Da će povjerenstvo moći točno procijeniti je li konkretno postupanje DORH-a na terenu bilo pravilno, teško je očekivati. Isto bi tako bilo pravo čudo da uspije dokazati da je netko iz Vlade ipak znao za mjere protiv Kovačevića, a da o tome nije, iz tko zna kojih razloga, obavijestio premijera
Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić jučer je dao još jednu neobvezujuću izjavu oko osnivanja istražnog saborskog povjerenstva za slučaj Janaf. Po svemu sudeći, epilog će biti taj da se ono moguće i osnuje, ali će njegov rad biti prekinut kao i u slučaju Agrokor. Nakon što započne kazneni postupak. Ali ako ipak bude neko vrijeme djelovalo, ono bio se trebalo usredotočiti na najvažnija pitanja.
Neka se već čine, barem na formalnoj razini, riješenima. Recimo uloga SOA-e. Potpuno su deplasirane tvrdnje da bi SOA trebala upozoriti predsjednika. Jer to bi onda značilo da ta služba ima podatke o tome koje su osobe na USKOK-ovim mjerama. Što bi pak bilo potpuno nakaradno. Kada bi to bila istina, bio bi to skandal sam po sebi, veći čak i od ove konfuzije kojoj smo svjedoci ovih dana. Jer to bi značilo da se Hrvatska vratila u doba prije 1990. kada je jedan od zadataka tadašnje Službe državne sigurnosti bio da svoje izvore ima ama baš svugdje. Da bi SOA znala koga DORH istražuje, morala bi imati svoj izvor u toj instituciji.
Čak i Zoran Milanović, u svom napadu na DORH, priznaje da SOA nema ništa s istragama koje radi ova institucija. I za razliku od svoje prethodnice, ne krivi službu što je naglavačke upao u mjere DORH-a. Kolinda Grabar-Kitarović ultimativno je zahtijevala smjenu tadašnjeg šefa SOA-e koji je, kako je objasnila, izgubio njeno povjerenje. Jer joj nije dao informaciju iz dnevnih novina – da je Zdravko Mamić u najmanju ruku kontroverzan poduzetnik.
Druga je priča to da Milanović tvrdi da je premijer trebao znati za istrage, te da ako nije znao, da je za to onda odgovoran ministar unutarnjih poslova Davor Božinović jer ga nije obavijestio.
Da tome nije tako, odnosno da ne bi trebalo biti tako, izjasnili su se stručnjaci, uključujući i predstojnicu katedre za Kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu Zlatu Đurđević. Ravnatelj policije može, odnosno smije obavijestiti ministra tek kad se kreće u uhićenja dotad praćenih osoba.
I dok je oko SOA-e bio razborit, Milanović je ovdje rekao da je on u četiri godine svog premijerskog mandata znao za sve izvidne radnje koje je DORH provodio.
Prilično je to zanimljiva tvrdnja kada se zna da je recimo u tom razdoblju obrađivan i uhićen zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
I kasnije optužen za brojna kaznena djela od kojih ni jedno nije počinio dok je deset godina bio SDP-ov gradonačelnik. Od Milanovića se promptno ogradio njegov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić izjavivši da »ministar unutarnjih poslova informaciju o kriminalističkom istraživanju dobije nakon što je istraživanje završeno«.
Dakle, barem su neke stvari jasne u cijelom ovom kaosu. SOA nema ništa s izvidnim radnjama koje poduzima DORH, a ravnatelj policije o njima obavještava ministra tek nakon što su one završene. To je dakle manje-više jasno. Odnosno jasno je da bi tako trebalo biti. A je li u stvarnosti, to bi moglo pokušati ustanoviti saborsko Istražno povjerenstvo. Koje, istina, nikad dosad nije otkrilo ništa, ali bi sada možda moglo barem rasvijetliti ova dva pitanja.
Svaka druga, jako teško. Laički gledano, Milanović postavlja logično pitanje, zbog čega se tajne izvidne radnje nisu završile uhićenjem Kovačevića i Peteka u trenutku kada se moglo doći i do famoznih dva milijuna kuna, donesenih na martinjski tulum ravno iz banke u papirnatim vrećicama.
Ali da će povjerenstvo moći točno procijeniti je li konkretno postupanje DORH-a na terenu bilo pravilno, teško je očekivati. Isto bi tako bilo pravo čudo da uspije dokazati da je netko iz Vlade ipak znao za mjere protiv Kovačevića, a da o tome nije, iz tko zna kojih razloga, obavijestio premijera.
Još je manje vjerojatno da se mogla dokazati zavjera da se u uhićenje nije išlo jer je na tulumu bio prisutan Jakov Kitarović čija se supruga u to vrijeme pripremala osvojiti još jedan predsjednički mandat.
Ili da se »pakiralo« Milanoviću na način da se pusti Kovačevića na slobodi samo da predsjednik uleti u mjere kako bi ga se pokušalo kompromitirati.
Sve se ove teorije zavjere čine prilično nemogućim. A još je manje vjerojatno da bi ih, ako su se kojim čudom i dogodile, moglo rasvijetliti saborsko povjerenstvo.
