihvaćanje, nervozu, odbijanje, tjeskobu… U tome će WHO-u pomoći i umjetna inteligencija. Kako će se koristiti prikupljeni podaci? Hoće li rezultati ove studije doista pomoći da dođemo do najboljih rješenja uz pomoć sučeljavanja različitih mišljenja i argumenata, posebice u znanosti? Vodeći pritom računa da apsolutna istina ne postoji, već postoje samo najbolja znanstvena rješenja koja u danom trenutku možemo imati? Ili će se sve ovo pretvoriti u projekt koji želi nametnuti »službenu istinu«?
U prošlosti imamo mnogo primjera zlouporabe tehnologije koje su imale nesagledive posljedice na zdravlje, sigurnost i sreću ljudi, jer su se ključne odluke o njezinoj uporabi u laboratorijima, vojsci i drugdje, donosile daleko od demokratske javnosti i ozbiljnih znanstvenih rasprava. Model »Kina« definitivno ne predstavlja moguću alternativu za naše zapadno demokratsko društvo. Međutim, može predstavljati model koji treba dobro proučiti kao upozorenje da bismo na vrijeme izbjegli situaciju kada možemo ozbiljno narušiti naše osobne slobode i demokraciju.