Uvodnik
Nemoguća misija povjerenstva
Zlatko Crnčec
25. rujan 2020 14:55
Andrej Plenković / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Da će povjerenstvo moći točno procijeniti je li konkretno postupanje DORH-a na terenu bilo pravilno, teško je očekivati. Isto bi tako bilo pravo čudo da uspije dokazati da je netko iz Vlade ipak znao za mjere protiv Kovačevića, a da o tome nije, iz tko zna kojih razloga, obavijestio premijera
Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić jučer je dao još jednu neobvezujuću izjavu oko osnivanja istražnog saborskog povjerenstva za slučaj Janaf. Po svemu sudeći, epilog će biti taj da se ono moguće i osnuje, ali će njegov rad biti prekinut kao i u slučaju Agrokor. Nakon što započne kazneni postupak. Ali ako ipak bude neko vrijeme djelovalo, ono bio se trebalo usredotočiti na najvažnija pitanja.
Neka se već čine, barem na formalnoj razini, riješenima. Recimo uloga SOA-e. Potpuno su deplasirane tvrdnje da bi SOA trebala upozoriti predsjednika. Jer to bi onda značilo da ta služba ima podatke o tome koje su osobe na USKOK-ovim mjerama. Što bi pak bilo potpuno nakaradno. Kada bi to bila istina, bio bi to skandal sam po sebi, veći čak i od ove konfuzije kojoj smo svjedoci ovih dana. Jer to bi značilo da se Hrvatska vratila u doba prije 1990. kada je jedan od zadataka tadašnje Službe državne sigurnosti bio da svoje izvore ima ama baš svugdje. Da bi SOA znala koga DORH istražuje, morala bi imati svoj izvor u toj instituciji.
Čak i Zoran Milanović, u svom napadu na DORH, priznaje da SOA nema ništa s istragama koje radi ova institucija. I za razliku od svoje prethodnice, ne krivi službu što je naglavačke upao u mjere DORH-a. Kolinda Grabar-Kitarović ultimativno je zahtijevala smjenu tadašnjeg šefa SOA-e koji je, kako je objasnila, izgubio njeno povjerenje. Jer joj nije dao informaciju iz dnevnih novina – da je Zdravko Mamić u najmanju ruku kontroverzan poduzetnik.
Druga je priča to da Milanović tvrdi da je premijer trebao znati za istrage, te da ako nije znao, da je za to onda odgovoran ministar unutarnjih poslova Davor Božinović jer ga nije obavijestio.
Da tome nije tako, odnosno da ne bi trebalo biti tako, izjasnili su se stručnjaci, uključujući i predstojnicu katedre za Kazneno procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu Zlatu Đurđević. Ravnatelj policije može, odnosno smije obavijestiti ministra tek kad se kreće u uhićenja dotad praćenih osoba.
I dok je oko SOA-e bio razborit, Milanović je ovdje rekao da je on u četiri godine svog premijerskog mandata znao za sve izvidne radnje koje je DORH provodio.
Prilično je to zanimljiva tvrdnja kada se zna da je recimo u tom razdoblju obrađivan i uhićen zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
I kasnije optužen za brojna kaznena djela od kojih ni jedno nije počinio dok je deset godina bio SDP-ov gradonačelnik. Od Milanovića se promptno ogradio njegov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić izjavivši da »ministar unutarnjih poslova informaciju o kriminalističkom istraživanju dobije nakon što je istraživanje završeno«.
Dakle, barem su neke stvari jasne u cijelom ovom kaosu. SOA nema ništa s izvidnim radnjama koje poduzima DORH, a ravnatelj policije o njima obavještava ministra tek nakon što su one završene. To je dakle manje-više jasno. Odnosno jasno je da bi tako trebalo biti. A je li u stvarnosti, to bi moglo pokušati ustanoviti saborsko Istražno povjerenstvo. Koje, istina, nikad dosad nije otkrilo ništa, ali bi sada možda moglo barem rasvijetliti ova dva pitanja.
Svaka druga, jako teško. Laički gledano, Milanović postavlja logično pitanje, zbog čega se tajne izvidne radnje nisu završile uhićenjem Kovačevića i Peteka u trenutku kada se moglo doći i do famoznih dva milijuna kuna, donesenih na martinjski tulum ravno iz banke u papirnatim vrećicama.
Ali da će povjerenstvo moći točno procijeniti je li konkretno postupanje DORH-a na terenu bilo pravilno, teško je očekivati. Isto bi tako bilo pravo čudo da uspije dokazati da je netko iz Vlade ipak znao za mjere protiv Kovačevića, a da o tome nije, iz tko zna kojih razloga, obavijestio premijera.
Još je manje vjerojatno da se mogla dokazati zavjera da se u uhićenje nije išlo jer je na tulumu bio prisutan Jakov Kitarović čija se supruga u to vrijeme pripremala osvojiti još jedan predsjednički mandat.
Ili da se »pakiralo« Milanoviću na način da se pusti Kovačevića na slobodi samo da predsjednik uleti u mjere kako bi ga se pokušalo kompromitirati.
Sve se ove teorije zavjere čine prilično nemogućim. A još je manje vjerojatno da bi ih, ako su se kojim čudom i dogodile, moglo rasvijetliti saborsko povjerenstvo.